Njezini su koncerti slavlje emocija. Njena interpretacija ostavlja bez daha. Osvojila je mnoge strane i domaće pozornice, a ove godine nagrađena je i Porinom za najbolju žensku vokalnu izvedbu. Ona je Amira Medunjanin, kraljica sevdaha, glazbenica čiji su senzibilitet prepoznali i publika, i kolege, i kritičari.

Njezin glazbeni put počeo je s ciljem da svijetu približi kulturno-povijesno naslijeđe Bosne i Hercegovine, a studijski albumi i stotine koncerata širom svijeta učinilo je Amiru jednom od najutjecajnijih i najcjenjenijih izvođačica world music glazbe koja se s lakoćom poigrava miješajući moderno i tradicionalno.

Ovih dana na svim streaming servisima, a od 24. lipnja i u fizičkoj prodaji bit će dostupan njen novi album »For Him and Her«, jedinstveni hommage Tomi Zdravkoviću i Silvani Armenulić.

– Da, od 12. lipnja može se naći na svim streaming servisima. Pretpostavljam da su svi u ovo vrijeme pandemije koristili servise za slušanje glazbenih sadržaja više nego obično. Barem je to kod mene bio slučaj.

I navikli smo se da imamo olakšan pristup glazbi, i ne samo glazbi. Mada ja još uvijek volim zvuk reproduciran s gramofona, bez obzira o kojem glazbenom žanru je riječ.

To je zaista posebna priča. A kad već govorim o tome, Izdavač Croatia Records će također objaviti album «For Him and Her» i na vinilu. Mislim da će biti dostupan sredinom sedmog mjeseca.

 

Doajeni estrade

Riječ je o hommageu Tomi Zdravkoviću i Silvani Armenulić? Kako u knjižici izdanja piše Petar Peca Popović, riječ je o »kolosalnim pojavama jugoslovenske estrade i poslednjim istinskim reprezentima kafanske muzike«?

– Posveta za dvoje izuzetno talentiranih umjetnika. Obradili smo ukupno 12 pjesama koje su bile popularne u vrijeme odrastanja naše generacije. Mada je većina pjesama koje smo obradili na albumu nastale prije mog rođenja.

Ali, sve su ostale u sjećanju i vjerujem da nisam jedina koja preslušava njihove pjesme i prisjeća se prošlih vremena.

Uz sam izraz »kafanska muzika« najčešće se ne vezuju baš pozitivna mišljenja, no i opet kako piše Petar Peca Popović: »Kafana, mehana, bircuz, konoba, gostiona, taverna ili birtija na našim prostorima oduvek označava mesto gde se najlepši dani proživljavaju noću. /…/ Kafana je bila i jeste vrsta oaze, gde još postoji kult prvosveštenika mikrofona. Tu se gaji druga vrsta popularnosti, a duša gosta posebno vrednuje.« Ovaj album je i način da se toj vrsti glazbe oda priznanje? Posebice ovo dvoje vrsnih interpreta?

– Njihov glazbeni opus je zaista imponzantan. Bilo bi teško izdvojiti jednu numeru i reći da je najbolja. A opet, svaka pjesma je svijet za sebe. I nije važno gdje slušaš glazbu, nego kako je doživljavaš.

Kafana je u to vrijeme je bila sasvim drugačija od današnje. Sve se događalo sporije, a u isto vrijeme mnogo emotivnije. U to sun se vrijeme najbolje pjesme mogle ekskluzivno čuti u kafanama, pa nikakvo čudo što su ljudi cijenili kafanske glazbenike.

Jer, svirali su najbolji instrumentalisti i pjevali najbolji interpretatori.

Mislim da za publiku apsolutno nije bilo bitno gdje nastupaju. Ljudi su uvijek dolazili bez obzira o kojem se prostoru radilo. Glazba Tome Zdravkovića i Silvane Armenulić je ostavila neizbrisiv trag u srcima ljudi i sigurno će tako ostati i u budućnosti.

