Pribor za suvremeni ribolov nije teško složiti.

Ako imate nešto prakse to možete i sami napraviti, a ukoliko ste ljuti početnik, pomoći vam može prijatelj ili trgovac ako mu se svidite i ako je raspoložen. Možda taj pribor neće biti vrhunski komponiran, ali će vjerojatno biti funkcionalan.

No za razliku od takvog suvremenog pribora, pribor za lov ‘iz ruke’ na tradicionalan način može biti znatno kompliciraniji. Iako se može činiti da je tradicionalna tunja na motovilu, samom činjenicom da je ‘samo’ namotana na komad pluta, jednostavna da jednostavnija ne može biti, samo pogrešan odabir najlonskog monofila može običan ribolov pretvoriti u nerazmrsivu gužvu očaja na moru.

Baš kao i u ribolovu suvremenim priborom, prva je postavka odabir opreme prema namjeni, odnosno načinu na koji želimo uloviti ribu i prema ciljanoj vrsti.

U tom se smislu pribor za lov iz ruke može podijeliti na dvije grupe – odmete i kančenice. Mada se odmetima može loviti iz barke u principu se njima lovi samo s obale dok se kančenicama lovi samo iz barke.

Odmeti se mogu formirati na tri osnovna načina pa u tom smislu razlikujemo odmet lake, srednje i teške konstrukcije.

Odmet lake konstrukcije je najrašireniji od svih odmeta i sastoji se od strune, u pravilu najlonskog monofila promjera od 0,16 do 0,30 milimetara na kojem se nalazi jedna do dvije vezane udice širine luka 5 do 8 milimetara s malim olovnim otežanjem. Ovaj je pribor namijenjen lovu sitnije ribe, koja se lovi tako da se naješkane udice izbace što je moguće dalje od sebe, te dok sistem polako tone, održavajući strunu napetom, preko prsta pokušava detektirati riblji griz i po potrebi kontrirati.

Budući da se u ovakvom ribolovu koriste tanje strune jako je važno da struna bude mekana i da se u slaganju ne kovrdža već da uredno i meko pada.

Naime, bilo da se lovi sjedeći ili stojeći, struna se u privlačenju mora odlagati, ili na podlogu na kojoj stojimo ili na vlastite noge, što i jeste najčešći slučaj dok lovimo sjedeći.

Ukoliko je struna prežilava, tada će zabacivanje biti praktički neizvodivo.

Zogulin se može postaviti na spoju između osnovne strune i fluorokarbonskog predveza, dok je olovno otežanje, ukoliko je uopće i potrebno, minimalno, najčešće u obliku sačme, postavljeno neposredno iznad zogulina.

Samo motovilo bi trebalo biti veliko kako bi i struna imala što je moguće manje pregiba što je jako važno radi postizanja krajnjeg dometa.

Ciljana lovina s ovakvim priborom su bugve, šaruni, ušate, salpe i cipli, ali i špari, knezovi kao i sva sitnija uzobalna riba uključujući i površinsku riba koja se katkad skupi oko barke, privučena brumom ili noću svjetlom.

Odmet srednje konstrukcije se koristi prvenstveno za lov podozrivih i lukavih riba, najčešće tehnikom á volo.

Ovaj odmet za razliku od ostalih nema nikakvo olovno opterećenje pri čemu se jedna udica širine luka od 8 do 15 milimetara nalazi na kraju dužeg fluorokarbonskog predveza koji se s osnovnom strunom spaja samo preko spojnog čvora.

Lov ovakvim sistemom zahtijeva posebno pažljivo ješkanje tako da riba ne može osjetiti udicu i otkriti prevaru. Osnovna struna ne bi trebala biti tanja od 0,35 milimetara, a predvez od 0,27 milimetara. Budući da se na ovaj način u pravilu love veći primjerci, osnovna struna bi trebala biti mekša i malo istezljivija prvenstveno zbog amortiziranja trzaja zakačene ribe prilikom izvlačenja.

S ovakvim je priborom, budući da nema nikakvo dodatno otežanje osim ješke, idealno loviti na mjestima na kojima kurenat nije previše izražen. Isto bi tako trebalo koristiti lagane udice, izrađene od posebno lakih i nosivih legura, kakve su primjerice udice Fast grip ili Daichi.

Odmet teške konstrukcije je namijenjen lovu najvećih i najborbenijih riba poput ugora, murina, zubataca, pagara i kirnji.

Dvije su izvedbe ovog odmeta: s kliznim i fiksnim olovnim otežanjem. Kod kliznog otežanja, olovnica se nalazi na osnovnoj struni pri čemu joj je hod prema udici ograničen spojnim zogulinom iza kojeg se nalazi fluorokarbonski predvez dužine 50 do 80 centimetara s jednom udicom širine luka od 15 do 25 milimetara.

Kod fiksnog olovnog otežanja, olovnica se nalazi na kraju sistema a iznad nje se mogu vezati jedna do dvije prame različitih dužina.

Kod ovog načina otežanja može se koristiti i klizna prama koja se s naješkanom udicom, nakon što se olovnica zabaci, preko kopče spušta u more tako da otklizi prema olovnici. U ovom posljednjem slučaju se najčešće za ješku koristi živa riba, knez, cipal ili špar.

Osnovna struna, bez obzira na tip otežanja, mora biti velike nosivosti, promjera ne ispod 0,90 milimetara i s predvezom promjera barem 0,80 milimetara. Naravno, ako je ciljana lovina ugor tada predvez treba biti od sajle.

Budući da se radi o priboru s teškim olovnim otežanjem, u prošlosti se sistem odmeta teške konstrukcije nije zabacivao, već se barkom odvlačio i spuštao na lovnu poziciju dok se drugi kraj strune vezivao za obalu.

Na taj bi se način položilo više sistema tako da su ulovi uvijek bili vrlo izgledni.

Mada je takav lov u principu zapravo isto što i lov samicama, te kao takav nedozvoljen, danas se još uvijek na nekim dijelovima Velebitskog kanala zubatac lovi na vrlo sličan način.