Mnogim generacijama ime Besa nije samo jedrilica krstaš čeličnoga trupa koja je davne 1965. godine izrađena u pulskom brodogradilištu Uljanik, već je to simbol neustrašivosti ljudskog duha, ustrajnosti i hrabrosti kojom su hrvatski jedriličari oplovili svijet. Istovremeno plovilo i putopis, brod i dnevnički zapis, Besa i danas ostaje sinonim za otkrivanje drugih kultura kao i suočavanje s teškoćama i opasnostima jedrenja na otvorenim morima.

Rijetki bi se danas usudili jedrilicom krenuti na put oko svijeta i to s vrlo skromnim financijskim sredstvima. Upravo je to prije 60 godina učinio književnik Joža Horvat s četveročlanom posadom. Bio je to izazov i pustolovina koju u to vrijeme u Jugoslaviji nitko prije nije uradio. U povodu 60. obljetnice dovršetka gradnje jedrenjaka Besa razgovaramo s redovitim profesorom na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli i jednim od suosnivača Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS) pri istom Sveučilištu Andreom Matoševićem.

– Ove godine obilježavamo šezdeset godina od dovršetka konstrukcije jedrilice Besa i početka dvogodišnje avanture na kojoj je s malom posadom koju su činili njegova supruga Renata, sin Marko, Živorad Žika Pavlović i Vlado Hrlić oplovili svijet. Ipak, pitanje otvaranja prema moru ovog rođenog Međimurca posebno je zanimljivo i, gledajući unatrag, pomalo iznenađujuće. Kao scenarist filma »Ciguli Miguli« koji je »bunkeriran«, na IX. plenumu CK KPH protiv njega i filma izložen je referat u kojem ga se tumači kao antisocijalistički oporbeni pamflet. To je otvorilo put da se kritika okomi na Jožu Horvata koji je naknadno, pod pritiskom, i otišao iz zemlje u Pariz na neko vrijeme. Tamo je posjetio nautički salon i, kako sam kaže, na tom mu se mjestu otvorio novi svijet slobode, obilja i radosti. More se tako – kao i kod mnogih drugih moreplovaca – i u njegovom slučaju ispostavilo drugom šansom i mogućnosti otpuštanja veza koje su ga vezivale uz kopno koje ga je, barem u nekim svojim zadatostima, razočaralo.

More je opojno i u tom mu je smislu puno dalo i ostvarilo ga kao čovjeka od svjetskih mora te ga smjestilo rame uz rame i s njegovim uzorom moreplovcem Ivanom Visinom, ali taj je dar ipak imao svoju cijenu, objašnjava Matošević što je zapravo bio sudbinski preokret da književnik, antifašist i partizan Joža Horvat postane moreplovac.

SNAGA ŽELJE

Gotovo je nevjerojatno, barem za današnje standarde, kako je nastala »Besa« i ti uvjeti mnogo govore materijalnom okviru unutar kojega je obitelj Horvat djelovala. U dogovoru s Milanom Mustačem, direktorom pulskog Brodograđevnog školskog centra, jedrilicu koja će biti dugačka petnaestak metara, široka nešto preko četiri i s gazom od 2,30 metara, gradilo je 85 učenika te škole uz Uljanikove inženjere Žiku Pavlovića koji ga je i projektirao, Waltera Wrussa, ali i varioca Vladimira Lisičina i tesara Josipa Berlessija.

Dio materijala za oplatu uzet je iz »furde«, otpadnog skladišta ratne mornarice. Učenicima je ovo zapravo bio prvi ovakav projekt na kojemu su učili kako graditi izvanserijski brod, dakle može se reći da su amateri brodograditelji gradili jedrilicu za amatera moreplovca i to se osjetilo u težini »Bese« kao i ostalim karakteristikama jedrilice koje su posadi zadavale mnoge muke na otvorenom moru. Zato, kaže Matošević, možemo reći da je Besa šesti član posade koji tu istu posadu nosi na svojoj palubi, njezine osobine utkane su u putovanje, ali i Jožin »brodski dnevnik« i bez njih taj putopis ne bi bio toliko uzbudljiv i dinamičan. Besa jest leća kroz koju Horvat piše o avanturi i ona joj daje specifičnu patinu.

– Oploviti svijet je želja vjerojatno većega dijela rekreativnih moreplovaca, materijalni uvjeti i organizacijski izazovi u pripremi pak drugo su pitanje. Ipak, u slučaju posade »Bese« možemo iščitati snagu želje za tim oplovljavanjem kojemu je ama baš sve bilo podređeno – obiteljski odnosi, materijalni izdaci, školske obaveze njihovih sinova kao i javni karakter njihovih namjera budući da je Vjesnik u srijedu ukorak pratio pripremne faze kao i samo putovanje cijelim nizom tekstova naslovljenih »Put oko svijeta u tisuću dana«. Takav entuzijazam nije nailazio na odobravanje profesionalnih moreplovaca poput – Marka Anića ili Brune Proface – koji će gotovo zabrinuto pozvati Horvata da odustane od svojih namjera jer »da ćudi mora poznaje jedino iz literature«, »Renata im se čini slaba za ovaj zadatak«, a »Besa precijenjena kada se ima na umu put koji će prijeći što i čini cijeli ovaj pothvat velikim, ali zabrinjavajućim«. Samo manjak iskustva i ideje u što se zapravo upušta mogli su garantirati uspjeh dovršetka putovanja, kod Horvata vidimo da se upravo neznanje konstruira kao esencijalni dio uspješnog oplovljavanja svijeta, smatra Matošević.

