Na primjeru slavnog pijanista Keitha Jarretta najbolje smo se uvjerili da Manfred Eicher, producent diskografske kuće ECM, u svojem skladištu ima pohranjene mnogobrojne snimke koje u doba snimanja nisu bile objavljene, a svojom glazbenom kvalitetom to zaslužuju.

Naime, on je znao kako odabrati ekstravagantne i akustički zahvalne prostore za pojedine projekte, a osim toga uvijek je bio spreman na snimanje. No, ima i dovoljno strpljenja, ali i mudrosti, da ih dozira na pravi način, bez pretjerivanja, logičnim slijedom.

Primjerice, iako je 2007. njemački kontrabasist Eberhard Weber doživio moždani udar i otada ne nastupa, ECM je u međuvremenu objavio šest albuma, kao i knjigu »Eberhard Weber: An Autobiography – A German Jazz Story«. Posebice je dirljiv projekt koji je rezultirao snimanjem albuma »Hommage a Eberhard Weber«.

Naime, s raznih starih snimaka izdvojene su Weberove izvedbe njegovih skladbi, a oko njih svoje su izvedbe gradili slavni glazbenici, nekadašnji njegovi suradnici: gitarist Pat Metheny, sopran saksofonist Jan Garbarek, vibrafonist Gary Burton, bubnjar Danny Gottlieb, sopran saksofonist i svirač engleskog roga Paul McCandless, alt saksofonist Klaus Graf i svirač eufonija Ernst Hutter te SWR Big Band pod vodstvom Helgea Sundea.

Za neke skladbe aranžmane je priredio i na snimanju ansamblom ravnao Michael Gibbs, a u ulozi Webera bio je kontrabasist Scott Colley. Koliko je Weber bio cijenjen među tim glazbenicima napominje Pat Metheny u svojim bilješkama u kojima piše da je od samog početka bio individualac koji je imao vizionarski osjećaj o tome što bi glazba mogla biti, potpuno vlastitog identiteta.

Zapravo ECM je jedina diskografska kuća za koju je Weber objavljivao. Za tog je izdavača snimao s raznim glazbenicima, među ostalima s Malom Waldronom, Garyjem Burtonom, Patom Methenyjem, Janom Garbarekom, Ralphom Townerom i Billom Frisellom, a kao vođa sastava objavio je trinaest albuma, od toga dva kompilacijska.

Kao suradnici na snimanjima tih albuma svirali su ugledni glazbenici kao što su saksofonist Charlie Mariano, gitarist Bill Frisell, vibrafonist Gary Burton, pijanist Lyle Mays, oboist, saksofonist i bas klarinetist Paul McCandless, bubnjar John Marshall i mnogi drugi.

Potpuna glazba

Počelo je njegovim debitantskim albumom »The Colours of Chloe« iz 1974. za koji je dobio velike pohvale i koji se često navodi kao rani primjer europskog komornog jazza i odvajanja od američkog mainstream jazza.

Portal allaboutjazz nazvao ga je »gotovo savršenim albumom umjetnika čija se kreativna vizija činila potpuno zrelom«. Taj je album oduševio i vibrafonista Garyja Burtona te je nakon toga Weber sudjelovao na snimanjima njegovih albuma »Ring« iz 1974. i »Passengers« iz 1978., na kojima je bio predstavljen kao poseban gost, te je s njim u drugoj polovici 1970-ih poduzimao turneje, što je zapečatilo njegov status zvijezde, a i poslije su snimali zajedno. Oba Burtonova albuma također su objavljena za ECM i, poput albuma »The Colours of Chloe«, postali su kultnim ostvarenjima jazz diskografije.

»U pitanju je drukčiji pristup«, rekao je Weber u razgovoru što smo ga vodili 17. listopada 1989., prigodom nastupa u Omladinskom kulturnom centru, danas Zagrebačkom kazalištu mladih, na 11. Zagreb Jazz Fairu.

Tom prigodom nastupio je u duu s čuvenim norveškim saksofonistom Janom Garbarekom, njegovim najdugovječnijim suradnikom s kojim se upoznao 1976. i s njim počeo svirati 1982. Zajedno su obišli cijeli svijet i snimili mnogobrojne albume.

