Jednom sam prisustvovao probi Mingus Big Banda, koji zapravo nema dirigenta i koji djeluje na demokratskim osnovama. Naime, vođa orkestra je kontrabasist Boris Kozlov, a kao umjetnički ravnatelji izmjenjuju se razni glazbenici, ovisno o trenutačnoj situaciji.

Uvježbavajući skladbu jedan je od glazbenika predložio kako bi je mogli odsvirati, na što se dignuo drugi koji je predložio drukčiji pristup, a konačno je treći iznio svoje mišljenje koje je nudilo drukčije smjernice…

Odjednom je nastao košmar jer svaki je uporno zastupao svoj stav, a ostali su članovi dovikivali dajući podršku nekom od njih. Kad je situacija postala nepodnošljiva bas trombonist Earl McIntyre, koji je do tada mirno sjedio na svom stolcu i nije se oglašavao, ustao je i polako došetao ispred orkestra, i dalje ne prozborivši ni riječ.

Nikad prije nisam vidio da je napravio tako nešto jer iznimno je povučena, samozatajna, nenametljiva osoba. U tom trenutku svi su posjedali na svoja mjesta i zašutjeli. Nastao je muk, iščekivanje.

Tada je rekao: »Ovako ćemo«, i rekao kako će biti, a ostali su šaptom odobravali: »U redu, dobro, razumijemo«…

Tada sam shvatio koliko je (straho)poštovanje koje glazbenici osjećaju prema McIntyreu, koliko ga cijene, gledaju na njega kao na nestora.

Izbezumljeni glazbenici

Tako je bilo i na večeri, dan prije zagrebačkog koncerta kad su mu organizator i kolege priredili iznenađenje za rođendan. Ponio se kao da mu je neugodno, kao da nije dostojan pjesme i pljeska njemu u čast, kao da bi bilo pravednije da počast primi netko drugi.

Tako je bilo i prilikom intervjua. Teško ga je uloviti, kao da je nevidljiv. No kad je zamoljen da iskaže svoje mišljenje o glazbi, nije se ustručavao podijeliti svoju mudrost i bogato iskustvo.

»Glazba na razne načine postaje sve više atletska disciplina«, objašnjava.

»U vezi skladanja i sviranja – netko mi je jednom rekao: ‘Nikad ne sviraj tri note ako možeš svirati jednu kako bi postigao jednak učinak’.

Dizzy Gillespie je jednom rekao da cijeli život pokušava dokučiti što ne bi trebao svirati. To je iznimno važno, posebice u ova vremena jer mnogi glazbenici se sve više usredotočuju na ono što misle da je tehnika, a tehnika je samo tvoja sposobnost sviranja onoga što želiš svirati.

Netko je rekao da Thelonious Monk nema razvijenu tehniku, a Cannonball Adderley je rekao: ‘Ne, on je razvio sjajnu tehniku i svira upravo onako kako misli da bi trebao’. To je najvažnije, u smislu da možeš izraziti upravo ono što želiš – s glazbenog i duhovnog stanovišta.«

Upravo to mogli smo čuti na koncertu što ga je Mingus Big Band održao 22. studenoga u Lisinskom, na 13. Zagreb Jazz Festivalu.

Kako se koncert bližio svršetku, pomislio sam da će McIntyre biti jedini član koji te večeri nije odsvirao solo. Uostalom uloga bas trombonista u big bandovima nije da sviraju sola, to se događa tek u rijetkim slučajevima i to samo kad se radi o inventivnim glazbenicima koji su ovladali iznimnom instrumentalističkom vještinom.

No zaključni solo koncerta pripao je upravo njemu, kao šlag na tortu, a na taj koncert možemo gledati kao na finu, visokokaloričnu slasticu koju su ispekli vrhunski slastičari, a svi u publici mogli su uživati u degustaciji.

Taj je solo bila mala škola jazza, predavanje u kojem je objasnio, zašto i kako svirati jazz, u čemu je suština, što znači fraza manje je više, kako se osjećaji pretvaraju u glazbu, kako prenijeti poruku, kako ispričati priču, kako biti uvjerljiv, kako biti atraktivan bez da izgubiš na dubini i ozbiljnosti…

Ne samo da je raspametio publiku, pokrenuo je i same glazbenike koji su mu pljeskali i dobacivali, koji su navijali.

