Piše: Martin Levatić

Ovo je priča o mojoj najvećoj i najljepšoj ribi, do sada i samo da se zna, ovaj puta nije vrijedila ona da se po jutru dan poznaje, već je bilo potpuno suprotno.

Kasno navečer, dan prije polaska na Pag shvaćam da sam dio opreme ostavio u Puli.

Spasio me prijatelj Toni koji mi je u zadnji čas posudio opremu i dovezao ju idući dan u Zagreb. Hvala mu!

Došao sam na Pag sa ženom, prijateljima i rodbinom s ciljem da pomognemo ujaku oko nekih radova, ali prije svega da se dobro družimo i veselimo.

Naravno, u takvom društvu sam otišao malo prekasno leći i nisam mogao zaspati cijelu noć.

U jednom sam trenu maknuo alarm i rekao sam sebi:

– Ma ništa od ribolova, nije suđeno…

No, i dalje nisam mogao zaspati, a sat je pokazivao 4:45.

Odlučio sam da nemam što pametnije napraviti, nego ipak otići zaroniti.

Odem na prvu lokaciju i shvaćam da dobar dio terena i nije nešto.

Trebao sam preplivati na otočić koji je po svemu sudeći kvalitetna lokacija, no struje su bile jake i vrlo brzo sam odlučio ne riskirati.

Odperajao sam nazad do auta i izašao iz mora.

Bilo mi je hladno nakon sat i pola u moru na 13 stupnjeva.

Takoreći, ni lumbraka vidio nisam, a znam da me u apartmanu čeka ekipa s finim doručkom. Ipak na Google Earth-u mi je prethodnih dana zapala za oko jedna lokacija i odlučujem u odijelu sjesti u auto i voziti još pola sata do tamo.

Ušao sam u more po drugi puta i bilo mi je hladno za poluditi.

Ipak, lokacija mi se odmah na prvu svidjela pa odlučujem ‘prošvrljati’ petnaestak minuta, makar da upoznam teren.

I tada se desio mali, ali važan trenutak koji će mi ostati u sjećanju.

Oradica od dvadesetak dekagrama je pobjegla iz rupe, a šaka mi se instinktivno stisnula te sam rekao u sebi:

– Yes! Imam barem nešto!

To mi je dalo motivaciju perajati dodatnih četrdesetak minuta nakon čega dolazim do otočića kojeg sam zapamtio na mapi.

Ovaj puta nije bilo kurenta, more je bilo potpuno mirno, a broda nigdje na vidiku. Odlučim preplivati sedamdesetak metara udaljenosti i zaključim da će to biti posljednja stanica nakon koje se vraćam kući.

Došavši na otočić vidio sam zanimljiv usjek širine 2 i dužine oko 4 metra prošaran škrapama tako da je ostavljao dojam nekog labirinta.

Nije bilo dublje od pola metra.

Vrlo oprezno se približavam i vidim među škrapama kako velika glava gleda ravno prema meni.

Riba napravi mali krug među tim škrapama i nakratko se iza jedne takve škrape sakrije. Nakon par sekundi shvaćam da se radi o većem brancinu, ali nekako nisam dobio dojam da je tako velik kako se kasnije ispostavilo.

Znao sam da će brzo ponovno izviriti. Tako je i bilo.

Počeo se lijeno kretati prema meni kao da ne postojim.

Na nekih 2 – 2,5 metara udaljenosti mi je okrenuo bok.

Mislim da je želio krenuti u novi takav krug oko škrapa i tek sam tada shvatio da je riječ o predivnoj ribi, za mene do tada nezamislivoj!

Nisam ništa želio prepustiti slučaju i odlučio sam pucati.

Pogađam ga, i on se odmah okrenuo poput daske.

Na sekundu ili dvije sam se smrzao, a onda je došao nalet adrenalina.

Uhvatio sam ribu rukama, a ona mi je vrlo brzo dala do znanja da ću se morati dobrano potruditi i boriti da ju usmrtim.

Borio sam se neko vrijeme da ju savladam jer, kao za inat, nisam imao ni nož ni nisku koje sam ostavio u Puli.

Konačno sam nekako učvrstio ribu na pojas od utega i krenuo doma.

Na putu doma sam okružio otočić i dobio predivan prizor.

Vidio sam najveće jato fratara, bilo ih je na stotine.

Taj dan sam vidio i prvu hobotnicu u životu tijekom ronjenja.

Odperajao sam nazad, izašao iz mora i svukao odijelo.

Sjedim, čekam da se osušim i uživam u nevjerojatnom prizoru.

More kristalno. Vrijeme sunčano. Nigdje žive duše.

Divim se ribi koja je kraj mene, a u nekom trenu uz obalu prolazi mala ribarska barka na kojoj ribar iz sveg glasa pjeva ‘More moje’.

Naravno, brancin od 2,7 kilograma je istu večer završio na stolu.

Vrhunac doživljaja za dušu je bilo vidjeti kako se od jedne ribe najelo svih sedam ljudi koji su mi jako dragi.

Uz pokoju riječ i čašu vina, uz iscrpljenost od cijelog dana polako smo se spremili na počinak. Sklapam oči, a misao koja mi prolazi kroz glavu je da se upornost zaista isplati!