Slušajte ovo, imam jako, jako dobar plan,

Ajmo mi svi djeco ovaj sat van!

Da, dobro ste čuli, nije san,

Idemo van!

Matematike nama,

Hrvatskog nema,

Informatike, povijesti, engleskog nema.

Velika zajednička akcija se sprema.

Neka čekaju nastavni predmeti i grijanje školskih klupa,

jer mi idemo uljepšati školu – skupa!

Što ćemo raditi?

Čupati i saditi.

Nereda biti neće,

jer ćemo oko škole pokupiti smeće.

Nadamo se da nećemo vidjeti lica ljuta

kad kažemo da ćemo vas ovako u godini iznenaditi više puta!

Pjesma je ovo što ju je napisao Luka Čiča, knjižničar OŠ Gradina, koji je u gradinskoj školi počeo raditi kada se 2014. godini preselio iz Rijeke u Viroviticu. I nije on pjesmu napisao slučajno, baš kao što ne treba čuditi da je baš Luka Čiča onomad osmislio projekt putujuće knjižnice svojim automobilom, samo da djeci knjigu doveze čim bliže.

No, pjesma je nama ovaj put važna jer je napisana taman tako da u dobroj mjeri sažima sve bitno o projektu »Najljepši školski vrtovi« što ga provode Hrvatska radiotelevizija i Ministarstvo znanosti i obrazovanja u suradnji s Ministarstvom poljoprivrede i Fondom za zaštitu okoliša i energetske učinkovitosti.

Projekt je to, sudeći po pjesmi, zbog kojeg klinci vole raditi u školskim vrtovima. I projekt je to koji ove godine puni okruglih i velikih 30 godina, taman da se nešto priupita i Đurđicu Čočić, novinarku HRT-a i voditeljicu projekta, onu što o njemu skrbi zadnjih desetak godina, i prije nego su ovaj petak podijeljene nagrade školama, vrtićima i institucijama čiji su vrtovi zaslužili priznanje ove godine.

– Sve je počelo 1994. godine. Lidija Komes je na Hrvatskom radiju imala emisiju »Slušaj kako zemlja diše«. Bilo je to poratno vrijeme, prognanici su se vraćali u svoja mjesta i Lidiji je palo na pamet da bi bilo lijepo da se djeca, kada se vrate, kroz svoje vrtove još više vežu uz podneblje iz kojeg su morala otići, priča Čočić.

Foto: Davor Kovačević

Dekret Marije Terezije

Zapravo, dodaje Čočić, još je Marija Terezija onomad imala dekret da svaka škola mora imati svoj vrt, pa da djeca u praksi vide i upoznaju voćke, pčele, cvijeće. Lidija Komes je pak odlučila pokrenuti projekt, tadašnja ministrica znanosti i obrazovanja Ljilja Vokić to je zdušno podržala, taman da se na radiju projekt zakotrlja. Godine 2017. Komes odlazi u mirovinu, a Đurđica Čočić je preuzela uzde i to nakon što je godinu dana radila u HRT-ovoj Službi za odnose s javnošću po povratku na HRT s mjesta glasnogovornice Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja.

– Malo sam projekt prilagodila novom mediju, došao je on i na televiziju, otvorila sam Facebook stranicu, a i dalje smo na radiju u emisiji »Slušaj kako zemlja diše« koju sad uređuje i vodi kolegica Roberta Jakša Bonačić. Reklo bi se, na svim smo platformama HRT-a – veli Čočić.

Dalo bi se reći da je čitav projekt učinila ona vidljivim, ili vidljivijim, jer sve što je makar jednom na malom ekranu, vidljivije je. Ali, ponavlja da se tu radi o projektu, ne o emisiji.

– Ako ćete brojiti minute na televiziji, to je jedanput godišnje završna priredba koja se snima i prikaže u programu. Ali, cijele sezone, dok mi obilazimo vrtove, mogu se vidjeti reportaže iz tih vrtova u našim informativnim emisijama, i u emisiji Dobro jutro, Hrvatska. Uz to, imamo i stručne skupove po županijama. To je, po mom mišljenju, jako korisno i dobro jer tada naši predavači koji su aktivni u projektu prezentiraju ravnateljima na koji način treba raditi – ističe Čočić.