Naime, i Garbarek je dugodišnji suradnik ECM-a za koji je objavio trideset i jedan album, samo kao vođa sastava ili ravnopravni suradnik, a puno više kao član sastava drugih glazbenika. »Manfred Eicher ima jedinstven ukus i stav prema glazbi«, nastavio je Weber.

»On voli potpunu glazbu, glazbu prostora. Zato poziva na suradnju glazbenike koji sviraju na taj način. Bio sam jako sretan kad me je 1974. pozvao da snimam za ECM. Od tada sam ostao u toj kompaniji jer zadovoljava sve moje potrebe.

Možeš raditi sve što poželiš, sve dok ima dovoljno novaca, dok nemaš nemoguće prohtjeve financijske prirode. Ne vidim razlog zašto bih mijenjao kompaniju. To je zgodna kompanija.«

ECM je poznat kao diskografska kuća koja glazbenicima daje veliku slobodu. »Ako je uspoređujete s ostalim diskografskim kućama, tada možete reći da daje potpunu slobodu«, nastavio je.

»Manfred Eicher je producent koji ima svoj stav. To znači da odabire glazbenike koji mu se sviđaju i s njima želi snimiti posebne ploče. Ako bi glazbenik došao s potpuno različitim idejama, to mu se ne bi svidjelo.

On bi to rekao i započeo razgovor. Ako sugovornik ne bi bio dovoljno uvjerljiv, ne bi došlo do snimanja. To je u redu, jer on je producent i, ne zaboravi, on snosi financijski rizik. Glazbenik ne može biti objektivan prema sebi.

Glazbenik također može zatajiti, može biti u krivu. Kada skladaš za svoju ploču, tada obično radiš taj posao nekoliko mjeseci. To znači da se krećeš jedino u tom smjeru i da si zatvoren u taj svijet.

Mislim da je fer ako ti netko tko je neutralan može reći da ono što si napisao ne odgovara u određenom kontekstu, da ne pristaje uz ostalo itd. On je prvi koji čuje sva ta djela, a čuje ih prvi put.

Njegova reakcija može koristiti za konačan rezultat. Ponekad je jako dobro da ti netko sugerira da djelo koje si upravo pripremio nije tako dobro kao što misliš.«

Inovativan pristup

»Ubuduće ću češće svirati solo koncerte – samo ja, moj bas i moj delay – za što s veseljem mogu reći da ide jako dobro«, rekao je Weber u spomenutom intervjuu nagovijestivši projekte od kojih je jedan dokumentiran na upravo objavljenom albumu »Once Upon a Time – Live in Avignon«.

CD donosi snimku koncerta što ga je, tada pedesetčetverogodišnji Weber, održao u kolovozu 1994. u avinjonskom Theatre des Halles. Održati cijeli koncert ili snimiti cijeli album svirajući kontrabas solo nije nimalo zahvalna disciplina, pa tako ni u jazz glazbi.

Da bi rezultat bio zanimljiv i na visokoj umjetničkoj razini, potrebno je iznimno poznavanje tehničkih mogućnosti glazbala, virtuozna sviračka, posebice improvizatorska vještina, ali i maštovitost, skladateljski način razmišljanja, sposobnost dugotrajne koncentracije i nadasve kuraža.

Zato u povijesti jazza nema puno takvih primjera. Među najpoznatijima koji su se odvažili na tako nešto su Ron Carter, Dave Holland i Miroslav Vitous. Weber je i prije objavio album »Pendulum« koji je snimio solo, ali taj u studijskim uvjetima. Oba donose vrhunske izvedbe ostvarene bez suradnika – samo solo kontrabas.

Glazba na albumu »Once Upon a Time – Live in Avignon« važna je kao podsjetnik na stvaralaštvo ovog sjajnog glazbenika, ali i pravi primjer kreativnosti. Na tom koncertu izvodio je vlastite skladbe sa svojih albuma »Orchestra« iz 1989. i »Pendulum« iz 1993., ali i standard »My Favorite Things« te vlastitu »Trio for Bassoon and Bass«.

Weber se predstavlja kao izvrstan melodičar čije improvizacije zvuče poput pjevnih klasika iz brodvejskih predstava ili filmova, onih koji su postali općeprihvaćeni standardi u raznim žanrovima. Također, jedan od aduta mu je ritmičnost.