Oni koji su imali privilegij svjedočiti spomenutom solu uvjerili su se i u duhovni aspekt njegove izvedbe, a to zahtijeva drukčiji način razmišljanja.

»To zahtijeva različite načine«, tvrdi McIntyre.

»Razni glazbenici to postižu na razne načine. Airto Moreira je izjavio nešto divno, nešto što me dirnulo. Rekao je da ti ne biraš glazbu, nego glazba bira tebe.

Pilotkinja Amelia Erhart je, pak, rekla: ‘Kad vidiš nekoga tko pokušava učiniti nešto što se čini nemogućim, nemoj ga zaustavljati jer možda će uspjeti!’

Potrebno je početi promatrati život na drukčiji način. Za to je potrebno vrijeme. Sve je važno. S tog aspekta, nisam siguran da je moguće učiti o duhovnom pristupu.

Neki time ovladaju brzo, a nekima se dogodi kao bomba – bum! Tek tada razmišljaju. Ne postoji samo jedan put prema ostvarenju tog cilja.«

Širok spektar

Earl McIntyre je jedan od onih glazbenika koji uvijek šire pozitivnu energiju, poput Louisa Armstronga, Clarka Terryja, Dizzyja Gillespieja – čista radost! On ne zna drukčije.

»Želiš li svirati jazz glazbu, moraš biti sretan«, tvrdi.

»Bolje ti je da budeš sretan! Razni su aspekti sreće. U jazzu ima prostora za puno različitih osobnosti, ali važan je način na koji želiš svirati tu glazbu.

Ako nisi sretan kad to radiš, nema smisla da se time baviš. Sretan sam što sam okružen s puno ljudi koji mi daju podršku, uključujući moj obiteljski, ali i profesionalni život.

To mi omogućuje da se bavim onime što volim. Svi imamo uspone i padove, ali radimo na tome da ostvarimo svoje ciljeve. Sviram različite glazbene stilove, ali svi imaju nešto zajedničko.

Jedno je komunikacija. Zbog toga volim svirati jazz. Volim i klasiku, volim razne glazbene forme, ali jazz i blues sviram kao da čitam novine.

Ono što se taj dan događa na pozornici govori nam o onome što se dogodilo tijekom tog dana. To je neposredni odraz života. To volim kod te glazbe.

To je također filozofija… To je određena vrsta komunikacije. Glazbenici se ponekad udaljuju od toga, ali ja doista osjećam snažnu privrženost prema komunikaciji i povezanosti između umjetnika i publike.

Lena Horne je jednom rekla: ‘Uspiješ li dodirnuti dušu samo jedne osobe u publici, dobro si napravio posao.’ No to je samo dio tvog posla.

Ako netko cijeli dan kopa kanale na svom poslu i navečer me dođe slušati, na kraju želim da osjeti da smo ostvarili duboku povezanost.

Osim toga želim ostvarivati intuitivni odnos između samih glazbenika na bini, kao što to, primjerice, ostvarujemo nas trojica u sekciji trombonista.

Zajedno sviramo u raznim situacijama više od trideset godina. Gotovo da znamo što ćemo napraviti prije nego to počnemo raditi. Još jednom, to dolazi od te komunikacije.«

Zahvaljujući takvom načinu razmišljanja, ali i svestranosti te iznimnoj sviračkoj vještini, Earl McIntyre je svirao i snimao s mnogim velikanima jazza, i ne samo jazza, te je za neke od njih pisao aranžmane.

Između ostalih suradnje je ostvario s Gilom Evansom, Milesom Davisom, sastavom The Band, Stevijem Wonderom, McCoyem Tynerom, Arethom Franklin te orkestrima Counta Basieja, Dukea Ellingtona i Thada Jonesa i Mela Lewisa.

No posebice voli nastupati sa svojom suprugom, pjevačicom Renee Manning koja je tijekom karijere pjevala uz sastave Mela Lewisa, Davida »Fatheada« Newmana, Nata Adderleyja i mnoge druge.

