Na ovom mjestu u više navrata pisao sam o ronjenju. Nažalost, unatrag godinu-dvije više o ružnim temama što se događaju po raznim forumima, pa čak i sudnicama, nego o samom ronjenju, ljepotama i izazovima podmorja, odnosno doživljajima vodenih dubina uopće. Silom (ne)prilika u nekoliko navrata pisao sam o Hrvatskom ronilačkom savezu i događanjima u njemu. Bilo ih je na pretek, a nisu bila lijepa.

Iz raznih izvora često sam dobivao informacije o radu Saveza, bolje rečeno optužbe protiv njegovih čelnika, predsjednika i dopredsjednika. Prema onome što mi je pričano i pisano, poanta je bila da su ta dvojica praktički privatizirala Savez, da provode samovolju, da je poslovanje obilježeno nezakonitim i netransparentnim korištenjem sredstava, te da je sport potpuno zapostavljen. Sukobi sa sportašima bili su konstanta. Vrhunac takvih događanja bila je prošlogodišnja suspenzija devetero sportaša, državnih prvaka i reprezentativaca te njihovih trenera. Nečuveno za jedan sportski savez, da je njegovo čelništvo u sukobu sa sportašima. Za koga onda uopće savez postoji?

Novi izbori

Problemima u hrvatskom Savezu bavio se i CMAS – Međunarodna konfederacija za podvodne aktivnosti. Nezdravo stanje među roniocima i ronilačkim funkcionerima rezultiralo je odlukom Hrvatskog olimpijskog odbora o obustavi financiranja Saveza, dok se u njemu stanje ne normalizira. Oporba je stalno zazivala smjenu čelništva, ali nisu uspijevali. Pritom su ih optuživali za manipulacije prilikom izbora. Bili su nemoćni, ništa se nije mijenjalo.

Korak prema mogućem pozitivnom ishodu učinjen je krajem prošle godine, kada su održana dva izborna sabora. Prvi krajem listopada u Metkoviću, na kojemu je za predsjednika ponovo izabran Kamilo Čuljak. Predstavnici većine aktivnih udruga, članica Saveza prigovaraju što se izborni sabor redovito održava u Metkoviću jer je to »jedan od načina da se oteža dolazak većeg broja članica iz drugih dijelova Hrvatske«. Te udruge žalbom su osporile rezultate listopadskog sabora u Metkoviću, te učinile odlučan potez prema promjeni postojećeg stanja. Krajem prosinca u Zagrebu je održan novi, izvanredni izborni sabor i na njemu je za predsjednika izabran Darko Kovačević. Jasno, pravovaljanost jednog ili drugog izbora morao je potvrditi nadležni ured državne uprave. Promjene vodstva još nisu upisane u registar udruga.

I konačno, prije nekoliko dana iz Saveza pristiže priopćenje – problemima se nazire kraj. Barem se tome nadamo… U priopćenju, između ostaloga, stoji: »U Metkoviću je 10. svibnja 2025. godine održan 37. redoviti izborni Sabor Hrvatskog ronilačkog saveza (HRS). Na Saboru je potvrđeno vodstvo HRS-a na čelu s dr. med. Darkom Kovačevićem, izabrano na izvanrednom Saboru održanom 28. prosinca 2024. godine, u zagrebačkom Novinarskom domu. Ovaj je izbor zaključenje višegodišnje drame koja prati funkcioniranje ovog Saveza, a čiji je rad zbog toga blokirao Hrvatski olimpijski odbor… Članice HRS-a i novoizabrano vodstvo nadaju se brzom postupanju institucija kako bi se potvrdila već dvaput zaredom iskazana volja članica HRS-a i kako bi ih se zaštitilo od daljnjih zastrašivanja, manipuliranja i opstruiranja od strane prethodnog vodstva.« U priopćenju se, također, ističe da su dosadašnji čelnici, »pokušali osujetiti većinsku odluku, te nezadovoljni napustili sjednicu, otuđivši pritom radne materijale, uključujući pečat Saveza i mnoge dokumente«.

Međunarodna natjecanja

Lijepo bi bilo da je time zaključeno sve ružno što se u Savezu događalo posljednjih godina te da u ronilačkom savezu ronilački sportovi postanu glavna preokupacija. Samo, tko može tvrditi da neće uslijediti nove žalbe i osporavanja donesenih odluka. Ako do toga dođe, prvenstveno će ispaštati sportaši. Sezona ronilačkih sportova samo što nije počele, neki su već i nastupali, a novca nema. Olimpijski odbor jasno je poručio, dok se Savez ne konsolidira, nema novca!

U interesu sportaša i svih ronilačkih sportova trebalo bi što brže provesti proceduru verificiranja odluka izbornog sabora. Kako će drugačije državne reprezentacije putovati na svjetska i europske prvenstva te ostala službena natjecanja što ih donosi kalendar međunarodne konfederacije. Posljednjih godina naši ronioci ostvaruju vrhunske rezultate na najvišoj svjetskoj razini. Nedopustivo bi bilo prekinuti taj kontinuitet, zaustaviti sportaše na natjecateljskom putu. Dobro je znano, ne treba ponavljati, natjecanja su svrha bavljenja sportom, od najnižeg ranga do najvećih međunarodnih smotri. Ovisno tko dostigne koji natjecateljski rang.

Od Prvog svjetskog prvenstva

Žao mi je bilo slušati i pratiti što se posljednjih godina događalo u ronilačkim sportovima i ronilačkom savezu. Predugo sam vezan uz njih, i sudjelovao u njihovim aktivnostima, da bih mogao na sve to gledati ravnodušno. Na stanoviti način, posredno, sudjelovao sam u osnivanju Hrvatskog ronilačkog saveza. Uključio sam se još puno ranije, prije više od 50 godina.

Sudjelovao sam u organizaciji Prvog svjetskog prvenstva u podvodnoj orijentaciji, onda smo taj sport nazivali orijentacijsko ronjenje. To prvenstvo održano je 1973. godine u Lokvarskom jezeru u Gorskom kotaru. To jezero, ne treba skrivati istinu, u bivšoj državi zvalo se Omladinsko jezero, budući da su u njegovoj gradnji sudjelovale tisuće mladih ljudi, omladinaca okupljenih u »omladinske radne brigade«.

Kasnije su u nas održana još dva svjetska prvenstva – na jezeru Lepenica pokraj Fužina te na Tribaljskom jezeru u zaleđu Crikvenice. Na oba sam bio organizacijski angažiran. Jasno, i izvjestiteljski. Osim tih, izravno sam pratio još neka svjetska i europska prvenstva u inozemstvu. Državnim prvenstvima i natjecanjima Kupa Europe u podvodnoj orijentaciji broja ne znam. U početnim godinama bio sam angažiran i na natjecanjima u podvodnoj fotografiji, te plivanju perajama i brzinskom ronjenju. Pamtim i međunarodno natjecanje iz 1972. ili 1973. godine u daljinskom plivanju perajama za Cup de Corlieu, jedino u nas održano. Po dosta valovitom moru plivalo se od Kostrene do Rijeke, start je bio u Žurkovu, a cilj ispred hotela Jadran.

Usput, onima koji ne znaju – francuski mornarički časnik Louis de Corlieu izumitelj je peraje. Patentirao ju je 1933. godine u Parizu te registrirao u još sedam zemalja. Recimo i to da su razna pomagala za plivanje na nogama i rukama stoljećima koristili mnogi narodi od mora, a najnapredniji su bili Tahićani.