No, najvrednije su osebujne zamisli koje tu glazbu i danas čine svježom, raznolikom i privlačnom. I na ovom koncertu, kao i mnogo puta do tada i nakon toga, njegove se izvedbe zasnivaju na objedinjavanju jazza, klasike, minimalizma i ambijentalne glazbe.

Naime, Weber je klasično obrazovan glazbenik odrastao u glazbeničkoj obitelji, ali znatiželjan i sklon istraživanjima, što je utjecalo na njegov stav prema skladateljskom radu i strukturiranju glazbe.

U izvedbi skladbe »Ready Outh There«, primjerice, koristi slap tehniku koja je učestalija kod bas gitarista. Za razliku od većine koji je koriste tek u bljeskovima, kako bi se razmetali svojom sviračkom vještinom, Weber je cijelu izvedbu prožeo slapom kreirajući smisleno i jedinstveno glazbeno djelo.

Briljira i u izvedbi jedinog standarda na albumu »My Favorite Things« u kojoj se predstavio kao sjajan melodičar i pokazao da mu ni arco pristup (sviranje gudalom) nije stran.

Ova izvedba izaziva dvojake osjećaje – nagnat će vas da poželite zapjevati ili zaplesati s partner(ic)om, ali i da se duboko zamislite nad inovativnim pristupom u kojem kao da se Weber poigrava glazbalom.

Hrabar istup

Fantastičan je zvuk koji postiže na svojem petožičanom električnom kontrabasu – pun, saftan, bogat, između ostalog i zato što je koristio elektronička pomagala. I to u doba kad to nije bilo tako učestalo kao danas, a pomagala nisu bila toliko usavršena.

Upravo zahvaljujući elektronici mogao je uvjerljivije interpretirati, primjerice, baladu »Silent for a While«, jer je uspio suptilno nijansirati zvukove koji se tek naziru na rubu tišine. Weber se često koristio elektronikom, pa tako i kad je svirao solo.

»Trebam biti oprezan i ne govoriti previše o elektronici jer ne koristim previše elektronike kao što to u ovom trenutku izgleda«, rekao je o tome. »Moja oprema nema mnogo efekata. Imam mali reverb koji pomaže ako imate preoštru akustiku.

Ne volim oštru akustiku, volim zvuk koji više ječi. Glavna stvar, a to je ono o čemu ti govoriš, je digitalni delay. To je tek stroj koji bi mogli nazvati eho, stroj za eho. Ali ako je eho vrlo dug… obično je eho – eho, eho, eho, eho, ali ako zamislite da eho traje pet sekundi, tada imate prostor od pet sekundi koji možete ispuniti glazbom.

Ako postavite stroj da se eho ponavlja beskonačno, tada se fraza koju odsvirate unutar tih pet sekundi, primjerice, ponavlja beskonačno. To je petlja povrh koje možete svirati. Petlju možete ponovo otvoriti, svirati još preko nje i opet je zatvoriti.

Ako poželite da petlja ne ostane beskonačno, možete je polako stišati. Odsvirate notu i ona postaje sve mekša i mekša, preko toga odsvirate još jednu, pa još jednu. Dok svirate jednu notu, druga polako nestaje.

Postoji mnogo varijanti. Ali taj stroj nije inteligentan. Ne možete nešto napraviti doma i donijeti to sa sobom na pozornicu. Kad se stroj isključi, nestat će. Nema memorije i na svakom nastupu moram kreirati i realizirati nove ideje.

No, to je dobro jer želim biti kreativan. Na taj način zapravo improviziram sa strojem. Imam neke ideje ili melodije ili harmonije koje su već postale rutinske i koje koristim zato jer su mi stalno u glavi.

Sviram ih na isti način, ali ostaje dovoljno prostora da odsviram nešto novo.«

U ovoj glazbi, iako je nastala prije više od četvrt stoljeća, pronalazimo novo, kreativno, drukčije, svježe, bezvremensko. Osjeća se to i u snimljenim reakcijama publike koja je s oduševljenjem pozdravljala njegove izvedbe, pružajući mu sigurnost te dodatni poticaj za opušten, ali i hrabar istup. Naime, bez poduzimanja rizika ne bi mogao ostvariti tako uzbudljivu i inventivnu glazbu.