Na Dan oslobođenja Rijeke, 3. svibnja 1945. godine, četiri dana nakon samoubojstva Hitlera i četiri dana prije bezuvjetne kapitulacije Njemačke, dogodila se jedna od najvećih pomorskih katastrofa Drugog svjetskog rata u kojoj je stradalo i oko pedeset Primoraca, najvećim dijelom iz Sušaka i bliže okolice. Među preživjelima bio je Rudolf Paškvan, kasnije urednik u Novom listu.

Tog su dana saveznički bombarderi, RAF-ovi zrakoplovi tipa Typhoons iz 83. grupe iz drugog taktičkog zrakoplovstva, kojim je zapovijedao Sir Arthur Conningham, pred lukom Neustadt u Baltičkom moru potopili tri njemačka broda – linere »Cap Arcona« i »Deutschland« te teretni parobrod »Thielbeck«.

RAF, navodno, nije znao da brodovi prevoze između sedam i osam tisuća logoraša iz njemačkih koncentracijskih logora Neuengamme, Stutthof i Mittelbau-Dora, čija su polovica bili ruski i poljski ratni zarobljenici…

»Titanicov« dvojnik

»Cap Arcona« bio je velik i luksuzan oceanski liner koji je prevozio putnike između Njemačke i južne Amerike sve do 1940. godine kada ga je preuzela njemačka mornarica. Odmah je prebojan u sivu boju i upućen u Baltičko more gdje je u Gdinji služio za smještaj trupa. Zanimljivo je da je 1942. poslužio kao dvojnik broda »Titanic« pri snimanju njemačke inačice filma o potonuću.

Krajem siječnja 1945. njemačka mornarica je brod reaktivirala za provođenje operacije Hannibal gdje je korišten za prijevoz 25.795 njemačkih vojnika i civila iz istočne Pruske u Njemačku. Ta su putovanja bila vrlo riskantna zbog plovidbe minskim poljima i područjem gdje su operirale ruske podmornice.

Brod Wilhelm Gustloff 30. siječnja s ukupno 10.582 putnika i članova posade torpedirala je ruska podmornica S-13 i potopila. Procijenjeno je da je stradalo ukupno 9.400 ljudi. Rano ujutro 11. veljače ista je podmornica torpedirala brod »General von Steuben« (14.666 tona), koji je plovio prema Kopenhagenu s vojnim i civilnim putnicima – stradalo ih je 3.500.

Zapovjednik »Cap Arcone«, Johannes Gertz se 20. veljače ustrijelio u svojoj kabini dok je brod bio u Kopenhagenu, radije nego da obavi još jedno putovanje do Gdinje.

Krajem ožujka »Cap Arcona« je dovršila svoje treće i posljednje putovanje između Poljske i Kopenhagena s 9.000 vojnika i izbjeglica – njezine turbine bile su potpuno istrošene te je izvršen djelomičan popravak. Brod je vraćen vlasniku koji ga je iz Kopenhagena uputio na sidrište ispred Neustadta.

Zarobljenici iz logora

Do kraja travnja 1945. sakupili su malu flotu brodova ispred Lubecka, uključujući »Cap Arcona« i »Deutschland« te manje brodove »Thielbeck« i »Athen«. Zbog kvara na turbinama na »Cap Arconi« i kormilo uređaja na »Thielbecku«, brod »Athena« je korišten za prebacivanje zarobljenika iz Lubecka na veće brodove. Do kraja mjeseca na tim brodovima je bilo više od 10.000 zarobljenika iz logora. Naredbu o preseljenju dao je Gaulaiter Karl Kaufmann. Za vrijeme suđenja Kaufmann je tvrdio da je namjeravao zarobljenike prevesti u Švedsku, ali na istom suđenju Bassewitz-Behr, visoki dužnosnik SS-a i policije, izjavio je da je zarobljenike trebalo ubiti u skladu s naredbom Himmlera. Kurt Rickert, koji je radio za Bassewitz-Behra, svjedočio je da su brodove trebale potopiti podmornice ili zrakoplovi Luftwaffea.
Krajem travnja 1945. dva švedska broda, »Magdalena« i »Lillie Matthiessen« isplovila su iz Lubecka, prvi s 233 zapadnoeuropska zarobljenika, uglavnom Francuza koji su prebačeni s »Thielbecka« na »Magdalenu« i drugi s 225 žena iz Ravensbrucka, koje je trebalo smjestiti u bolnice u Švedskoj.