S njom je ostvario iznimnu interakciju. »Podsjeća me da smo zajedno već četrdeset i tri godine, tek toliko da ne zaboravim. Puno smo nastupali zajedno. To je posebna vrsta povezanosti. Ne moramo puno govoriti. Čim se pogledamo, znamo što će tko napraviti.«

Osjećalo se to i u izvedbama sastava koje je vodio Charles Mingus, a isto tako i u izvedbama sastava koji izvode njegovu glazbu, pa i Mingus Big Banda.

»Charles je bio sjajan u tome«, kaže.

»Od njega sam naučio cjelokupni taj koncept. Mislim na ono da je to kao čitati novine. Gotovo svi umjetnici koje sam obožavao i s kojima sam surađivao pronašli su način da se približe takvom poimanju glazbe, bez obzira na to u kojem žanru djelovali.

Charles je pisao skladbe za osobe koje je volio, o osobama koje je mrzio, o nepravdi… Njegova je glazba obuhvaćala širok spektar, ne samo afroameričkog iskustva nego ljudskog iskustva, a to je nešto veliko.

Nije nailazio na razumijevanje i to na mnogo načina. Uvijek u glavi imamo tu sliku gnjevne osobe, a za mene on je bio veći od života.

Kad je bio sretan, bio je neizmjerno sretan, kad je bio tužan, bio je neutješan, ako je bio ljut, bio je jako ljut. Nije mu na čelu pisalo da je bijesna osoba.

Moj prijatelj Conrad Herwig rekao je da je Mingus bio osoba za dvadeset i prvo stoljeće koja je živjela u dvadesetom stoljeću. Uvijek je znao malo više nego što smo mislili da zna, o bilo čemo što se događalo oko nas.«

Malo više

McIntyre je trenutačno jedini član Mingus Big Banda koji je svirao s Mingusom. Njegovom se sastavu pridružio u prvoj polovini 1970-ih, kao dvadesetogodišnjak.

Iako je još bio zelen, velikan je u njemu vidio velik potencijal.

»Bilo je to nakon što je snimio album ‘Let My Children Hear Music. Zapravo, bilo je smiješno jer dobio sam poziv da se pridružim Ornetteu Colemanu u izvedbi velikog orkestralnog djela.

Bio sam na jednoj ili dvije probe. Ornette je želio da se zapišu sve dionice, a budući da se radilo o ogromnom orkestru, možeš zamisliti, to je trajalo vječno.

Dok sam se bavio time, stigao je poziv da se pridružim Mingusu. Njegov je orkestar već vježbao pa sam mu se odlučio priključiti.

Bio je to veličanstven, nevjerojatan orkestar. Kad smo nasupali na Newport Jazz Festivalu, svirali smo prije Ornettea Colemana koji je izvodio vlastito djelo ‘Skys of America’, ali velik dio glazbe koju je skladao Mingus, pisan za gudački kvartet i harfu, zvučao je moćnije nego cijeli orkestar (London Symphony Orchestra, op.p.) koji je svirao ‘Skys of America’.

Bio je sjajan glazbenik. Jednom sam došao u klub u kojem je sjedio na kraju šanka. Sjećam se da sam bio toliko mlad da mi nisu smjeli ponuditi alkoholno piće.

Gledao me je, ali nije ništa govorio. U jednom trenutku me pozvao da mu se pridružim. Odmah sam se uznemirio jer slušao sam grozne priče o njemu.

Čuo sam puno svakojakih priča i zato sam ga se jako bojao, normalno jer bio sam tek mladić, ali ništa od toga nisam vidio. Izvukao je kemijsku olovku i počeo pisati po partituri.

Pokazao mi je što je napisao i pitao me vidim li kako su note velike, debele. Rekao je da je to olovka za tehničko crtanje, onakva kakve koriste profesionalni crtači.

Imala je deblju kuglicu na vrhu da bi note bile veće. Rekao je: ‘Trebao bi uzeti takvu olovku!’ Bilo mi je čudno što ima takvo zanimanje za pisanje glazbe i takav interes za detalje.

Uvijek je znao malo više nego što smo mislili da zna. U tom smislu bio je vrlo sretan, nije bio gnjevna osoba. Tada je bio na dijeti. Pio je sok od grejpa.

Nosio je veliku torbu punu sokova od grejpa. Također imao je velik kišobran iako je bilo ljeto. To je bio Mingus kakvog sam ja poznavao, ali ta priča o gnjevnom čovjeku, to nikad nisam vidio.