Vrijedna ekipa projekta »Najljepši školski vrtovi«

Sve više prijavljenih

U projektu mogu sudjelovati vrtići, osnovne i srednje škole, učenički domovi i centri za odgoj i obrazovanje. Svake godine je prijavljenih više, za zadnjeg natječaja više od 100 iz cijele Hrvatske. A da bi odabrali najbolji, Čočić sa suradnicima sjeda u kombi HRT-a i kreće u obilazak baš svih prijavljenih vrtova. Mala je to ekipa, kaže Čočić.

U njoj je redateljica koja je ujedno i snimateljica Vesna Švec Hercigonja te vozač Mladen Habdija, ali i stručni ljudi iz ministarstva i Fonda za zaštitu okoliša, među kojima je primjerice i biologinja, baš kao i krajobrazna arhitektica.

– I kad dođemo na teren naša krajobrazna arhitektica Dobrila Kraljić, njima odmah kaže što treba, savjetuje ih, pa ih pratimo kako rade i ocjenjujemo. A iako se projekt zove »Najljepši školski vrtovi« nama kod ocjenjivanja nije u prvom planu estetika, već je tu i pitanje edukacije, obrazovanja, činjenica da se od malih nogu stječe ljubav prema zemlji, prema prirodi, svijest o zaštiti okoliša – naglašava Čočić.

Stoga i nema ljepše nego kad prvi put dođeš u vrtić ili školu koja praktički nije imala ništa, da bi dogodine tu bile i gredice, i kantice, i djeca koja marno zalijevaju svoju blitvu koju do jučer nisu ni jela, kaže Čočić.

– Nije sve samo internet i videoigrice. Lijepo je to vidjeti – priznaje Čočić.

Najvažnije je, kako veli, da se u mladih probudi ljubav prema prirodi i podigne svijest o zaštiti okoliša. Pritom navodi primjer Učeničkog doma »Kvarner« iz Rijeke, koji su stare dimnjake koji su nekad bili na vrhu zgrade i više nisu služili ničemu, skinuli, obojili živopisno i od njih napravili vrtne elemente koje su stavili između bilja pa da cijeli prostor dobije na živosti usred gradske vreve.

– Mala stvar, a puno »viče« kad je vidiš – reći će Čočić.

Novinarka i glasnogovornica

Đurđica Čočić dugogodišnja je novinarka HRT-a, informativni program bio je njena matična redakcija, a bome je politiku gledala i posve izbliza kao glasnogovornica Ministarstva graditeljstva. Koliko ju je projekt posve druge vrste promijenio!?

– Što se tiče novinarstva, ja sam cijeli život bila u tom nekom ozbiljnom novinarstvu, pratila Sabor, Vladu, vodila Vijesti, Odjeke dana, Hrvatsku uživo, radila reportaže za Nedjeljom u 2. Onda sam u Ministarstvu bila u važnim i teškim pričama, legalizacija, poplava u županjskoj Posavini… Ali ovo mi je, ne šalim se, najozbiljnije od svega. Čovjek se mijenja s godinama, mijenja prioritete i poglede na ono što mu je važno, a ovo je stvarno, svih ovih godina, ona priča o zelenoj tranziciji koja je danas tako aktualna. Osim toga, tu je to neko zadovoljstvo koje dobiješ od te djece, od predivnih profesora i ravnatelja, od krasnih ljudi koji sebe daju 200 posto bez obzira na primanja, na uvjete rada, situaciju u kojoj se nalaze. Da nema tih entuzijasta, ničeg ne bi bilo – veli Čočić.

Je li joj ovaj projekt osvijestio koliko je ta dnevna politika učinila da nam onaj ‘mali čovjek’ bude daleko od očiju, k’o što je njima u pravilu dalek’?

