Glas je najmoćniji komunikacijski alat, ali ne znamo svi kako ga upotrebljavati da bi ga drugi željeli slušati.

Jedna je ovo od rečenica koju se da naći na internetskoj stranici obrta zanimljiva imena »Jaka jeka«. I vabi i rečenica, i stranica, i intrigira, jer vlastite glasnice u pravilu uzimamo zdravo za gotovo. No ono što uistinu veseli jest to da je »Jaku jeku« upogonila prije koju godinu Anita Tripalo, fonetičarka, govorna trenerica, savjetnica za javni i medijski nastup i ona koja je godinama odgajala glasove radeći u Službi za govor i jezik HRT-a. Sada je, štono bi se reklo, nezavisna profesionalka, a takvih i nema puno kada je fonetika u pitanju.

Dok korača put mjesta susreta nižepotpisani odluči kako će Aniti za početak ispričati obiteljsku anegdotu, onu o ocu koji bi katkad nazvao telefonski majku na posao pa bi njene kolegice jurile na taj telefon prije nje samo da čuju njegov ugodan glas. Tako se majci čini da je bilo, a on se ne buni.

– Glas je, očito, moćno oružje, ali da fonetičarka krene u neovisne vode i to nakon više od 20 godina rada na javnom servisu, bome to je bilo hrabro – velimo Aniti.

– Ljudi na televiziji znaju da je glas njihovo oruđe, da je njihov alat, sredstvo za rad, da su oni tzv. glasovni profesionalci. No u ovom stoljeću komunikacije, kako nazivamo 21. stoljeće, i drugi ljudi su shvatili da im uspjeh posla ovisi ne samo o imanju glasa nego i o načinu kako se njime služe. Za propustiti onoliko strasti i emocija koliko je potrebno za učinkovito isporučiti poruku moramo znati što to trebamo u svom načinu komunikacije zaustaviti ili ograničiti, kako iskontrolirati glas. Kako dati samo koliko je potrebno da ne bude šum i smetnja na poruci koja je ipak verbalna – kazuje Anita.

RAZLIKA U TONU

Razlika u tonu zna mijenjati sve.

– Recimo rečenica: »Bit ćeš samo moja.« U dva tonaliteta rečenica može zvučati tako da to znači da će vas netko ljubiti i voljeti do kraja života, ili kao da vam netko govori da će vas zlostavljati do kraja života. Stvar u tonu i boji glasa koji može donijeti drugačiji sadržaj jednostavnoj rečenici – slikovito će Anita.

Samo, glas, glasnice, govor, ton… Ljudi mahom misle da tu nemaju što učiti, da je sve zadano!?

– Dok ne dobiju informaciju da se može nešto mijenjati – na to će Anita.

Ljudi k njoj, što se glasa tiče, dolaze zbog raznih razloga.

– Dolaze s idejom »ne volim svoj glas«, »ne volim se slušati«. Onda ja kažem: »Kada pereš zube gledaš li se u ogledalo!?« To u zrcalu smo mi. Naučimo se na to kako izgledamo, čak naučimo kako popraviti kosu kad nemamo to zrcalo. Na isti način možemo se naučiti što nam je glas, zavoljeti ga, pa ga i popraviti i još više voljeti. Glas se može popraviti, estetizirati. Fonetske vježbe za glas donose nam to upoznavanje te osnaživanje svijesti o svom glasu te načinu njegova korištenja – kaže Anita.

Glas kao bolja slika nas samih. Dade se to napraviti, kaže Anita, raditi na glasu isto kao što radimo, primjerice, na poboljšanju tehnike trčanja da bismo mogli izdržati kakav polumaraton, ako ne i maraton.

– Ako želimo popraviti tehnike trčanja, uzet ćemo trenera koji će nas naučiti kako ćemo disati, kako ćemo sprijateljiti noge s podlogom na stazi. Na kraju istrčiš pet, ili 10 kilometara, napraviš neki rezultat, a to je bio cilj. Treningom se može postići rezultat – veli Anita.

Pri tom, čini se, talent i nije presudan.