Britanska Druga armija 2. svibnja ušla je u Lubeck i Wismar bez borbe. Tog je dana Crveni križ informirao zapovjednika armije da se sedam do osam tisuća zarobljenika nalazi na brodovima pred Lubeckom. Po dokumentima Dutch Institute of War Documentation (NIOD), vlada Švedske je upozorila britansku vladu da su na brodovima zarobljenici.

Ispaljujući svoje rakete britanski zrakoplovi Typhoon iz 184. eskadrile iz Hustedta, pogodili su sva tri broda. »Thielbeck« se zapalio i potonuo je 45 minuta kasnije. Od 2.800 logoraša s njega se spasilo samo pedesetak. Velik broj preživjelih pokušao je plivati prema kopnu, ali su ih SS trupe s kraja gađale mitraljezima. Oni su spašavali samo one u uniformama SS-a, njih oko 350. Četiri godine nakon potonuća »Thielbeck« je izvađen, a tijela koja su pronađena na brodu pokopana su na groblju u Neustadu (groblje Cap Arcona).

Paškvanova priča

»Deutschland« je, pogođen bombama i raketama, počeo gorjeti, uskoro se prevrnuo i potonuo četiri sata kasnije. Srećom, na brodu nije bilo zarobljenika, a posada je dezertirala s broda za vrijeme prvog napada.

Savezničkoj komisiji prijavilo se samo 250 logoraša koji su preživjeli katastrofu. Među rijetkim preživjelima bio je i Rudolf Rude Paškvan iz Kostrene, čija su sjećanja objavljena u časopisu »Pomorstvo« iz 1960. godine. Preminuo je 2001. godine, a ovo je njegova priča.

»Rano ujutro 3. svibnja proradili su brodski strojevi. Brod je počeo podrhtavati, ispočetka polagano, a onda sve jače i jednomjernije tutnjali su strojevi. Uskoro se podrhtavanje broda spojilo s laganim valjanjem. Otplovili smo iz luke Lubeck.

I mi Jugoslaveni, bilo nas je oko 80, u sredini velikog skladišta na pramcu broda Tielbeck, razgovarali smo samo o tome kuda nas vode i što namjeravaju s nama. Pretpostavljali smo da će nas iskrcati u Danskoj na nekom otoku ili na drugom području, kamo još nisu prodrle savezničke vojne snage. Nismo mogli, ili htjeli, vjerovati da nas Nijemci namjeravaju likvidirati. U takvim razgovorima i nagađanjima prošla je prijepodnevna vožnja. Najednom, oko podne, stali su brodski strojevi. Uz strahovit štropot, koji je potmulo odjekivao našim skladištem, počelo se spuštati sidro.

Prepušteni sami sebi

Zašto smo stali? Gdje smo sada? To smo htjeli saznati. Vožnja je bila prekratka da bismo već mogli biti izvan granica Njemačke. Ipak, mora da smo na cilju naše vožnje, jer nam danas prvi put nisu spustili kroz otvor ispod zapovjedničkog mosta bačvu s vodom za piće. To je inače bila jedina naša veza s vanjskim svijetom, jedino što nam je u šest dana boravljenja u brodu dolazilo izvana. Inače smo bili prepušteni sami sebi.

Dovikivanjem kroz visok otvor pokušavali smo od SS-ovaca na palubi doznati gdje smo. Ali na našu viku nitko nije odgovarao. To je još više pojačalo našu neizvjesnost i grozničavu napetost.