Koja vas je misao vodila pri odabiru baš tih 12 pjesama koje se nalaze na ovom albumu?

– Vidite, odabrane pjesme su povezane s raznim situacijama u mom životu. Za svaku pjesmu znam kada sam je prvi put čula, kako sam je doživljela i kako mi se svaka od tih pjesama uvukla pod kožu.

Obradama tih pjesama sam praktički iznijela svoje viđenje njihovog glazbenog opusa. Mada vjerujem da svako ima omiljenu playlistu njihovih pjesama.

I to je dodatna kvaliteta njihove umjetnosti.

Album »For Him and Her« snimljen je u Bostonu, u studiju Big BlueSound dok je dio instrumenata snimljen u Beogradu i Mostaru?

– Započeli smo s radom u prosincu prošle godine u Bostonu gdje smo snimili većinu intrumenata i vokal. I da budem iskrena, planirala sam pored Beograda, gdje su snimljene violine i Mostara, gdje je snimana harmonika, raditi i na drugim lokacijama, odnosno u drugim glazbenim studijima.

Međutim, zbog pandemije COVID-19 sve je zaustavljeno. Mjere su bile rigorozne i nije bilo moguće putovati. Tako da sam post-produkciju radila online od kuće sa svojim suradnicima.

Nije baš lagan zadatak, kada nemate mogućnost biti u studiju i miksati pjesme. Ali, s obzirom da su sve aktivnosti prestale, imali smo vremena napretek, tako da ništa nije nemoguće.

 

Nastavljam putovanje

Vaš životni i glazbeni put obilježile su sevdalinke, a s njima vas je prva upoznala majka? Krije li se u tome i posebna emocija kojom interpretirate te skladbe?

– Oduvijek. Teško da možete sevdalinku izvoditi bez potpune predaje kako duhom tako i srcem. Bilo je to davno, kada sam zaista bila klinka, i preslušavala svaku pjesmu i pokušavala ih otpjevati.

Majka mi je puno pomogla u shvaćanju stihova i sevdaha općenito. Od tada sam zavoljela sevdalinku i posvetila sam joj vrijeme da saznam što je moguće više.

Tradicijska glazba je za mene bila izuzetno inspirativna i pomogla mi je mnogo i u privatnom životu.

I nije to samo vezano za moj slučaj. Tijekom prethodnih sedamnaest godina susrećem se s ljudima koji dijele isto mišljenje i koji ovu glazbu cijene kao i ja.

Interpretacijom sevdalinki predstavljate senzibilitet i kulturno-povijesno nasljeđe Bosne i Hercegovine. U tome naravno i uspjevate jer reakcije publike, ne samo na ovim našim prostorima, već i puno, puno šire prepoznaju istinsku emociju?

– Puno sam o tome govorila posljednjih nekoliko godina. Razlog za snimanje prvog albuma, a što je meni bilo jako važno, je dati hommage glazbi koju sam slušala cijeli život.

Vidite, odrastala sam u vrijeme kada je tradicionalna glazba bilo izuzetno cijenjena. Ljudi su na poseban način vrednovali tradiciju i zaista je nadogradnja bila nadasve kreativna.

Inspririrano tradicionalnom glazbom nastalo je mnogo lijepih pjesama koje su ostale u narodu i sigurna sam da nije tome kraj.

A publika u svijetu odavno poznaje tradicionalnu glazbu s ovih prostora i nije neobično vidjeti neskrivene emocije u publici bez obzira gdje se koncert održava. Sada nastavljam putovanje i pokušavam organizirati nastupe u gradovima i državama gdje do sada nisam bila.

Vaši albumi dobili su sjajne kritike u europskim krugovima. Koliko vama privatno, ali i sevdahu znači taj proboj?