– Kada pak pričamo o glasu, ljudi znaju reći »on je talentiran za glas, on ima organ«. Nemaju svi takve organe, ali nekada je to kod nekih »samo« zapušteni organ – kazuje Anita.

VJEŽBA I VJEŽBANJE

Vježba i vježbanje, a nije baš da smo narod koji je vježbi sklon, velimo. Bit će i da je ljudi koji precjenjuju svoj glas, poglavito među onima koji bi na televiziji radili.

– Što se tiče televizije ili javnog prostora, tu nije bitno što ja mislim o svom glasu nego što se očekuje. Ako razmišljamo da imamo publiku koja očekuje određeni standard zvuka i ako želimo toj publici dati to što trebamo, tu poruku, onda trebamo taj standard postići. Restrikcijom u glasu, nazalnim glasom, ali i nedostatnom dikcijom, nerazgovijetnošću, pa na kraju i nekim lokalnim načinom govora nećemo moći postići ono što nam je uloga, zašto jesmo u tom javnom prostoru, a to je davanje informacije, edukacija, poticanje na akciju. Ako želimo da se naša poruka čuje, da je drugi shvate, dajmo je mirnim, ugodnim glasom, budimo razgovijetni, govorimo sporije i stankama istaknimo bitno – uči Anita.

Pri tom još nešto otkriva, pomalo gorku istinu da smo, sudeći po onom kako u pravilu govorimo, najčešće dosadni.

– Kada je to samo brzo, kada je to stalno tiho, kada je jedino glasno, sve to je u stvari monotono, tu nema raznolikosti govora, nema izražajnosti ni prave govornosti, upućenosti i ne ostvaruje se dojam komunikacijske želje. Čim je nešto ravno onda je to nebitno za uho, odnosno um slušača, jer ne vidi što je tu vrijedno. »A gdje je poruka«, pita se slušač i odustaje od slušanja – veli Anita.

A ta poruka, kaže, mora biti dinamična, mora imati mjesta u kojima će slušač razmišljati »sad stiže informacija«, ili »imam sada prostor u kojem mogu razmisliti o onom što je osoba rekla«. Sve to, jasno je novinaru, vrijedi onda i u svakodnevnoj komunikaciji.

– Javni način govora nije samo za javni prostor. Mi javnim načinom razgovaramo i u privatnom prostoru kada želimo ostvariti svoj naum. Kada se dogovaramo s prijateljima hoćemo li u ovaj ili onaj kafić popiti kavu i želimo da naša ideja bude ona koju će uzeti kao ishod, e to kažemo javnim načinom govora. Nećemo to kroz zube bez ikakve volje reći nego to kažemo nesvjesno-svjesno upravljajući s pozornošću druge strane i upisujući snagu naše ideje kao odluke koja je dobra za sve – ilustrativno će Anita.

ZAŠTO FONETIKA

Vratimo priču malo unatrag, Anita je fonetičarka, no za pretpostaviti je da ljudi tu struku vežu za štošta. Otkud i zašto baš fonetika!?

– Ljudi i ne znaju da postoji fonetika, a fonetika je pionirski europski studij. Osnovao ga je 1968. Petar Guberina, a nastavio razvijati Ivo Škarić, moj profesor i mentor. Uglavnom, srednja sam škola, znam da želim studirati književnost, ali komparativna književnost je dvopredmetni studij i razmišljam o komplementarnom području. Radila sam tad u dječjem programu Radija Zagreb i o svim svojim dilemama razgovarala sa svojim mentorom Šandorom Horvatom. I on kaže: A zašto ne fonetika? – prisjeća se Anita.

Taj je razgovor išao dalje, taman da Anita otkrije da je put književnosti vodi zanimanje za kazalište, mada ne bi da je glumica.

– Zanimalo me u kazalištu nešto u tom performativnom dijelu, a što je u performativnom dijelu kazališta nego glas. I onda vidim da na fonetici Zlatko Crnković predaje scenski govor. I kažem – to je to! Ja idem na fonetiku kako bih ustvari bila fonetičarka u kazalištu, iako to ne postoji – priča Anita.

