S potpisom resorne ministrice Marije Vučković nedavno je objavljen Pravilnik o lovostaju jegulje u 2020. godini. Izuzetno kratak podzakonski dokument, kraći naprosto ne može biti – sastoji se od dva članka, svaki s jednom rečenicom. S time što je onaj drugi obvezatna rečenica: Ovaj Pravilnik stupa na snagu prvoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«. Prvi članak donosi ono bitno, a on glasi: »Ovim Pravilnikom propisuje se lovostaj jegulje (Anguilla anguilla) od 1. lipnja 2020. godine u 00:00 sati do 31. kolovoza 2020. godine u 24:00 sata.«

Mnogima nevažno, nadasve ljudima iz našeg kraja, jednako ribarima i potrošačima ribe. Ali, nekima jako važno! Nije to prvi put. Lovostaj za jegulje bio je propisan i lani, u razdoblju od 15. travnja do 15. srpnja. Tada ne pravilnikom, nego naredbom, što je manje važno. Propisalo ju je isto Ministarstvo poljoprivrede.

Rađanje i umiranje na istome mjestu

Zašto lovostaj za jegulje, pitat će mnogi? Obrazloženje nisam našao, ali mi djeluje logičnim. Jegulja spada u zaštićene životinjske vrste. Stok jegulje drastično se smanjuje u većini europskih voda. Zato pretpostavljam, jer to ne stoji u pravilniku, da se lovostaj odnosi na morske i, još više, slatkovodne ribare. Pitanje je samo da li je određen pravi termin? Ovogodišnji i lanjski lovostaj vremenski se tek djelomično preklapaju.

Po svojoj biologiji i načinu života jegulja je jedinstvena riba. Između ostaloga, stanovnik je mora i slatkih voda. Da, nije jedina, ima još ribljih vrsta koje mijenjaju životnu sredinu. Na primjer, losos koji nije stanovnik Jadranskog mora. Također, jegulja se rađa i umire na istome mjestu, a znatan dio života provede putujući.

Jegulja živi u moru gotovo uz čitavu jadransku obalu, ali je znatno brojnija u slatkim vodama. Muljevita dna glavna su joj boravišta pa se najviše zadržava u lukama i uvalama gdje su takva dna. U našem dijelu Jadrana najgušće je naseljena oko ušća Neretve, a tek nešto manje oko ušća ostalih rijeka, posebno onih južnijih. Jegulja živi u svim oblicima slatke vode – stajačicama i tekućicama, čak i u jezerima dalekima od mora, ali za koja se pretpostavlja da imaju neku podzemnu vezu s morem. Ipak ima jezera za koja je teško povjerovati da imaju neku vezu s morem, a u njima jegulje ipak žive.

Jegulja ima izduženo zmijoliko tijelo, a leđna i podrepna peraja spajaju joj se s repnom. Glava joj je šiljasta i, u odnosu na veličinu tijela, dosta mala. Sitne ljuske skrivene su u sluzavoj koži, a bočna pruga kod jegulje je vrlo razvijena iako je izvana jedva vidljiva. Boje je smeđezelenkaste ili smeđežućkaste, a dolje bjelkasta. Boju tijela jegulja prilagođava životnoj okolini. Ženka naraste u duljinu do jedan metar, a najveća joj je težina 4 kilograma, dok su mužjaci nešto manji. Prosječnim primjercima težina iznosi dvadesetak dekagrama.

Mriještenje u dalekom moru

I danas, u vrijeme velikih znanstvenih dostignuća, te visoko razvijene tehnike i tehnologije, jegulja ostaje zagonetna, nadasve njeno mriještenje. Jegulja se mrijesti u moru, a do spolnog sazrijevanja živi u slatkim vodama. Spolnu zrelost mužjaci postižu između 9 i 12 godine, a ženke između 9 i 20. U vrijeme spolnog dozrijevanja jegulja mijenja boju, s leđne strane postaje tamnosmeđa ili modrocrvena, a s donje srebrnastobijela. Prije mriještenja jegulja se seli u more, bez obzira na to u kojim vodama do tada prebivala, i koliko daleko od mora. Mjesto mriještenja, međutim, nije bilo gdje u moru, nego samo na jednoj lokaciji na globusu – u Sargaškom moru. Za jegulje iz voda jadranskog sliva to je putovanje duže od 5.000 kilometara. Za to vrijeme, što traje oko godinu dana, jegulje uopće ne jedu, iako su veoma proždrljive, ali su i izdržljive.

Sargaško more u biti je zapadni dio Atlantskog oceana, blizu Bermuda. U velikim plovama tamo dolaze jegulje iz europskih i američkih voda. Mrijeste se krajem zime i početkom proljeća na dubinama između 500 i 1.000 metara. Nakon mriještenja odrasle jegulje ugibaju, a iz oplođenih jajašca razvijaju se ličinke koje čeka dugo putovanje do prebivališta njihovih roditelja, ne bilo gdje u slatku vodu. Male, slijepe, prozirne jegulje kreću na put što traje oko tri godine. Za to vrijeme dožive metamorfozu i kad stignu do europskih voda dugačke su oko 8 centimetara. Te male jegulje već su zaobljene, ali izgledaju staklasto. U četvrtoj godine života male jegulje uplivavaju u slatke vode, u njima trajno borave i odrastaju do spolne zrelosti.

Poput drugih, komercijalno važnih vrsta riba, u europskim vodama prisutnost jegulje značajno je smanjena. Ribolov je jedan od uzroka. Drugi je, također, utjecaj čovjeka, a to je gradnja brana na vodenim tokovima, čime se presijecaju njihovi prirodni putevi plivanja do staništa, odnosno mrijestilišta.

Lov u nevrijeme

Jegulja se najviše lovi upravo u vrijeme nizvodne selidbe, kažu gurmani da joj je tada meso najkvalitetnije. A, upravo u to vrijeme spolno je zrela, odlazi na mriještenje i trebalo bi je štititi, jednako kao što lovostajima u moru štitimo srdelu, inćuna, oslića… Riječni ribari imaju specijalne mreže, kojima ih love u jesen za vrijeme njihova puta prema moru. Osim tada, jegulja se lovi čitave godine, najbolje u mutnoj vodi i moru, za vjetrovita i kišovita vremena. Budući da je aktivna noću, i lov je tada uspješniji. Jegulje se još love mrežama potegačama i vršama, te nekim alatima sportskog i rekreacijskog ribolova. U nas jegulja se najviše lovi u rijeci Neretvi, njenoj delti i u moru oko ušća. Teško je uhvatljiva jer je veoma brza. Gledajući je mirnu, kad stane, čovjek ima osjećaj da jegulju može uloviti golim rukama, što je nemoguće zbog gipkosti i sluzavosti njena tijela.