USPJEH MOREPLOVNOG NEVJEŽE

Činjenica da je plovio sa suprugom i sinom Horvatu je garantirala stabilnost barem jednog dijela posade, dok je ostala dva člana pronašao u Žiki Pavloviću ocu i projektantu Bese na kojega je cijelo vrijeme potajno i računao, dok se Pavlović nadao, kako kaže, da »neće imati snage izvući se iz sosa kojeg je sam sebi skuhao«. Peti je član pronađen – i tu dolazimo do specifičnosti njihove pustolovine – nakon što se na javni poziv objavljen u VUS-u za to mjesto pismom javilo čak 472 kandidata. No, mjesto je pripalo devetnaest godina starom Zagrepčaninu i u to vrijeme radniku u brodogradilištu Uljanik Vladi Hrliću.

I to će biti jedna od karakteristika njihovog plova, sve što im se događa Horvat će dijeliti s čitateljima VUS-a što je značilo dodatno opterećenje za njega jer brod traži stalni i koncentrirani angažman. Pritom će mu sin prigovarati da su poneki dijelovi njegovih članaka dosadni, te će mu sugerirati njihovo »podebljavanje« pričom jer čitatelji sa željom iščekuju putopisne tekstove. Ti će tekstovi naknadno činiti sastavni dio njegova putopisa »Besa: Brodski dnevnik«.

Joža nije imao potrebno predznanje iz nautike, no uči navigaciju, svladava sekstant, mornarska znanja, ali mnogi su bili skeptični i predviđali da će taj poduhvat biti kratkog daha. Tome je išla u prilog činjenica da Joža nije znao plivati niti je govorio engleski. Ali unatoč svemu tome nije odolio zovu mora. Horvat je bio priučen moreplovac i kako i sam kaže za sebe – loš kapetan. Zapravo je zanimljivo da on u svojim tekstovima može pisati štogod poželi, može sebe prikazati kao vještog i snalažljivog moreplovca, kao čovjeka od mora koji se snalazi u svim situacijama s tek ponekom teškoćom tipičnom za ovakav tip putovanja. Međutim, on odabire sasvim suprotan smjer – piše nam o tome da nije bio u potpunosti zdrav, da je za pojedine etape bio nepripremljen jer nije imao peljare tih dijelova rute, da ne zna koliko pitke vode stane u tank, da koriste staru radiostanicu skinutu s američkog bombardera, da često ne zna gdje se nalazi i da je, primjerice, u Pacifičkom oceanu zalutao 700 kilometara i plovio u sasvim krivom smjeru. Pritom je uvijek tvrdio da je slab plivač, a njegov prijatelj Predrag Matvejević će u jednom intervjuu otkriti diskretan podatak da on uopće nije znao plivati. Drugim riječima – iako se radi o pothvatu kojeg je mogao opisati u herojskim terminima, on odabire samoironiju, humor i antijunački vlastiti prikaz. Piše o sebi kao o moreplovnom nevježi i komedijašu, ali komedijašu koji, unatoč cijelomu nizu grešaka, zahtjevno i opasno putovanje uspješno dovršava, nastavlja Matošević.

ŽENA NA BRODU I SREĆA

Žena na brodu, po mišljenju mnogih pomoraca, znači nesreću. Renata se ni u kom slučaju nije uklapala u te predrasude. Ona se na »Besi« snašla kao riba u vodi, a o Renati Matošević priča da je bila posebno važna jer sudjeluje u nekovrsnom višestrukom radu – s jedne strane sudjeluje u svim obavezama na jedrilici, s druge – budući da je snimateljica na Televiziji Zagreb – svojom polu-profesionalnom Bolex kamerom bilježi njihovo putovanje dok s treće rastače ideju da djevojkama i ženama nije mjesto na brodu i otvorenome moru. Tom dijelu Joža je posvetio značajne dijelove teksta i tu se, s posadom, suprotstavljao tradicijskim obrascima i odnosima na moru ukorijenjenima na odvajanju muškaraca i žena. Kritizirao je tradicionalan odnos prema ženama i ismijavao otvorenu mizoginost moreplovne kulture kod nas i u svijetu. Cijeli pasusi brodskoga dnevnika kritički su posvećeni toj temi, poput popisa uzrečica koje ismijavaju žene u tom kontekstu, a mogu se pronaći u većini maritimnih sredina.