Za mene je važno cjelokupno iskustvo. Kako je samo svirao sola! Zapravo ne mogu objasniti što je radio ili kako je to radio, ali doimalo se kao da je potegnuo žicu oko cijelog kontrabasa i otpustio je da šusne.

Zvuk je bio nevjerojatan. To je fizički nemoguće. Zvuk koji je izvlačio iz kontrabasa, način na koji je vodio sastav, ma sve je bilo fantastično.«

Disfunkcionalna obitelj

Kao i za Mingusa, za McIntyera je važno poznavanje tradicije, posebice bluesa. Zapravo ta je glazba ključna za njegovo stvaralaštvo.

»Blues dolazi kroz puno različitih formi«, rekao je.

»Posebice razmišljamo o tri segmenta koje donosi ta glazba. To je forma koju volimo svirati mi, jazz glazbenici, što obuhvaća dvanaest taktova, a to je i blues kao zaseban glazbeni žanr ili stil.

Također to je blues kao jezik. Kad kažem jezik, puno jezika koje možemo čuti u jazzu odišu tim osjećajem bluesa. U tome je suština.

Primjerice kad govorimo o Billie Holiday, svi odmah pomisle na pjesmu ‘Lady Sings the Blues’. Ona je pjevala tek nekoliko blues pjesama, govorimo li o formi, ali govorimo li o sadržaju možemo reći da je blues pjevala cijelo vrijeme.

Njezine su izvedbe sadržavale taj osjećaj. Dinah Washington također, da, oh, vau, ona je to zaista voljela. Dinah Washington je bila nevjerojatna.

Nadahnjivala je naraštaje glazbenika koji su shvaćali važnost bluesa, bez obzira na to što su pjevali. Pjevaju li dječju pjesmicu ‘Mary Had a Little Lamb’, iz njihove će izvedbe izroniti blues.

Taj osjećaj, ta povezanost, to je najvažnije. Čak i kad sam svirao s Gilom Evansom… On je jednom rekao da ne može angažirati određene glazbenike jer nemaju istančan osjećaj za blues.

Nije želio angažirati glazbenike koji nisu uronili u tu glazbu, koji je nisu proučili i usavršili. To me potaknulo na razmišljanje i odluku da se vratim unatrag i poslušam sve te sjajne ploče koje je snimio s Milesom Davisom.

Sve što je Miles svirao, posebice u tom razdoblju, bilo je protkano bluesom. Bilo je i drugih nevjerojatnih stvari, ali blues je bio snažno prisutan u njihovoj glazbi, bio je sastavnim dijelom jazza.

To nas fura, iz naraštaja u naraštaj. Svaki naraštaj možemo stilski definirati prema načinu na koji se glazbenici odnose prema bluesu. To je iznimno važno.

Neki kažu da je blues passé, ali cijeli taj jezik zasnovan je na bluesu. Svi govore o fusionu, ali u tom smislu nema ništa nevjerojatnije od bluesa.

Imamo afrički koncept poliritmije, imamo europski harmonijski koncept, a tu je i mnogo toga drugoga, primjerice zapadnjačka tonalnost, ali tu je i nešto drugo, taj afrički koncept o kojem je govorio Gil, a koji nije jednostavno definirati. Nevjerojatno je kako su se spojile sve te kulture i kako je na osnovi toga stvoreno nešto takvo.«

Veliku ulogu u tome odigrala je glazba koja se izvodi(la) u crnačkim crkvama, između ostalog načelo poziva i odgovora koje je ukorijenjeno u poimanju izvođenja jazza.

»Sve je to prisutno«, rekao je.

»Kad govorimo o crnačkoj crkvi, mnogi ne shvaćaju… Misle da je gospel došao prije bluesa. Kao prvo, imamo crnačke duhovne pjesme u kojima je prisutno načelo poziva i odgovora, no kad počnemo razgovarati o gospelu, zaključit ćemo da je najveći skladatelj gospela bio Thomas A. Dorsy koji je bio blues pijanist.

Tako je započeo karijeru. Sva glazba je poput neke velike disfunkcionalne obitelji. Sve se prepravlja i prekraja. Mnogi žele izreći svoje mišljenje i reći: ‘O ne, ovo je tako i tako, o ne, ovo je ovakvo, ono je onakvo’.