Nije bilo kazalište, ali jest HRT, jer govorni mediji trebaju glas na sličan način kao i kazalište. Teško je laiku ne primijetiti da Anita ima lijep glas, taman takav da je mogla, umjesto iza, biti ona koja je ispred kamere. Smješka se ona na ovo.

– Zanimljivo je da ja u to vrijeme ne znam da imam problem s glasom. Jer u tom nekom trenutku kada sam došla do treće godine i scenskog govora, kada prvi put razmišljam što je moj glas, dijagnosticiram da imam problem s glasom, da imam male žuljeve na glasnicama od pogrešne uporabe mog glasovnog aparata – kazuje Anita.

Ona koja priznaje da voli puno govoriti i od koje se očekuje da puno govori morala je neko vrijeme šutjeti.

– U tom trenutku ja gradim novi glas, odnosno, vraćam se svom pravom glasu. Da sam tada imala načina da snimim svoje glasove, kao što to danas koristim u svom radu, onda bismo čuli razliku između glasa koji je bio bolestan i onog glasa koji se kasnije pojavio – ističe Anita.

– Je li vas šutnja štogod naučila – pitamo.

– Ne – smije se Anita.

TRBUŠNJACI ZA GLAS

Naučila je zato Anita prepoznavati različite glasove, taman da je pitamo kakvi glasovi su njoj dragi, ugodni.

– Ugodno je ono što je zdravo, a ono što je zdravo je u stvari slobodno. To znači da kada u bazi glasa nema nikakvih knedla u grlu, vibracija u nosu, ne samo u nazalnim glasovima m, n i nj, kada struji glas tijelom koji ga proizvodi i kada je tijelo kutija instrumenta, onda se ta rezonancija širi i putem kostiju tog tijela pa zrakom do tijela slušača. Takav glas, koji je zdrav, voluminozan i čist, udara u tijelo onog koji sluša, ide u unutarnje uho i to je ugoda. Kada netko ima ugodan glas, kada ima taj bogati, slobodan glas koji je onda i elastičan, on opušta slušača. A kada je čovjek koji sluša opušten bolje misli. Ugodnim glasom radiš da se druga strana opusti i bolje čuje. To je lijepi glas – objašnjava Anita.

Upoznati svoj glas, prepoznati što taj glas može, kako ovladati tim sredstvom za komunikaciju, ono je što donesi bolju kontrolu i daje moć za ostvarivanje pravog, dobrog, snažnog dojma, kaže Anita. Čini se da su svega toga ljudi svakim danom svjesniji. Put »Jake jeke« idu i novinari, i političari, i obični smrtnici. Što li ih tjera!? Reći će Anita kako se štošta promijenilo, kako danas nema simpozija na kojima će govornici izaći za stamenu govornicu s kojim arkom papira na kojem je napisano sve.

– Danas se na tim istim konferencijama ne usude oni koji govore imati uza se ni male papire s bilješkama. Shvaćaju i da to više nije jednostavno vođenje razgovora, ili tek malo govora na nekom sastanku, nego da je to vještina koja se mora učiti. Pa mi se jedni javljaju zato što žele biti bolji, a drugi zato što ih je strah. Te koji imaju strah želim naučiti kako govorni profesionalac nastupa, ne samo naučiti ih kako da riješe straha, kazuje Anita.

Uči ih kako koristiti glas koji imaju, ali na drugi, moćniji način. Uči ih nužnim kondicijskim vježbama.

– Jer glas i govor dijelom su fizička aktivnost. Fizička zato što postoje mišići koji moraju raditi na određeni način. I što nam je odgovornija uloga i mjesto na kojem govorimo, ta aparatura, ti mišići i mehanizmi moraju još bolje raditi. Da se povući paralela s košarkom. Možemo igrati hakl s prijateljima razonode radi, ali ako smo se dogovorili da ćemo na ozbiljan turnir, onda idemo i u teretanu, trčimo nasipom, radimo trbušnjake – objašnjava Anita.

Postoje »trbušnjaci« za mišiće koji nam trebaju za proizvodnju glasa i govora. To su mišići za disanje, vokalni mišići, mišići usta za artikulaciju, otkriva Anita.

