Promatrano televizijsko razdoblje počelo je krajnje benigno, ako se benignim može okarakterizirati sljedeće: Na ekranu Ban Fogle. Tumara obalama Škotske.

Vjetar puše da je milina, nešto stalno i kapa s nebesa, a u njega od vrata do pasa jakna i vjetrovka, a od pasa do cipela kratke hlače!

– Ovaj svuda hoda u kratkim hlačama – snervano će On.

– Kad ima dobre noge – mrtvo hladno će Ona.

Dobre noge!? Ništa ljepše i za kućnu slogu nema nego kad čuješ da televizijski junak promovira svoje listove. Ako je i od Bena, jadno je. Ali ajde, neka mu lijepih nogu ako je to jedini način da vidimo lijepu obalu Škotske.

Priča ide dalje, recimo do smjene sad već bivšeg ministra socijale. Kad se čulo da ga premijer više neće, kad se čulo da odlazi jer je iscrpljen, e onda se i javni servis usudio mrvu udariti po bivšem.

Tako to nekako bude kad si bivši, a dotad milovanje. Bar ne vrijedi ona “o bivšima sve najbolje”, jer u ovom slučaju uistinu bi bila posve promašena.

Piletićevu priču na malim su ekranima ionako odgledali ili oni kojima je uskratio koješta za službovanja ili oni koji se nekim čudom nisu zakačili za Zimske olimpijske igre.

VRAG će ga znati što se dogodilo, bilo je, naime, Zimskih igara i prije, no ovaj put i staro i mlado gleda makar štogod. Možda je razlog u tim dronovima što letaju neumorno i ne ispuštaju natjecatelje iz vida.

Ili je stvar u svoj toj tehnici koja mjeri i odmah kazuje koliko snowboarderi lete visoko, koliko skijaši trče brzo, koliko je klizačima teško, koliko je vjetra taklo šiju skijaša skakača i koliko im je milimetar duži skok dalo to milovanje. Šalu nastranu, ali učinilo se tu puno na popularizaciji zimskih sportova i čini se da se uspjelo.

MAKAR, i to bi bilo za džaba da nije sportaša, da nije činjenice kako ove Zimske olimpijske igre na dnevnoj bazi nude pregršt priča koje su za filmovanje.

Favoriti klizači što ih jede trema, onaj norveški trkač na skijama koji finišira nakon mali milijun kilometara k’o kakav sprinter, plesni parovi što kližu da ti stane dah, ili pak ono boćanje na ledu, kojem samo fali koja sočna naša psovka pa da nam je pri srcu skroz.

SVEGA i sve ljudski nekako, čak i kad nije posve ispravno, onako kako ispravno nije bilo ne dati Ukrajincu da se sanjka dok mu je na glavi kaciga oblijepljena fotografijama u ratu stradalih Ukrajinaca.

Sve se čini, odavno ovakvih Igara ne bi i to je dobro. I HRT ih prati najbolje što može i to je dobro. Neobično je jedino slušati Sandru Pavičić kako komentira klizanje. Svako malo otme se neki “wow”, svako malo doznamo neki sitni trač iz života klizača, taman da svi koji su odrasli na profinjenosti Milke Babović uzdahnu sjetno.

Strah je čovjeka i promisliti što bi bilo da Pavičić mora poput Babović onomad još i opisivati koje su boje odore u klizačica i klizača, ne bi se od silnog “wow” ništa ni čulo ni znalo.

Vremena su jednostavno druga, dronovi letaju naokolo, klizači lete u nebo, a Sandri treba utakmica u nogama. Taman da joj dobrohotno krajnje, wow, podršku damo.

IMA, eto, boljih i lošijih godina u svemu, pa i kad je izbor hrvatskog predstavnika za Eurosong u pitanju.

Imala je i ove godine ta naša famozna Dora znane voditeljske parove, imala je nikad raskošniju scenu i kojekakve efekte, imala je urednike za primjer, imala je takav povlašten tretman da je “mudar” netko višestruko nagrađivan dokumentarac “Mirotvorac” uredno i posve krivo, ako ne i zlonamjerno, plasirao u vrijeme prve polufinalne večeri Dore.

Sve je imala, ali pjesme imala nije. Dobre pjesme. Hita nekog da je makar dijelom nalik na ono što učiniše onomad Let 3 i Baby Lasagna. Čast svoj toj mladosti na trudu, ali teško je to slušljivo.

Umori Dora. Umori stalno spominjanje silnih emocija u onih koji pjesme najradije počinju ležeći na pozornici, ako im već dim ne šiklja iz jedne rukavice.

A onda je sve u svoje okvire stavio Zoran Šprajc i njegovo “Stanje nacije”. Bio je prošlog tjedna Šprajc u velikoj formi, a bome mu je hrvatska stvarnost dala i materijala.

Uhvatio se on tako i onih humanoidnih robota koji su gostovali na sjednici Vlade RH i pokazali da u njih više vica nego u svih ministara.

A onda je suočio robote sa živom istinom da će se sve automatizirati i digitalizirati, ali taksene marke nestati neće. Kad nas jednom i ne bude, taksena marka će o nama pričati priču, reče otprilike Šprajc i ne pogriješi puno.

– I kažeš, dobre noge – smrknuto će On.

– Nisi valjda ljubomoran – na to će smijuljeći se Ona.