To jednostavno nije dobro. Primjerice, ako imaš rođaka kojeg zapravo ne voliš, ali na drugoj razini voliš ga jer ti je rođak. Javlja se puno različitih osjećaja, puno je različitih stvari koje se isprepliću između različitih glazbenih žanrova.«

Otpuhana publika

McIntyre je o toj glazbi, između ostalog, učio iz prve ruke, svirajući s pjevačem i multiinstrumentalistom Tajom Mahalom koji je bio poput mentora mnogim glazbenicima. Bila je to rijetka situacija – blues sastav s tubistima, a on je u to vrijeme svirao upravo to glazbalo.

»Kad sam stasao, moj je otac bio nadaren i vrijedan glazbenik«, prisjeća se.

»Također bio je nepošten. U obitelji smo imali dva trubača tako da sam ja morao svirati trombon. Polako me prebacio na to glazbalo.

Potom se pokazala potreba za tubistom. Živjeli smo u Brooklynu u velikoj smeđoj, kamenoj kući, na drugom katu. Ja sam bio u sporednoj sobi.

Budući da je u sastav trebao uključiti tubista, kupio je tubu za sto dolara. Idealno mjesto za čuvanje tube bilo je pokraj mog kreveta.

Tako sam počeo svirati tubu. Dva tjedna nakon toga upoznao sam Howarda Johnsona. Tada sam imao petnaest godina. Dvije godine nakon toga, kao sedamnaestogodišnjak krenuo sam na turneju s Tajom Mahalom, Howardom, Joeom Daleyjem i Bobom Stewartom.

Svi su ti glazbenici poput moje starije braće. Uvijek sam bio njihova beba. Brinuli su se o meni. Taj Mahal je na neki način uvijek bio poput mojeg starijeg brata.

Bio je hodajuća enciklopedija bluesa. Puno toga o bluesu naučio sam od njega. Kad bismo raspravljali, primjerice o pjesmi ‘C.C. Rider’, on bi objasnio kako ju je svirao Robert Johnson, ali i kako ju je svirao Muddy Waters ili netko drugi.

Sve je to upijao. Kad sam svirao u Smithsonian Jazz Masterworks Orchestru, jednom sam u Smithsonianovom uredu spomenuo Taja Mahala, a jedna dama koja tamo radi rekla je da ga dobro poznaju.

Rekao sam da je sjajan blues glazbenik, a ona je dodala: ‘Kad god nam u ruke dođe neki bendžo za koji nemamo podatke i ne možemo dokučiti podrijetlo, pošaljemo ga Taju jer znamo da će on znati.’ Žedan je znanja.

On je prva samoodrživa osoba koju sam upoznao. Još u 1970-ima bio je vegetarijanac, makrobiotičar. Još tada, a bilo je to doba prije walkmana, imao je mali magnetofon sa zvučnicima kako bi cijelo vrijeme mogao slušati glazbu. Stvorio je vlastiti svijet, vlastito okružje.

Tek kasnije shvatio sam da je to bio njegov način preživljavanja, jer ako možeš kontrolirati svoje postupke, izbjeći ćeš mnoge probleme kroz koje svi prolaze. To mi je pomoglo u razvijanju moje karijere, ponukalo me da razmišljam na određen način.«

Mnogi se ne usude svirati tubu jer je fizički zahtjevno svirati je, posebice u solima. Zato na jazz sceni djeluje relativno mali broj tubista.

»U neku ruku način sviranja kontrabasa u jazzu utjecao je na moje sviranje tube«, rekao je.

»Zvuk tube je vrlo tjelesan. Kad slušaš nekoliko tubista koji sviraju zajedno, moraš osjetiti njihovu prisutnost. Zato je naš sastav bio iznimno popularan.

Kad smo svirali na velikim pozornicama, koje su inače bile rezervirane za rock sastave, prisutni u publici nisu bili spremni na naš moćan zvuk.

Doslovno smo ih otpuhali. Kad god sviramo zajedno, ljudi se čude i govore da nisu ni slutili da možemo tako zvučati, da nisu mogli pojmiti da glazba može imati takav emotivni naboj.«