Ribarske ćakule uvijek s guštom slušam. U pravilu, nastojim ih pratiti iz prikrajka, bez miješanja dok drugi govore, ili postavljanja dodatnih pitanja. Slušam i puštam neka se priča razvija.

Znam, ima u njima podosta uobičajenih ribarskih dodataka, ali to je nevažno, priča je zanimljiva, mnogi je dalje šire. Kroz godine svega sam se naslušao, danas žalim što barem dio nisam zabilježio. Iz takvih priča, odnosno njihova sadržaja ponekad iznikne i koja ozbiljnija tema.

Jednu takvu ideju dobio sam prije nekoliko dana na Preluku, priobalnom prostoru između Rijeke i Opatije, za trajanja ribolovnog udičarskog natjecanja Kup Preluka.

Usput spominjem, to renomirano natjecanje u koje su mi prsti duboko upleteni od prvoga dana, imalo je 32. izdanje. Organizira ga Sportsko ribolovno društvo Preluk iz Matulja.

Ranojutarnje okupljanje, osobnog sam mišljenja prerano, još za mraka, i rani start, ostavili su nama na kopnu puno vremena, i za ponovljenu kavu, i za marendu koja nije svih dopala, te za dokone ćakule. Vrijeme za kupanje baš se nije poklopilo…

Turska panula

Duhoviti Franko otvorio je ribarsku temu – uvijek isto, »kako je nekad bilo puno ribe, kako se bogato lovilo…«

Zgoda na zgodu, riba svuda po pajolima i ispod njih, puni sići sipa nakon noći s feralom provedene na moru, i štošta još… Treba znati ispričati… Prošle su godine i desetljeća, mnogi su već otplovili na vječna lovišta, a neke priče i sjećanja traju.

Odjednom Franko spominje »tursku panulu«. Odakle mu sad ona… Priča kao da je jučer bilo, kada ju je prvi put držao u rukama, i s njom lovio.

»Ča je to, kako se s tim lovi… Nije dugo trebalo, počelo je skosati meni i kompanjonu, potežemo u barku… sve nan se zaplelo. Pazimo i ne verujemo, deset kusi plavic smo najedanput digli..!«

Da, turska panula! Suvremena generacija nije je imala prilike upoznati. Iako, i danas se govori o ribolovu turskom panulom. Neki je, očito, rabe.

Ne vjerujem, međutim, da je to ona ista turska panula iz nekadašnjih vremena. Da ne prepričavam, citiram pasus iz knjige »Sportski ribolov na moru«, kojoj su autori dr. Perica Cetinić i Neven Milišić.

Knjiga je objavljenja 1987. godine u Splitu. U dijelu knjige naslovljenom »Panula za lov skuša«, između ostaloga, su napisali:

»…dosta je rasprostranjena i popularna pod nazivom turska panula. Vjerojatno joj naziv potiče od Istanbula gdje se uvelike lovi skuša u Bosporskom tjesnacu. Sastoji se od monofilamentnog poliamidnog konca debljine 0,50 mm kojemu dužina iznosi do 100 m i umetka ili predveza kojemu dužina iznosi 5 m a debljina 0,40 mm i koji je vrtuljkom povezan s uzicom. Na umetak su privezane piočice čija dužina iznosi 7 cm, a debljina 0,30 mm, a izrađene su od istog materijala kao umetak i uzica. Na umetku može biti privezano 5 – 10 piočica a razmak između svake piočice iznosi 20 – 25 cm. Na kraju piočica privezuju se ravne udice čija dužina vrata iznosi 30 mm i širina luka 8 – 10 mm. Udice su opremljene mamcima od ptičjih pera. Na kraju umetka se nalazi privezana olovnica u obliku ribe pod nazivom »torpedo«, koja je također s umetkom povezana vrtuljkom i čija masa iznosi 250 – 350 grama. Brzina čamca pri povlačenju tom panulom iznosi 1,28 – 1,54 m/s (2,5 – 3 uzla), a može i manje.«

Složit ćemo se, za današnje vrijeme sveopće globalizacije, nadasve jezične, rječnik iz knjige djeluje pomalo čudno, nekima zacijelo i nerazumljivo. To je, međutim, manje važno, čak i nevažno.

Puno je značajnija činjenica da današnji ribolov u Hrvatskoj takvu panulu ne poznaje.

Postojeći propisi dopuštaju sportskim i rekreacijskim ribolovcima korištenje udičarskih alata s najviše tri udice. Složit ćemo se mi stariji, karakteristika je turske panule korištenje više udica, minimalno pet. S tri udice to nije ono pravo, po tri udice neki vezuju i na »običnu« panulu za skuše i plavice. I još jedan detalj, što dosad nisam znao – ima turska panula i drugi, moli bismo reći »službeni« ili »moderni« naziv – sabiki!

Plivajući povraz

Spominjanje turske panule podsjetilo me na još jedan alat što je sportskim i rekreacijskim ribolovcima »izbijen« iz upotrebe. To su samice! Za njih ne možemo reći da su posve nepoznate, budući da je njihovo korištenje dopušteno u gospodarskom ribolovu, i to 100 komada po plovilu, a na svakoj najviše dvije udice.

Stručna literatura za samicu koristi naziv – plivajući povraz. Iz navedene knjige, također, citiram uvodnu definiciju:

»Plivajući povrazi su takvi povrazi koji za vrijeme dok su položeni u more sami love ribu pa ih sportski ribolovci popularno nazivaju samolovke ili samice. Po svojoj konstrukciji i načinu kako se upotrebljavaju u ribolovu vrlo su slični odmetima teške konstrukcije… Ti povrazi su isključivo namijenjeni ulovu najkvalitetnije ribe, kao fratara, pica, šaraga, podlanica, kantara, kavala itd., a polažu se na kamenito – ljušturastom dnu s plovnog objekta, tako da motovilo na kojem je namotana uzica pliva (pluta) na površini mora, gdje se ostavljaju određeno vrijeme i tek onda izvlače. S obzirom na konstrukciju i način obavljanja ribolova, plivajući se povrazi dijele na stajaće ili pridnene i plutajuće ili površinske.«

Pamtim, prije četrdesetak godina, možda i više, kada su samice u nas krenule u masovnije korištenje, jedan poznanik nije se mogao nahvaliti tog »ribolovnog čuda«.

»Ništa ne radiš, samo naješkaš i pohitaš u more, a nakon ure vremena dižeš ulov.« Još je dodao da najviše lovi fratre.

Obalna koćica

Među danas zaboravljenim, odnosno zabranjenim alatima na pamet mi dolazi i jedan iz gospodarskog ribolova. Na njega su godinama upućivane mnoge povike, dok nam ga Europska unija nije izbrisala. To je obalna koćica, odnosno trata.

Povlačni alat, a najveći joj je krimen što se povlači iznad livada morske cvjetnice, posidonije.

Mnogi su tvrdili da je ona najveći neprijatelj tog dragocjenog dijele morske flore. Iako, nije baš puno naših ribara radilo s tim alatom.

Koćica se najviše koristila u hladnijem dijelu godine za lov gire oblice. Od uvođenja zabrane tu vrstu ribe rijetko nalazimo na našem tržištu.

Nije se ni ranije nudila u prevelikim količinama, niti je bila previše tražena, a neke ribarnice, poput riječke, praktički je nisu poznavale. Istina je, može se giru loviti i drugim alatima, ali rijetki to prakticiraju. Službena državna statistika kazuje da je ukupan prošlogodišnji ulov gire oblice bio 3.706 kilograma. Više nego skroman.