Damira Gregoret je zasigurno jedna od najupečatljivijih i najodvažnijih domaćih televizijskih novinarki. Gotovo svakodnevno imamo je priliku gledati kako s nedvojbenom strašću i predanošću neumorno političarima postavlja prava pitanja. Iako se, kako sama kaže, ponekad osjeća kao Don Quijote dok idealistički juriša prema vladajućima, nikada ne dvoji oko toga je li odabrala pravi posao jer je sigurna kako, unatoč svim manama, novinarstvo ovaj svijet čini boljim.

Nedavno je bila jedna od dviju žena koje su prvi put u našem domaćem televizijskom programu iznijele središnju informativnu emisiju, bez muškog kolege. Velike je pohvale od brojnih kolega i stručnjaka dobila nakon moderiranja sučeljavanja uoči zadnjih parlamentranih izbora, a za vrijeme strogih pandemijskih mjera naciju je svakodneno izvještavala o stanju u zdravstvu.

U razgovoru za naš list Damira govori o svim ovim temama, ali se osvrće i na privatni život gdje već dugo godina mirno plovi sa svojim novinarskim i životnim partnerom Igorom Bobićem.

Televizijski presedan

Nedavno ste bili aktericom presedanske situacije na domaćoj televiziji. S kolegicom Jelenom Pajić ste vodili “RTL Danas”, što je bilo prvi put otkako je televizije u nas da središnju informativnu emisiju isporuče – dvije žene. Jeste li sretni što je ova čast pripala vama te doživljavate li to kao čin uspostavljanja ravnopravnijeg društva (i) putem malih ekrana?

– Ne bih išla tako daleko, ali ako je naš angažman poslao i takvu subliminalnu poruku – drago mi je zato što je put do ravnopravnog društva jedini ispravan. No i dalje dalek i poprilično grbav. Što se tiče konkretnog angažmana, i Jelenu i mene iznenadio je veliki odjek koji je uglavnom bio jako pozitivan, što naravno laska, kao i sama činjenica da smo zaista bile dio presedana na našem TV tržištu. Ustaljena “pravila” uvijek treba propitivati pa i mijenjati, ne treba robovati prokušanim formama. Iako, naravno, volim raditi sa svojim TV partnerom Adrianom.

Mnogo ste puta rekli da su novinarstvo i politika područje vašeg interesa još od malih nogu. Kako to da je, ipak, prvotno odluka pala na studij politologije?

– Znate i sami da je to isti fakultet, Fakultet političkih znanosti na kojem su samo dva smjera, a činilo mi se da mi politologija kasnije ostavlja više mogućnosti. Na kraju sam i odabrala smjer na trećoj godini, političko novinarstvo, ali i diplomaciju i nastavni smjer. Praksu sam odradila u Srednjoj željezničkoj školi i tko zna – možda nekad odem u prosvjetu. No, ne mislim sada, a tada sam mislila, da je za dobrog novinara nužan baš taj fakultet. Novinarstvo je zanat koji se peče tek kada se počne raditi.

Radijska čarolija

Novinarsku ste karijeru započeli u rodnom Splitu na popularnoj Radio Dalmaciji. Mnogi će reći kako je posao radijske novinarke puno ugodniji od posla televizijske novinarke. Zašto ste napustili radijski eter?

– Rado se prisjećam tih dana, radio ima svoju čaroliju koja te lako uzme, ali tada sam na radiju bila honorarka, a televizija mi se činila odličnom prilikom za širenje znanja i izlazak iz okvira. Zato nisam puno dvojila kada sam vidjela natječaj za RTL. Sada, s odmakom, vjerujem da je baš tako trebalo biti.

Već ste dugo godina jedno od najprepoznatljivijih lica RTL-a, a i svi dosad u razgovoru spomenuti mediji na kojima ste pekli zanat jesu privatni. Jeste li ikad razmišljali o prelasku na neki od javnih medija?

– Javnim medijima u Hrvatskoj potrebna je promjena. Pozitivan primjer su kolege koje rade sjajan posao.

Iako ste sve češće u studiju RTL-a, ne libite se ni reporterskih izvještaja s terena. Koji tip rada vam pričinjava više zadovoljstva?

– Teren kada je napeto; kad se čekaju važne odluke, neizvjestan ishod. Za ostalo studio koji pokriva više i kroz sadržaj i kroz formu.

Koji novinarski zadatak u svojoj bogatoj karijeri pamtite kako najizazovniji i zašto?

– Sučeljavanja uoči izbora jer su akteri pod jakim tenzijama, ali i “premazani svim najljepšim mastima”, a pred građanima ih treba ogoliti. Cilj je da znaju za koga glasaju. Iako se to ne čini, izazovni su i intervjui uživo s političarima tijekom posjeta drugim državama. Redovito se oko vladajućeg političara okupi sva svita iz veleposlanstava, hrvatskih udruga…, svi oni koji direktno ili indirektno o istom ovise i onda se uglavnom svi pokorno poslažu i slušaju razgovor vidno se zgražajući na svako iole kritičko pitanje.