Vjesnik u srijedu bio je jedan od pokrovitelja putovanja s 1.500 dolara, dok je od Matice iseljenika posada dobivala još 500 dolara godišnje i to je, čini se, bilo to od materijalnih sredstava za putovanje kojima su morali financirati reparacije na »Besi«, hranu i ostale nemale troškove. No VUS je i objavljivao članke i najavljivao njihovo »tisuću dana dugo putovanje«, a to znači da je bio posrednikom između javnosti i posade. U tom smislu posadi je vjerojatno bilo poticajno čitati pisma iz domovine, poput onog Dragutina Iskre, zapovjednika motornoga broda »Romanija«, gdje navodi kako »Mi smo danas samo neka vrsta mehaniziranih nadvodnih vozara«, time podcrtao razliku između vlastitoga standardiziranoga moreplovstva i Horvatova »pasioniranog jedriličarstva i prelaska na navigaciju«, a zbog čijih mu se opisa »pomalo i ježila koža dok je čitao reportaže«. VUS je doprinosio da cijelo vrijeme ostanu u kontaktu s čitateljstvom, koliko je to u ono vrijeme bilo moguće, pa možemo tvrditi da je novina pritom sponzorirala i podržavala važnost i javni karakter sasvim privatne inicijative.

O samoj plovidbi, havarijama i drugim problemima na koje je posada nailazila Matošević kaže da je borba s vremenom zamjetna od samog početka konstruiranja »Bese« s kojim se kasnilo, a slična se situacija nastavila i tijekom plovidbe. Barba je ponekad brzao s plovidbom, a ponekad ju je usporavao, ali njegov cilj bio je svakako dovršiti je bez odviše dugog zadržavanja na pojedinim lokacijama što mu nije uvijek polazilo za rukom. Vrlo se vjerojatno iz tog razloga Žika Pavlović i iskrcao u Panami. Nekoliko je tipova problema s kojima su se susretali – dio njih bio je uzrokovan nepažnjom posade što je slučaj kada su u Gibraltaru uplovili u vojni dio luke i prošli preko podmorničkog poligona dok je dio bio uzrokovan karakteristikama njihova plovila kao u Crvenom moru kada su se zamalo sudarili s teretnim brodom jer »Besa« nije mogla brzo promijeniti pravac kretanja jedrima. Ali treba ponovo reći da su u svemu tome imali jako puno sreće – kroz Sueski kanal prolaze krajem svibnja, a nekoliko dana iza toga započet će III. arapsko-izraelski rat i Suez će ostati zatvoren do 1975. godine. Kuda bi prošli da su zakasnili tih desetak dana?

JOŠ UVIJEK PLOVI

Joža, Renata, Marko i Vlado Hrlić uspješno su okončali ovu jedinstvenu odiseju. U svitanje 4. srpnja 1967. »Besa« se nakon dvije godine slavno vratila u Boku kotorsku odakle je isplovila. Tu ih je dočekao Ilija Nikolić predsjednik općinske skupštine uz pozamašan broj građanki i građana, što je još jedan pokazatelj da je ovo privatno oplovljavanje imalo odjeka u javnosti. Besa tim činom ulazi u niz plovila kojima je posada postigla nešto iznimno i što će obitelj Horvatovih za nekoliko godina pokušati ponoviti, ali s ipak drugačijim i manje sretnim završetkom.

Joža i Renata izgubili su oba sina, no smogli su snage i dalje ploviti. O tome Joža Horvat piše u »Molitvi prije plovidbe« i otud više metafizički ton te knjige u odnosu na Brodski dnevnik. Jedan udarac u glavu na brodu Modra lasta za vrijeme plovidbe od Trinidada do Venezuele bit će, tvrdi, kobna za Marka, dok će Mićo preminuti od posljedica automobilske nesreće. Ipak, Renata i Joža nastavili su ploviti, ne više na Besi ili Modroj lasti već na drugim jedrilicama po našem dijelu Mediterana.

Andrea Matošević, SNIMIO DUSKO MARUSIC CICI

Zanimljivo je da je »Besa« u međuvremenu promijenila nekoliko vlasnika. »Besa«, barem koliko Matošević zna, još uvijek plovi i usidrena je u jednoj od splitskih lučica. Možda nas njezina dugovječnost, unatoč mjestimičnom negodovanju posade, može podsjetiti na to koliko su kvalitetna i izdržljiva bila plovila izgrađena u našim brodogradilištima čak i kada se radilo o jedrilicama djelomično konstruiranima »za vježbu«. Stoga u njoj i danas treba vidjeti simboliku međugeneracijskog prenošenja znanja brodogradnje u Uljaniku gdje će mlađi svoje učitelje naslijediti na poslovima projektiranja i konstruiranja većih i kompleksnijih, ali ne nužno i jednako poznatih, brodova. »Besa« je sve to pa još i više jer osim po moru, kao što se vidi, navigava i našom memorijom i pričama o njoj. Nema »Bese« bez Jože Horvata, jednako kao što nema Jože Horvata moreplovca učenika bez »Bese«. Ili kao što je lijepo rečeno u filmskoj poemi Ante Babaje »Brod« snimljenoj osam godina prije konstrukcije »Bese« – »mornari i brod su jedno tijelo, ne zna se što je brod a što čovjek«, zaključuje Matošević inspirativnu priču o Besi i njezinom kapetanu Joži Horvatu.