– Na početku, kada sam počela raditi ovaj projekt, našla sam jedan citat Alberta Einsteina koji otprilike kaže da će ti sve stvari biti puno jasnije ako se zagledaš u prirodu. I to je stvarno tako. Svi mi patimo od toga da je nešto jako važno, pogotovo kad si na početku karijere. Jest, u Saboru se događaju važne stvari, ali s godinama shvatiš da se i neke druge, jednako važne stvari, događaju na nekim drugim mjestima, s nekim drugim ljudima, na drugim razinama – ne dvoji Čočić.

Samo, Čočić je novinarka, bavila se ‘ozbiljnim’ temama, a ego je u novinara u pravilu velik. Gdje li je samo potisnula svoj, pa da ode iza kamera u doba kad svi pred kameru žele!? Zamislila se malo Čočić na ovo pitanje, prije nego nam je dala jedini razuman odgovor.

– Meni je novinarstvo novinarstvo, svejedno jesi li ispred kamere, iza kamere, na ekranu ili voditelj projekta, sve je to dio posla. Onaj tko se bavi novinarstvom da bi bio na ekranu, promašio je cijelu priču. To je zanimanje koje uključuje različite vrste poslova i ako si ga odabrao, onda moraš biti spreman da ćeš raditi sve – jednostavno će Čočić.

Rodni Osijek

Da pak ništa u životu i nije baš posve slučajno, svjedoči činjenica da je rodni grad Đurđice Čočić Osijek, grad sa 17 parkova. Još je intrigantnija činjenica da u Zmajevcu u Baranji Čočići imaju dva vinska podruma, vinograd, svoje vino. Smješka se ona, priznaje sve.

– Tata mi je iz Kutjeva, taman da cijeli život u našoj obitelji bude prisutna ta kultura vina, vinogradi, vino, od mog djeda naovamo. I kad su mama i tata otišli u mirovinu, kad su se prestali baviti ‘važnim’ stvarima, onda su se počeli baviti u stvari najvažnijim stvarima – smješka se Čočić.

Lako se bilo složiti da je zapravo ova naša zemlja s jedne strane lijepa i raznolika, a s druge većini nas zapravo nepoznata, makar i nije najveća na svijetu. Priznaje Čočić kako društvo u kombiju ulovi sebe da uzdišu gledajući kako je lijepa priroda koja ih za puta okružuje.

– Svejedno hoćeš li ići u Križevce pa doživjeti ljepote tog kraja, ili ćeš na more i uživati u modrom i zelenom. Izložen si za puta tako predivnim poticajima da ne možeš to ne voljeti – iskreno će Čočić.

Zelene teme su in, javna televiziji već 30 godina ima sadržaj koji je posve primjeren onom javnom interesu makar se u njemu niti pjeva, niti pleše, a ni ‘zvijezda’ nema. I koliko god tko sumnjao u novinarsku struku, iza njega stoji baš novinarka. I stoje klinci, taman da se pita kakvi su nam, tim više što smo ih u pravilu skloni samo kritizirati.

– Klinci su odlični. Toliko su topli, dragi, empatični. I vole raditi, samo da im se da alat. Jako su zainteresirani za sve, samo im treba to i pokazati – ističe Čočić.

I da, ima i ona bokunić vrta, na početku Žumberka. Tu je njena oaza, baš kao u Baranji i Osijeku.

– I nije mi đurđica najdraža biljka, cvijet, kako bi se možda očekivalo, ha, ha, ha… Volim začinsko bilje, trajnice. Od krajobrazne arhitektice sam naučila da uvijek treba gledati širu sliku, recimo u vrtu su strašno važna stabla, grmovi, ne samo šareno sezonsko cvijeće. Drvo je temelj svega, to sam naučila – smije se Čočić.

A najljepši školski vrt, onaj koji je zaslužio Zlatnu povelju, ima ove godine OŠ Gradina, mjesto uz samu Dravu u Vitovitičko-podravskoj županiji. Ima škola i knjižnicu. U njoj radi Luka Čiča, autor pjesme s početka, što se posve logično zove »Iznenađenje za uređenje«.