– Nije to tako jednostavna aktivnost, posebno nije kada se digne na višu razinu, i zahtjeva vježbe koje su kondicijske. I onda se to poveže u dobru govornu izvedbu teksta, poruke. I svjesni smo da je to najbolji način, da najutjecajniji način reći nešto drugoj osobi, voditi je svojim glasom u sadržaj svoje poruke – veli Anita.

PRIRODNI TALENTI

Pri tom smo svi, kaže, prirodni talenti, jer svi smo se rodili s istom predispozicijom, ali je pitanje koliko smo to razvijali.

– Kao djeca razvijali smo na način da smo imitirali okolinu. Oni koji su rođeni u okolini koja ima uzorne govornike, ili glasove koji su ugodni, te će obrasce primiti. Ali oni koji su se našli u okruženju koje je manje govorno kultivirano mogu kasnije tome doskočiti i kultivirati se. U knjizi »U potrazi za izgubljenim govorom« napisao je profesor Škarić: »Kultivirati znači iskobeljati se iz svoje zadanosti.« Nekada je to tijelo, nekada okruženje, a mi širimo taj prostor, iskobeljamo se iz tog ograničenja i idemo prema tečnim prostorima, prema većoj slobodi. To je kultura – objašnjava Anita.

– A to bi nam svima trebao biti cilj – lako se složiti.

– Tako je. I kada tu kulturu uneseš u svoju želju, u svoju namjeru, onda se razviješ – naglašava Anita.

Pitamo je za neki primjer dobrog govornika. Ne voli, kaže, nekoga posebno isticati, ali priča priču o Warrenu Buffettu.

– Ima priča kako je rekao da više od 50 posto njegovog bogatstva nije povezano s diplomama što ih ima iz poslovnih škola, nego s tečajem govorništva Dalea Carnegiea. Ta mu je diploma donijela 50 posto više, rekao je, baš kao što je sveučilištarcima poručio da trebaju ulagati u svoje govorne vještine jer ako ne znaju komunicirati to je »kao da u mračnom klubu namiguju djevojci koja im se sviđa« – istaknut će Anita.

Glas je, naime, odraz cjelokupnog našeg ponašanja.

– Ne može ugodan glas doći iz skučenog tijela. Ako je tijelo u grču neće moći napraviti rezonanciju. Ili ako je tijelo bez geste koja je produžetak našeg govora. Mi ustvari mašemo dirigirajući sebi, to radimo rukama. Mi ne vidimo ljude na radiju, ne vidimo geste, ali čujemo da govore i rukama, da govore cijelim tijelom. I kada čuješ da govore cijelim tijelom, da je glas iz cijelog tijela, onda osjećaš da on živi, da je to integritet. Ako je pak neka restrikcija, ako je skučenost onda nam se čini da dolazi iz glave, a glava zna i izmišljati – kazuje Anita.

DOBAR SADRŽAJ

Pri tom ističe kako nije dakako sve u formi, važan je i dobar sadržaj, itekako je važan, a to znači da je važna edukacija slušača pa da zna kako logički i kritički pristupiti sadržaju i da ga glas ne zavede.

– Čini se da živimo u vremenima kada nam je edukacija slušača potrebnija nego ikada – primjećujemo.

– Moj prvi posao je bilo predavanje retorike, govornička škola za srednjoškolce. I kada bismo svi u svom školovanju imali učenje govorništva, učenje retorike bili bismo bolji ljudi. Onda bismo bolje čuli što nam govore, kakve su to poruke, gdje je stvar u dojmu, a gdje je istina. Bili bismo bolji građani, bolje bismo birali i moguće bi bili aktivniji. Jer imali bismo, znali bismo svoj glas, retorika je davanje glasa, a davanje glasa je demokracija – uči Anita.

Nego, »Jaka jeka«. Jako ime. Zanimljiva je pri tom priča kako se do imena došlo. Vrijeme je to kada Anita radi s Brankom Katić za potrebe serije »Novine« i s glumcima serije »Uspjeh« Danisa Tanovića.