Sjedili smo, jer mjesta za ležanje nije bilo, a stajati nismo mogli od iznurenosti i po stoti put pokušavali naći odgovor na mučno pitanje; gdje smo i što će biti s nama? Kraj mene su stajali Živko Orlić, Emil Ujčić… Najednom naš razgovor prekine jak štropot. Jedan Srbijanac, oficir bivše jugoslavenske vojske poviče: – Dižu sidro! Tek što je to izgovorio, strahovit udarac u leđa baci mi glavu na skvrčena koljena. Nakon kratke nesvjestice došao sam k sebi i podigao glavu. Šum u ušima miješao se s urlikanjem mnoštva. Osjetio sam jak miris paljevine. Otvorim oči i pogledam pred sebe. Nadesno preko hrpe povaljenih ljudi ležalo je jedno tijelo bez nogu. Iz trupa brizgala je krv.

Mogućnost spasa

Pogledam na drugu stranu. Svuda krv. Uhvatim se rukom za desnu plećku, gdje sam osjećao bol. Ruka je bila suha. Znači, ništa opasno. Još uvijek sjedeći pogledam iza leđa. Kroz velik otvor na stijeni broda sukljala je u golemu, silovitu mlazu voda. Leševi su već plivali u vodi. Ljudi su kao pomahnitali trčali i derali se spotičući se jedan o drugoga. Jezovito urlikanje nadjačalo je šum mora koje je prodiralo i već je bilo poplavilo lijevu stranu skladišta.

Misli su radile grozničavom brzinom. Bilo mi je odmah jasno što se dogodilo i kakva nam opasnost svima prijeti. Brod je pogođen bombom i brzo će potonuti, jer se već sada počeo naginjati na lijevu stranu. Treba što prije izaći na palubu. Ali kako? To isto želi oko tisuću izbezumljenih ljudi. Do palube se teško dolazi jer postoje samo dva mala izlaza, dvije uske željezne ljestve, visoke oko deset metara, pričvršćene jedna na stijeni skladišta ispod zapovjedničkog mosta, a druga na širok željezni stup, koji je u sredini skladišta podupirao palubu.

Na ta dva jedina izlaza, na te jedine mogućnosti spasa, jurišalo je mnoštvo ljudi ne birajući sredstva i načine.

Skočio sam na noge i makinalno pošao prema grupi koja se pokraj mene gurala oko ljestvica na stupu. Ali da se dođe do stupa, trebalo se probiti kroz gusto zbijeno mnoštvo. Obilazio sam tu grupu da pronađem najpogodnije mjesto, ali svuda sam naišao na istu prepreku. Obilazeći stup primijetio sam da s druge strane nije bilo ljudi jer na toj strani nije bilo ljestvica. Nasreću, na toj strani stupa bile su ugrađene kratke prečke sve do vrha, u razmaku od oko jednog metra. Ostali, vjerojatno u težnji da se dočepaju ljestvica, nisu ni primijetili te prečke. Brzo skočim do stupa i popnem se po prečkama do vrha. Ali gore sam naišao na nepomičan poklopac. Uzalud sam je pokušavao pomaknuti. I s druge strane stupa na ljestvicama ljudi su očajnički lupali po daski i zvali da je netko podigne. Ali nitko nije dolazio.

Želja za životom

Gledajući sve to postalo mi je jasno da nemam nikakvih izgleda za spas. Razmišljanja o smrti prekinula je odjednom neodoljiva želja za životom i mahnita odlučnost da se borim do kraja. Spustio sam se brzo na tlo i bez razmišljanja pojurio prema mnoštvu koje se tiskalo i rvalo oko ljestvi ispod zapovjedničkog mosta. Skočio sam na prvog iz te mase i pokušao se probiti, ali me začas nekoliko ruku bacilo na pod. Iskoprcao sam se između nogu koje su nesmiljeno udarale po meni. Počeo sam skidati odjeću jer se tako lakše probija kroz mnoštvo. U skidanju odjeće zadržala me mala kost koja je iznad desnog lakta stršila kroz rukav. Nisam osjećao nikakve bolove i mogao sam slobodno kretati rukom. Uspio sam svući i taj rukav.

