Andrea Buča svojim nas je dokumentarcima upoznala s brojnim dijelovima Hrvatske, a na novi put kreće brzinom – da „brže ne može“. Istoimeni je to naziv novog serijala kojime nas kroz četiri epizode vodi u Slavoniju. Željeznica i Slavonija rukom pod ruku u novom Bučinom serijalu podsjećaju na dane kada se Slavonac mogao ravnati po kompoziciji vlaka, dok je danas stanje znatno drugačije kako sa željeznicom na razini Hrvatske, tako i sa Slavonijom. O brojnim pojedinostima novog serijala razgovaramo s autoricom Andreom Bučom.

Andrea, nakon mnogih serijala u kojima ste „stajali“ (u Zagorju, Lici, na otocima), ovog puta krenuli ste na put da brže ne može. Odakle povod i inspiracija za serijal koji tematizira željeznicu te što novim serijalom želite poručiti?

Ove godine željeznica slavi 200 godina otkad je u promet puštena prva željeznička linija Stockton-Darlington, u Engleskoj, putovanje koje je promijenilo svijet. Dolaskom željeznice u Slavoniju, krajem 19 stoljeća, potpuno se promijenio slavonski prostor, stanovništvo, život…
Brže se trgovalo, gradili su se kolodvori, oko kolodvora nastajali su gradovi i ravnica se polako modernizirala jer željeznica i modernizacija uvijek su išle pod ruku. Također, Slavoniju su naseljavali ljudi iz svih krajeva zemlje, tadašnjeg Carstva, koji su dolazili graditi prugu i raditi na željeznici – kad sve to uzmete u obzir Slavonija i željeznica su neraskidive i dijele istu sudbinu.

Željeznicu ste povezali sa Slavonijom koja je mjesto radnje novog serijala. Kakav su par Slavonija i vlakovi? Je li to ljubav, čežnja, fanatizam…?

Vlakovi su oduvijek ljubav; vlakom sam putovala u djetinjstvu, kad se putovalo strpljivo, sporo i kad nismo znali ni slutili kakav će život biti 2025. godine. I zato je uvijek ideja usporiti, putovati polako, prilaziti ljudima polako, dokumentirati… Doduše, iako vozi 50 km/h, nama je vlak 745 s kojim smo obišli Slavoniju na trenutke bio prebrz jer protagonista je bilo mnogo, sve razgovore trebalo je razgovarati na redovnoj liniji, u vlaku koji ima svoj red vožnje, a bilo je tu od snaša s čobancem do tamburaša, umjetnika, Ljelja, strojovotkinja, književnica, aktivistica i slavonskih svatova, planinara…

Ovaj projekt snimao se na drugačiji način nego vaši prethodni radovi. Naime, uredili ste vagon za potrebe emisije, snimali dok je vlak bio u pokretu… Možete li nam pobliže opisati taj tijek?

Sa svakim projektom dam sebi više posla, postavim letvicu visoko. Ovog puta smo u vlaku koji vozi na redovnoj liniji od Zagreba u Vinkovce, do Osijeka i nazad podravskom željeznicom, postavili scenu. Snimali smo u posebnom vagonu u koji su protagonisti ulazili na jednoj i izlazili na drugoj stanici – vodili smo utrku s vlakom, kameru smo upalili u Zagrebu i ugasili na kraju puta.

Za 4 dana u vlaku mi smo snimili materijal za 4 epizode od 30 minuta – to je nevjerojatan uspjeh, ali toga se trebalo i sjetiti. Imala sam budžet za jedan dokumentarni film, što bi se reklo nevolja me natjerala da nađem način, iz nemogućnosti je nastao odličan projekt! Baš sam jako zadovoljna.

A.G. Matoš u svom sonetu „Notturno“ piše onu poznatu „Željeznicu guta već daljina“. Željeznica je putovanje, ali i osjećaj, no uslijed neodržavanja, željeznica je u našoj zemlji postala simbol nečega derutnog što stalno kasni. Kakve impresije vi i vaši sugovornici imate na današnju i nekadašnju željeznicu?

Iste kao i vi, kao i svi koji razmišljaju glavom. Iako ekološki, udoban i najsigurniji transport, 90-ih je politika odlučila ulagati u ceste, a željeznica je puštena da polako i sigurno propada. Loša i dotrajala infrastruktura usporila je nekad brze i točne vlakove, ekspresni i poslovni vlakovi kroz Slavoniju su jurili 120 km/h, danas takvih vlakova nema, a ovi koji voze voze 50km/h – jer Brže ne može, radi sigurnosti prometa i putnika brže ne može. Nekad je Vinkovčanima Zagreb bio na 2 i pol sata, danas se voze duplo duže. Kad slušate starije željezničare, koji su proveli radni vijek na pruzi, u putničkom ili teretnom prometu, s koliko ljubavi govore o željeznici, koliko su važni bili u vremenu kad je željeznica bila važna, svima im se oči sjaje i svi su jednako sjetni. Ali. Postoji i nada da će se stvari popraviti, modernizirati i da će vlakovi ponovno brzo voziti i povezivati naše krajeve, jer nama ne trebaju japanske brzine, mi smo mala zemlja. Nama trebaju točni vlakovi i vozni red prilagođen putujućem svijetu, držim palčeve da se to dogodi što prije.

Vlak je toliko puta bio inspiracija što u umjetnosti, što u pop kulturi, a prikaz kompozicije vrlo je televizičan. Gledajući japanske superbrze vlakove, moderan vlak simbol je napretka. U komunikaciji s vašim sugovornicima, hoće li u nas doći do revitalizacije željeznice?

Naravno da hoće, već se gradi i ja se nadam da će se modernizacija napraviti u predviđenom roku, jer zašto ne bi? Ako si najavio da će za 5 godina i 10 mjeseci biti izgrađen drugi kolosijek Novska-Dugo Selo, onda ga i izgradi. Daj ljudima mogućnost da putuju vlakom na posao, mladima da idu na studij, pobrini se za stanovništvo Istočne Hrvatske, pobrini se i da u Zadar vozi vlak, da turist iz Zapadne Europe ne doživi šok i nevjericu kad dođe u Zagreb pa ne znaju kako i za koliko će dalje prema jugu…

I za kraj, što ste naučili od putnika, ali još više i od željezničara?

Serijal „Brže ne može“ evocira sjećanja, vraća nas u zlatno doba željeznice kad smo bili moderni, točni, konkurentni. Ljudi su putovali vlakom, željezničari su ponosno odlazili u službu, Vinkovci su bili najveće željezničko čvorište u nakon Munchena, milijuni putnika godišnje, svake 4 minute polazio je vlak – ti ljudi pamte vrijeme kad su se plaćala obeštećenja u punoj vrijednosti tereta, ukoliko bi vlak kasnio. Zamislite danas takav scenarij? Naprosto, marilo se. To je možda najvažnija poruka ovog serijala – marilo se, za ljude, za točnost, za udobnost, marili smo jedni za druge. Željeznica je ogledalo države i vrijeme je da se prione poslu i poštuje najavljene rokove, pa da za 5 godina Slavonija opet bude tu blizu, a ne tamo daleko.