Priprema je najvažnija

Nerijetko ste gošća u Banskim dvorima ili nekom drugom radnom prostoru političara. Jesu li vam ipak ugodniji intervjui u RTL-ovom studiju, oni koje vodite na vlastitom terenu?

– Svejedno mi je, s tim da mislim da uživo intervjui s političarima puno bolje i autentičnije izgledaju u institucijama kojima su oni na čelu. Da, oni to možda doživljavaju kao svoju prednost jer su na svom radnom mjestu, ali meni ne čini baš nikakvu razliku.

Poznato je kako političari imaju sijaset komunikacijskih stručnjaka s kojima se pripremaju za intervjue, a još i više za sučeljavanja. Kako izgledaju vaše pripreme te tko sačinjava vaš tim?

– Najvažnija priprema za sučeljavanja i intervjue je konstantno praćenje njihova rada. Ne mjesec, dva prije, nego godinama. To je ključni preduvjet, a sama pitanja i struktura bruse se s uredničkim kolegijem. Zajednički je to rad jer televizija ne trpi soloigrače, samo tim donosi uspjeh i rezultate.

Dok su se iz tjedna u tjedan nizale afere među političkim vrhom, premijeru Plenkoviću ste postavili znakovito pitanje na koje vam je pred mnogobrojnim kolegama, ali i čitavom javnošću, odgovorio: “Slatki ste, Damira…”. Kakve je osjećaje u vama pobudio ovakav odgovor i što uopće ovakav način komunikacije govori o prvom čovjeku države?

– O tome sam u više navrata rekla što mislim, na kraju se premijer ispričao, a naricanje nema smisla. Novinari moraju biti spremni na različite verbalne eskapade koje govore o onome tko ih koristi.

Damira Gregoret i Igor Bobić sa kćeri Biankom na ljetovanju

Novinarstvo nije matematika

Vaš rad sam za sebe svjedoči o nedvojbenoj i neprekidnoj borbi za javni interes. Neki će reći da se radi o idealističkim porivima. Obuzme li vas katkad osjećaj da poput Don Quijotea jurišate na vjetrenjače?

– Da se ne zavaravamo – ovaj posao ponekad i jest samo to jer, unatoč javnom prokazivanju, ne dođe do promjene, ali nemam sumnji da novinarstvo, sa svim svojim manama od kojih ne smijemo bježati, ovo društvo ipak čini boljim.

Sve istaknute političare obilježava izražen ego. Iako bi se o opravdanosti njihova samopouzdanja dalo diskutirati, zanima nas kako se vi psihički pripremate za odmjeravanje snaga? Odakle crpite snagu za neumorno postavljanje pitanja?

– To je posao novinara, nema tu posebnih priprema, a sama sam si odabrala posao. Općenito mislim da je ego najveći neprijatelj napretka u bilo kojem poslu, u politici, ali i u novinarstvu.

U spomenutim duelima se ne ustručavate prekinuti političare kad vam postane jasno da govorenjem o sporednim temama nastoje umaknuti traženom odgovoru. Dođe li vam kad, kao nama pred malim ekranima, da doslovce kažete: Vidim što radite – izvolite odgovoriti na pitanje; ili ipak uživate u svojevrsnoj igri miša i mačke?

– U takvoj igri teško da novinar može uživati i nisam jednom u eteru rekla nešto na tom tragu jer tome pribjegava velika većina političara. Pokušavaju pričati ono što žele i što su pripremili, a ne ono što ih se pita jer im to ne odgovara. S novinarske strane to, naravno, treba zaustaviti, ali i u tome treba imati mjeru. A ona nije univerzalna jer novinarstvo nije matematika. I sama sam je tražila sve ove godine, pa i dalje isto sučeljavanje ili intervju netko može nazvati vrhunskim, a netko drugi katastrofom. Imala sam i takvih iskustava. No sam najbolje znaš, kad završi, što si kao novinar napravio dobro, a što si mogao bolje ili drukčije da bi dobio više.

Ne skrivam niti namećem privatni život

U posljednje se vrijeme sve češće govori i o onoj mračnoj strani novinarskog posla, a koja podrazumijeva svakodnevan ogroman stres i manjak neophodnog vremena za opuštanje. Kako vi balansirate ove krajnosti?

– Obitelj i prijatelji me drže čvrsto na zemlji i u balansu, no lagala bih kada bih rekla da nema dana u kojima mi se čini svega previše. Činjenica je da sve više poslova nosi sa sobom stres s kojim se svatko od nas bolje ili lošije nosi, a uz to, svatko od nas može podnijeti različitu razinu stresa. Važno je prepoznati problem, pa i potražiti pomoć; kada nas boli noga, idemo liječniku, ista je stvar i sa psihom. Suludo je da je to i dalje dijelom tabu.

Iako je i vaš suprug ugledni novinar, privatni život prilično vješto držite izvan očiju javnosti. Kako vam to uspijeva?

– Ne razmišljamo o tome na takav način, ne skrivamo ga, ali se ni ne namećemo.

S obzirom na brojne programske promjene koje se posljednjih mjeseci odvijaju na vašoj televiziji, imate li i vi neke nove profesionalne planove za dane pred nama?

– Stalna samo mijena jest, a moj je plan nastaviti raditi svoj posao najbolje što mogu i znam.