Upravo sam skidao posljednje dijelove odjeće kad začujem kako me netko zove. Pogledam u pravcu dozivanja, koje je nadvikalo opće urlikanje, i opazim Sušačanina Ivana Venerusa kako bespomoćno leži. Bio je bez jedne noge, koju mu je raznijela eksplozija. Zamolio me da ga izvučem na stranu kako ne bi ostali gazili po njemu. Kad sam mu ispunio želju, pružio mi je ruku i rekao: – Hvala ti. Ako se spasiš, pozdravi moje. Prihvatio sam mu ruku, stisnuo je i brzo se okrenuo. Moram priznati da nisam izvršio njegovu posljednju želju. Nisam imao srca ni hrabrosti.

Primijetio sam da zdesna od ljestvica, gdje je već voda dopirala do koljena jer se brod naginjao na tu stranu, ima manje ljudi. Pošao sam tamo i ponovio prijašnji pokušaj. Išlo je lakše. Bilo je manje ljudi ispred mene, a stijena skladišta pružala mi je dobar oslonac za probijanje iznad glava do ljestvi. I u mahnitu koprcanju uspjelo mi je jednom rukom uhvatiti prečku ljestvi. I dok su se ostali nastavili bjesomučno tući, neometano sam se penjao prema palubi.

Upomoć na svim jezicima

Dočekao me hladan zrak. Na palubi strahovit nered. Daske su bile pomiješane s konopima, rastresena hrana s krvavim, nepomičnim tijelima. S jedne strane more je već udaralo o palubu. Trebalo je odmah napustiti brod i plivati što dalje da me vir broda, koji će uskoro potonuti, ne povuče za sobom. Skočio sam u more i zaplivao. Ali već nakon nekoliko zaveslaja osjetim grčeve u lijevoj nozi. More je bilo ledeno.

Bojao sam se da neću moći izdržati dugo jer su me grčevi sve više stezali. Povremeno sam stao trljati mišiće na nozi, a kasnije i vrat. Tražio sam po moru neki predmet koji bi me mogao držati na površini. Ispred mene četvorica su se grčevito držala za jednu dasku i očajnički lupala rukama i nogama. Daska je bila neprestano pod vodom. Vjerojatno nisu znali plivati. Znao sam da su takvi ljudi u moru najopasniji i zato sam odustao od namjere da im se pridružim. Plivajući stalno u istom pravcu opazio sam nedaleko ispred sebe čamac, pun ljudi. Zaplivao sam svom snagom prema toj barci. Ali još jedno razočaranje. Čamac je bio krcat i dva su čovjeka udarala veslima po glavi svakoga tko je pokušao prići.

Sav očajan, gledao sam oko sebe tražeći spas. Ali spasa niotkud. Svuda oko mene samo bespomoćni ljudi koji su također tražili spas. Brod Tielbeck bio se već sasvim izvrnuo i okrenuo. Na njegovu tamnocrvenu koritu zbili su se oni koji nisu znali plivati, a tih je bila golema većina, i očajnički urlali i dozivali u pomoć na svim jezicima. Ta tamna masa na moru postajala je iz minute u minutu sve manja, a urlanje sve jače. Odjednom, masa je nestala. Naokolo se napravio golem krug ispočetka zapjenjenog, a onda mirnog mora. Nakon nekoliko minuta ta površina spojila se s ostalim uzburkanim morem.

Njemački patrolni čamci

Okrenuo sam glavu od tog jezivog mjesta i nastavio plivati.