– Danas, kao etabliranom glazbeniku na world music sceni, lakše je doći do medija koji mogu prenijeti priču o tradicijskoj glazbi s ovih prostora, i ne samo o glazbi.

Vječito pričam priče, naročito na koncertima o ljudima s ovih prostora, raznim anegdotama, pjesmama koje su proizišle iz tradicije ili insprirane istom.

I to je konstantan rad, jer istina je da sam nastupala u mnogim mjestima, ali još uvijek mislim da nisam dovoljno napravila. Jeste važan proboj, ako je to prioritet, ali više bih voljela da se naša tradicijska glazba suptilno pohrani u srca ljudi i da osjete iste emocije, kao što je i mi doživljavamo.

Je li tajna i u tome što se s lakoćom poigravate mješajući moderno i tradicionalno? Sevdah začinjujete rockom, folkom i jazzom?

– Snimila sam puno eksperimenata u dosadašnjoj karijeri. Nije da mi je to bilo pod moranjem. Jednostavno pukušavala sam sa suradnicima dati svoje viđenje nekih od najljepših pjesma koje su napisali sjajni autori iz davnih vremena.

I iskreno ne volim razdvajanja na različite žanrove.

Za mene postoji samo glazba. S druge strane, imala sam sreću surađivati s glazbenicima koji imaju isti stav po pitanju glazbe i koji su prije svega dobri ljudi i zaista izvrsni umjetnici.

Nadam se da smo barem malo uspjeli privući novu publiku s raznih strana, koja ovu glazbu do sada nije imala priliku čuti.

Zanimljivo je da početak vaše karijere nije vezan za Sarajevo gde su sevdalinke dominantne, već za Nizozemsku, a prvi koncert imali ste u Velikoj Britaniji?

– Bilo bi teško promovirati tradicijsku glazbu ako ne izađete iz ulice u kojoj živite. Tijekom svih ovih godina održala sam najviše koncerata u Velikoj Britaniji. Svake godine se tamo vraćam i to mi je još uvijek prioritet.

Ako mogu tako reći. Publika ima veliko poštovanje prema glazbi koju izvodimo i iskreno radujem se svakom nastupu. A u Nizozemskoj nisam bila posljednjih godina, jer jednostavno se nisam mogla vremenski uskladiti.

Ali, nadam se od kraja ove godine i početkom naredne, ako situacija s pandemijom bude dozvoljavala, nastupit ću u nekoliko gradova.

Pored toga, tu je nekoliko interesantnih projekata i vjerujem da ću ih uspjeti realizirati u narednom razdoblju.

Koja je najveća prepreka s kojom ste se susreli na vašem muzičkom putovanju?

– Ma vidite to vam je interesantno pitanje. Ja prepreke doživljavam kao izazove.

Više razmišljam o tome kako naći rješenje za određeni izazov. Uostalom, možda ta prepreka nije u negativnoj konotaciji, nego predstavlja priliku koju ne treba propustiti. Odnosno ići za njom dokle god možeš.

Prije no što se krenuli glazbenim putevima, više od desetljeća radili ste u Europskoj komisiji u Sarajevu. Pa ipak ste se odlučili napustiti taj posao s »perspektivom«?

– Ispričala sam tu priču nebrojeno puta. Imala sam regularan posao od osam do pet, i povremeno sam nastupala na raznim europskim pozornicama i festivalima.

Obično sam uzimala neplaćen dopust kako bih mogla odgovoriti na sve zahtjeve. Bilo je teško sve uskladiti, ali ako čovjek voli ono što radi, onda to ne predstavlja neki problem.

Ali, istina je da nisam mogla više živjeti na dvije stolice. Nakon određenog vremena, čovjek se upita što je zaista važno i što je pogonska snaga u životu.

A glazba je bila ono što me je vodilo naprijed cijeli život. I kada se nađete u takvoj situaciji, srce vam jedino može dati odgovor koji je po mom mišljenju nikada ne griješi.