– S Brankom razgovaram o tom mom obrtu kojeg moram otvoriti kako bih izdala fakturu HBO-u, uvjerena kako je nebitno kako će se obrt zvati. Razmišljam o nečem tipa »riba, ribi«, treba mi neki ritam, a Branka kaže: »Trebaš neko jako ime.« Ja na to velim: »Jaka jeka!?« I bi »Jaka jeka« – prisjeća se Anita.

I neka »Jake jeke«, treba nam jer je, kako kaže Anita, sve više onih koji su svjesni da dojam na onu drugu stranu neće ostaviti samo frizurom i brendiranom odjećom.

– Sve je više onih koji su svjesni da na nas bolji dojam ostavljaju ljudi koji imaju ugodne snažne glasove, oni koji su razgovijetni i oni koji govore nešto malo sporije. Jer snaga glasa ostvaruje dojam da su stabilne osobe, razgovijetnost da znaju o čemu govore, da imaju znanje, a zato što govore malo sporije, dopuštaju mi da mislim o tome što govore, da promislim, da procijenim, da zapamtim, da sam kritična i da reagiram – poručuje Anita.

NIJE KVALITETA SAMO U SLICI

Ono gdje se Aniti čini da nedostaje fonetičara je vanjska produkcija dokumentarnog programa na našim televizijama. Govori to iz prve ruke, jer je i radila na nekim formatima.

– Jako je bitno kako se naracija ostvari i hoće li nakon toga to biti slušano, na pravi način sadržaj prihvaćen. Mislim da bi bilo dobro da autori osvijeste da nije kvaliteta samo u slici, dronovima, montaži i ludoj grafici nego i u naraciji, u kvalitetnom glasu i interpretaciji, govornoj izvedbi naratora – kaže Anita.

KLUB SLUŠATELJA

Premda joj je govorenje u fokusu, Anita djeluje i kroz ABC klub slušatelja. Ljubica Letinić je kriva, ona koja uspješno razvija platformu knjiga book&zvook. Krivo je jedno od druženja kada se rodila ideje o osnutku kluba slušatelja, kad već ima toliko klubova čitatelja.

– Prvu sezonu kluba radili smo razvoj publike, imali šest sastanaka s različitim skupinama ljudi, od onih kojima je glas sredstvo rada do recimo knjižničara. Sada je plan imati jednu skupinu, brstiti ideje o slušanju, naraciji, figuri teksta i figuri glasa. Prvo o čemu govorimo na sastanku kluba je to kako nam se sviđa glas naratora. On mora ući u uho i u glavu. Mi ljudi volimo da nam se drugi glas obraća i donosi priču. Kao djeca smo voljeli da nam netko čita slikovnice, da nam je to ljudski glas koji dolazi. Zato je bitno da su to glasovi koji nam pružaju ugodu, da se opustimo i da se s povjerenjem prepustimo njegovom vodstvu pričom – kaže Anita.

ŽARGONIZAM KATKAD I S MJEROM

Što ćemo sa svim našim silnim dijalektima – pitamo

– Njegovati ih – k’o iz topa će Anita.

Pa onda to i obrazlaže.

– Njegovati ih, snimati ih kako bismo ih, ako nešto malo i zaboravimo, mogli ponovno slušati i čuti. Njegovati, ali znati kada s njima idemo. Svatko od nas ima svoj organski idiom, neki svoj prvi jezik, prvi govor, ali u nekom trenu ne želim govoriti tko sam ja kada uđem u javni prostor. Neki ljudi ne trebaju znati tko sam ja. Njima prilazim dajući im samo ono što trebaju znati, a to je sadržaj, a ne odakle stižem i tko su mi roditelji. Zato je standard dobar. Standardni govor je dogovor i svima nam je malo teško biti u standardu, ali smo rekli da će taj jezik biti za javnu komunikaciju kako bismo razmjenjivali činjenice koje su bitne, vrijedne za naš suživot – ističe Anita.

A gdjekoja lokalna figura, žargonizam će katkad i u standard da ga obogati. Ali katkad i s mjerom.