Pojačano vikanje i mahanje rukama plivača ispred mene upozorilo me na četiri brodića koji su plovili prema nama. Kad su došli do prvih plivača, počeli su kružiti. Bili su to patrolni čamci njemačke ratne mornarice. Među mnogobrojnim glavama u moru plovili su polako, brzinom dobra plivača. Konačno spasenje, možda u posljednji tren! Ali zar smo se opet prevarili? Brodići se nisu zaustavljali da izvuku iz mora nastradale. Ljudi su očajnički pozivali rukama upomoć, ali mornari s brodića nisu ih spašavali. Nekoliko ljudi pored kojih su brodići prolazili pokušali su se popeti na palubu, ali su gotovo sve mornari odgurnuli natrag u more. Jedan od brodića približavao se u mom pravcu. Zaplivao sam svim snagama da mu presječem put. Ispred mene plivao je još netko u istom pravcu. Stigao je prvi do brodića i spretno se uhvatio rukama za konop koji je visio po krmi. Počeo se penjati i upravo kada se rukama uhvatio za ogradu palube, pojavi se jedan mornar. Čuo sam samo hitac i praskav udarac tijela o more.

Bacio sam se naglo na desnu stranu i posljednjim snagama zaplivao prema boku broda gdje su visjele male drvene ljestve. Stigao sam u posljednji tren. Bila je to zaista trka života. Uhvatio sam se grčevito za ljestve i jedan trenutak pustio, da me brod vuče, kako bih sakupio nove snage. Onda sam se popeo do vrha i srušio na palubu. Prišao mi je jedan mornar. Cvokotajući zubima zamolio sam ga na njemačkom jeziku da mi istrlja noge i vratne žile. On me podigao i počeo trljati oko srca. Zatim me odvukao do jedne male kabine i tu ostavio.

Rat je bio završen

Nisam bio sam. U jednom uglu bila su šćućurena još dva čovjeka, potpuno goli i promrzli. Po metalnim pločicama, koje su im visjele oko vrata, prepoznao sam ih. Bili su SS-ovci. Sad mi je postalo jasno zašto ovi brodići ne spašavaju ljude iz mora. Tražili su Nijemce i samo njih spašavali. Znači, svoju sreću trebam zahvaliti tome što sam plavokos, dobro sam govorio njemački, čak sam s jednog leša u moru strgnuo lančić, pa me mornari vjerojatno smatraju Nijemcem.

Najednom, začu se brujanje aviona i onda brza paljba. Avioni su u niskom letu pucali iz mitraljeza na ljude u moru. Patrolni su čamci odmah svom brzinom krenuli prema obali.

Čim smo stigli na obalu, iskrcali su nas i ostavili u grupi pored jedne barake. Bilo nas je oko trideset. Čekali smo da nas negdje smjeste. Ali nitko nije vodio računa o nama. Avioni su neprestano nadlijetali. U blizini se čula topovska paljba.

Nakon četvrt sata prišao nam je stariji čovjek u tamnoplavoj uniformi bez oružja: – Strpite se još malo. Sad će doći po vas kamioni s liječnikom. Mornari su pobjegli jer su već Englezi ušli s tenkovima u Neustad.

I zaista, došao je uskoro jedan liječnik s kamionom po nas. Pregledao nas je i previo nam rane. Rana na desnoj plećki nije bila opasna. A kost koja je stršila izmad lakta? To uopće nije bila moja kost. Prilikom eksplozije bombe na brodu komad nečije razmrskane kosti zabio se u moju ruku. Kad su sve nas ukrcali u kamion, krenuli smo prema gradu. Putem smo sretali engleske tenkove. Ljudi su ih pozdravljali. Rat je bio završen«.

No, na povratak je čekao još četiri mjeseca… Tek 6. rujna 1947. stigao je vlakom na Brajdicu i – opet su ih zatvorili, navodno u karantenu.

Nije otišao u Kostrenu, već kod strica na Bulevardu, a nakon mjesec dana u – Beograd na poziv ujaka Milana Slanog u Borbinu novinarsku školu, gdje je boravio do 1950. godine kada je dobio poziv da dođe za glavnog urednika Radija Rijeke. Nakon pet godina prešao je u Novi list za urednika, a kasnije i zamjenika glavnog urednika. Početkom 1970. prešao je u Riječku tiskaru te 1973. zatražio mirovinu, ali nastavio je raditi u Privrednoj komori u Rijeci. Preminuo je 2001. godine.

Uz Rudolfa Paškvana spasili su se Živko Orlić, Joakim Čargonja, Emil Ujčić, Aleksandar Uršić…