Nije Tito jedini visoko pozicionirani dužnosnik i u politici, i u srcu kojeg su Lucić i Dežulović prošetali »Pepe Rossom«. Prodefilirali su njihovom »pjesmaricom« i oni što često putuju na relaciji Sabor – Remetinec, i oni koji gonjeni vlastitom glupošću prometuju na liniji zemlja – zrak, a bogme i oni koji direktno komuniciraju sa Svevišnjim
RIJEKA – Oni su pričali, recitirali, pjevali i… pušili. Da pušili, za razliku od svih onih koji su upravo zbog njih i zbog njihovih »Melodija Broša i Ološa« nahrupili u »Pepe Rosso« i bili podvrgnuti dvoipolsatnoj nikotinskoj apstinenciji. E, da ali oni su Boris Dežulović i Predrag Lucić. Oni su umjetnici, a umjetnici uvijek puše.
Riječku publiku je razvalila priča dvojca u kojoj su glavni likovi Bob Dylan i M. P. Thompson. Ta su dvojica u Frankfurtu na Majni, na isti dan održavali koncert. Urbana legenda kaže da je višak posjetitelja Thompsonovog koncerta bio preusmjeravan prema slabo popunjenoj dvorani gdje je svirao Dylan. Netko je Dylanu rekao da mu je publiku »posudio« raspjevani Hrvat, pa se stari Dylan uputio u obližnju dvoranu vidjeti i čuti tog istog mlaca. Legenda dalje kaže da je Dylan staja, slušao i na kraju rekao – sviđa mi se ovaj Hrvat.
Njihove je pak fore, šale, pošačice, dosjetke i prepucavanja pušilo i popušilo dvjestotinjak fanova: Štoviše, čak i u tome uživalo, toliko uživalo da se bez puno dvoumljenja odazvalo i zbornom pjevanju. Sad teško je reći je li stoga što im se svidio »puknuti dvojac« ili refren koji je im je dat u pjevački zadatak, a glasio je »Tito, Tito, Tito – slobodo«. Dobro im je išlo, toliko da ih je Dežulović u konkurenciji od sedamdeset zborova koliko su ih do sad imali na audiciji, proglasio najboljim. No, nije Dežulović od jučer, već u startu je znao da će tomu biti tako, a mi se baš i baš pitamo što li je htio reći kad je rekao da ovu publiku ne treba učiti refren.
Nije Tito jedini visoko pozicionirani dužnosnik i u politici, i u srcu kojeg su Lucić i Dežulović prošetali »Pepe Rossom«. Prodefilirali su njihovom »pjesmaricom« i oni što često putuju na relaciji Sabor – Remetinec, i oni koji gonjeni vlastitom glupošću prometuju na liniji zemlja – zrak, a bogme i oni koji direktno komuniciraju sa Svevišnjim.
U programu njihovog pjesničkog kabarea, sit-down komedije, raspjevanog performans ili kako to već nazvaju jednako su se jezičavi Lucić i Dežulović očešali o svaku uniformu, svaki čin, o svećeničku halju, obrijanu, veliku glavu stereotipa kriminalca s ovih prostora, ali i o onu koja naizgled odaje intelektualca, a unutra »gnoj«. Podastrli su oni u prozi i stihu nazočnom puku sve ono što taj isti puk boli, tišti, muči, ljuti, ogoljeli sve homofobije, ksenofobije, agorafobije i ine fobije. A sve kroz smijeh i šalu.
Da su psihoterapeuti, a ne »dvojac bez honorara« vjerojatno bi namlatili silne pare upriličujući grupne seanse. Ovako malo para – puno muzike. Ali znaju Dežulović i Lucić da nije sve u novcu. Da je novac u desetercu »Jasenovac i Gradiška Stara, pivan samo na Zboru stanara«. Njima su i tri bisa sasvim OK plaća.
Ča je ča, ča je ča
(Dežulović – Lucić, građanima Rijeke 17. studenog 2011.)
