Vrlo je zanimljiva sudbina broda na kojem su plovili i pomorci iz naših krajeva. Posada je proglašena mrtvom tek 4. srpnja 1940. godine, iako se smatra da je brod potonuo još 28 lipnja.

Omaleni brod izgrađen je kao Pangbourne daleke 1914. godine u Velikoj Britaniji za jednu tvrtku iz Londona. Brodar Tripcovich kupuje ga 1930. godine. Tog brodara i agenta utemeljio je u Trstu Diodato Tripcovich, podrijetlom iz Dobrote u Boki Kotorskoj, 1895. godine.
Desetog kolovoza 1936. godine Alicantino isplovljava iz luke La Spezia prema luci Melilla ilegalno prevozeći 12 lovaca FIAT CR.32 Regia Aeronautica i pripadajuće osoblje – 12 pilota, tri motorista i tri mehaničara. Svi su bili u civilnoj odjeći i s civilnim dokumentima, odnosno putovnicama: formalno će pristupiti Tercio, španjolskoj Legiji stranaca te predati rezervne dijelove i municiju koji su trebali pomoći frankistima u španjolskom građanskom ratu.

Zarobljen

Brod stiže u Cagliari na Sardiniji 11. kolovoza, gdje mijenja ime u Nereide samo za tu misiju i istog dana isplovljava u pratnji lake krstarice Giovanni delle Bande Nere, izgrađen 1931. godine, torpediran i potopljen prvog travnja 1942., i razarača brodova Luca Tarigo, izgrađen 1929. godine, granatiran i potopljen 16. travnja 1941., i Antonio Da Noli, izgrađen 1931. godine, naletio na minu i potonuo devetog rujna 1943.
Alicantino, odnosno Nereide, stiže u Melillu u ranim satima 14. kolovoza i iskrcava teret. Zrakoplovi će biti sastavljeni na aerodromu u Nadoru.

Za vrijeme plovidbe iz luke Casablanca za Genovu, desetog travnja 1940. godine, biva zaustavljen u Marseillesu od francuskih vlasti i zadržan punih pet dana kako bi bio pregledan teret od samo 150 tona. Naređeno je da se teret iskrca.

Udario u minu?

Malo više od dva tjedna nakon ulaska Italije u rat, u 20 sati 28. lipnja 1940. godine, Alicantino isplovljava iz luke Port Mahon na Balearima ploveći prema luci Cagliari na Sardiniji. Nikad nije stigao, niti se ikada ništa saznalo o njegovoj sudbini. Više od tri godine nakon nestanka, 7. srpnja 1943. brod je službeno proglašen nestalim.

Prema podacima Ufficio Storico Marina Militare navodi se da je Italian General Shipping Ltd. objavio da je 19. srpnja 1946. godine, dakle kada je rat već bio gotov, da je Alicantino zarobljen kod Baleara te da je nastavio ploviti za račun britanske vlade do potonuća u veljači 1945. godine. Očito je da taj podatak nije točan, jer nitko nije vidio brod nakon njegova isplovljavanja 28. lipnja 1940. iz Port Mahona.
Pretpostavlja se da je brod udario o minu, vjerojatno između 29. i 30. lipnja. Francuska podmornica Saphir je 12. lipnja 1940. godine pod zapovjedništvom poručnika Rogera Caminatija, postavljala mine pred lukom Cagliari: prvo polje od 12 mina postavljeno je 12. lipnja u 5.07 sati, a drugo polje od 20 mina postavljeno je u 18.47 sati istog dana (38°48’N/09°02’E). Alicantino je najvjerojatnije stradao u ovom drugom minskom polju.

Stradali članovi posade iz naših krajeva:

Branzella Francesco, otac Andrea, iz Gradinja (Gradigne) kod Šušnjevice (Valdarsa) Cerljen Giovanni, otac Andrea, ložač, iz Livna, ali s boravištem u Dalmaciji Coblani Corrado, otac Antonio, kapetan duge plovidbe, iz Dubrovnika, Potocco Mariano, otac Giovanni, mornar, iz Pirana, Rabar Francesco, otac Giovanni, ložač, iz Pazina, Terrazze (Terrazer) Giovanni, otac Giovanni, mladić sobe, iz Pirana

Pomorci iz unutrašnjosti Istre

Zanimljivo je da, iako se Šušnjevica (od 1922. godine Valdarsa) nalazi u unutrašnosti Istre, iz tog mjesta dolazio relativno veliki broj pomoraca. Prema zapisima o članovima posada, stradalih tijekom Drugog svjetskog rata iz tog mjesta je stradalo 12 pomoraca i to: Mauro Emilio (stradao 21. ožujka 1945. na tegljaču 47); Bercarich Liberato i Jurman Giuseppe (stadali 15. veljače 1942. na brodu Ariosto); Liubici Antonio (stradao 18. listopada 1941. na brodu Caterina); Micaucich Mario (stradao 16. siječnja 1943. na brodu D’Annunzio); Jurman Giuseppe i Sfecci Giuseppe (stradali 4. listopada 1940. na brodu Nina Bianchi); Balacich Francesco, Stancich Giacomo i Tardi Antonio (stradali 15. veljače 1943. na brodu Petrarca); Bercarich Antonio i Pezzoli Mario (stradali 2. prosinca 1942. na brodu Puccini).

Alicantino

Izgrađen kao: Pangbourne
Vlasnik: Power Steamship Co. Ltd., London/ J. Power & Co, London
God: 1914.
Porinuće: 17. 12. 1913.
Isporuka: 1. 1914.
Brodogradilište: Earle´s Shipbuilding & Engeenering Co. Ltd., Hull
Novogradnja br.: 601
Grt: 1.668 tona
Dimenzije: 76,3 x 12,2 m
Pogon: triplex
Snaga 182 IKS
Brzina: 11,0 čv
1930. Alicantino – Tripcovich D.& Co. Societa Anonima di Rimorchi e Salvataggi- Servizi Marittimi del Mediterraneo, Trieste
28. 6. 1940. U plovidbi između luka Port Mahon i Cagliari – nestao. Moguće da je naletio na minu postavljenu od podmornice kod luke Cagliari