Valna duljina

Rado i često surađujete s poznatim domaćim i svjetskim glazbenicima? Uvijek ističete da je ključ suradnje ista »valna duljina«?

– Pretpostavljam da sam sretno dijete. Imala sam priliku surađivati sa mnogim izuzetnim umjetnicima širom svijeta. Istina je gdje god bili uvijek možete naći istomišljenike i svaki put možete nešto novo naučiti.

Ljubav prema glazbi je ono što nas istinski povezuje i sigurno da više možemo učiniti, ako udružimo snage.

Na istoj valnoj duljini nedavno, u doba pandemije koronavirusa, našli ste se i s riječkim rokerom Damirom Urbanom?

– Da. Čula sam pjesmu i morala sam, kao i mnogi drugi, se i ja prijaviti. Kada smo svi bili zatvoreni u domovima, »Pseća oluja« i Damirova inicijativa je bila svima osvježenje.

Drago mi je smo i mi, barem na tren, mogli biti dio njegove glazbe.

Što vas je dojmilo u pjesmi »Pseća oluja«? I hoće li suradnja započeta u tom neobičnom virtualnom projektu se i nastaviti?

– Znate, u ovim teškim vremenima kada je čovjek u izolaciji i kad je kretanje ograničeno kao što je to bio slučaj tokom prethodna četiri mjeseca, kada čovjek nema mogućnosti biti u direktnom kontaktu s ljudima i normalno komunicirati, male, lijepe stvari daju snagu i motivaciju da istrajemo.

Stoga sam sigurna da će »Pseća oluja« biti pjesma o kojoj ćemo govoriti kada se budemo prisjećali vremena kada je cijeli svijet stao.

Ovisni o umjetnosti

Pandemija koronavirusa pogodila je mnoge zemlje, sektore, branše, no možda najdugoročnije posljedice imat će na umjetnost? Zasad nema koncerata, a svaki umjetnik, glazbenik živi i raste od kontakta s publikom?

– To je veliki problem. Ne znamo koliko će dugo trajati ili kako će to izgledati kada se sve ponovno otvori. Jednostavno se moramo strpiti. Mada vidim određene pomake.

Ima tu dosta kreativnih prijedloga i mislim da se moramo uključiti kako bi prevazišli ovaj izazov, cijela zajednica, svi odgovorni u društvu, kao i etablirani umjetnici.

Posebno bi trebali obratiti pažnju na mlade talentovane umjetnike. Vjerujem da bi mogli inicirati aktivnosti koje bi ih dodatno motivirale i omogućile više prostora za njihovo predstavljanje.

Mnogima je ugrožena i egzistencija? Mislite li da će se umjetnost, posebice glazbena djelatnost oporaviti od »lockdowna«? Hoće li se publika vratiti koncertima i svirkama?

– Naravno da hoće. Samo je pitanje koliko će trebati vremena da se ljudi oslobode ići na javna okupljanja. Vjerujem da to najviše ovisi o pronalaženju lijeka za virus i vakcine.

Ne možemo očekivati da se sve preko noći vrati u normalu. Moramo još uvijek paziti i biti odgovorni prema sebi i drugima.

Doduše, »lockdown« je pokazao koliko su ljudi ovisni o umjetnosti. Predstave, koncerte, izložbe, sve što se moglo naći na internetu, ljudi su pasionirano gledali. Kao i ja.

Jednostavno ne može se živjeti bez umjetnosti.

Uvijek ste rado viđeni gost u Rijeci. Postoji li plan koncertne promocije novog albuma i pred riječkom publikom?

– Vidjet ćemo kako će se situacija sa COVID-19 pandemijom odvijati. Prošle godina sam boravila u Rijeci privatno u par navrata i mislila sam da će biti moguće planirati nešto za kraj ove godine.

Ali, sve se nažalost poremetilo. Iskreno bih voljela doći što prije. Do tada čuvajte se i vidimo se nekom drugom prilikom.