Ima starih tema na koje se treba vraćati, posebno kad nisu medijski zapažene, kad široj javnosti nisu previše zanimljive. Jedna od takvih bez sumnje je rezolucija Europskog parlamenta usvojena u svibnju prošle godine. Zanimljivo je istaknuti da jeusvojena skoro pa aklamacijom – 624 glasa za, a protiv i suzdržanih ukupno 72. Rezolucija se odnosi na ribarstvo, a nema sumnje, zahvaća i naše ribare.

U toj se rezoluciji izražava zabrinutost za očuvanje ribolovnih resursa i traži niz mjera za bolje upravljanje ribarstvom u Europi. Sadržaj rezolucije najvećim je dijelom usmjeren na vraćanje neželjenog ulova u more. Takva praksa smatra se nanošenjem štete morskom ekosustavu. Obveza iskrcavanja jedna je od glavnih mjera zajedničke ribarstvene politike.

Da, uobičajena je praksa većine ribara u nas i u svijetu – neželjeni ulov vraća se u more, bez obzira na to radi li se o živom ili neživom ulovu.

Više puta osobno sam tome svjedočio i nikada nisam pomislio da bi to nanijelo štetu životu u moru. Puno veću štetu nanose razne kemikalije, otrovi, plastika, teški metali… U krajnjem slučaju, ribe i ostali morski organizmi, živi ili uginuli, hrana su onima koji su ostali živi dolje u dubini. Čak i da ih nitko ne pojede, more će ih razgraditi. Uistinu, nije mi jasno kako se vraćanjem prilova u more »nanosi šteta ekosustavu«. Ne vraćaju se u more ogromne količine, niti se bacaju uvijek na istom mjestu.

Nema evidencije

Pamtim, i kad god zatreba, prepričavam davni razgovor s našim istaknutim znanstvenikom, morskim biologom. On mi je rekao otprilike ove riječi: Sve što je prirodno, more će s vremenom razgraditi. Nisu prevelik problem ni izljevi nafte, to ružno izgleda, ali ona je produkt prirode.

Za morski ekosustav najveći je problem izlijevanje raznih otrovnih sastojaka, oni uništavaju kompletan život u području izlijevanja.
Europski vođe, neću ih nazivati činovnicima jer je među njima i stručnih ljudi, drukčije razmišljaju. Iako, dijelom su u pravu. Vraćanjem u more neželjenog ulova, kako ga oni nazivaju, ne vodi se evidencija o njemu, ne može se znati da li se povećava ili smanjuje. Također, zaključuje se u rezoluciji, neke države članice ne obavještavaju Europsku komisiju o provedbi iskrcavanja. EU od ribara očekuje veću odgovornost u evidentiranju podataka o ulovu te kvalitetniji odabir ribolovnih alata da bi se taj neželjeni ulov smanjio.

Prema europskim propisima, obveza iskrcaja neželjenog ulova odnosi se samo na vrste riba za koje je regulirana količina izlova, te one za koje je određena minimalna veličina. Taj ulov koji se mora iskrcati i prijaviti, oduzima se od kvote riba za koje postoji ograničenje ulova, navodi se u pojašnjenju EK-a. Za naše ribare, odnosno ribare sa Sredozemlja u cjelini, bitna je odredba o minimalnoj veličini. Ulovne kvote po vrstama još nisu uvedene, iako se već dugo najavljuju. Svojedobno je Italija predlagala, ne baš javno i glasno, podjelu ulovnih kvota u Jadranu za srdelu i inćuna. Nisu previše inzistirali na njima, i sami su bili svjesni da je takva podjela za naše ribare krajnje neprihvatljiva te da je nitko normalan neće prihvatiti. Taj talijanski prijedlog prije bi se mogao nazvati »podjelom plijena«, nego brigom za more i zaštitu njegovih resursa.

Mnogi ribari iz mnogih zemalja smatraju da je provedba odredbe o iskrcaju prilova neprovediva. Nije im ni u interesu, komentiraju poznavatelji ribarstva. Posebno ne financijskom, pa neće to činiti. Ni hrvatski, ni ribari mnogih drugih zemalja. U redu je oduzimanje takvog ulova od kvote, također njegovo praćenje, da bi se mogle poduzimati daljnje mjere upravljanja ribolovom. Ali, ribarima ništa ne ide u prilog.

Tko će tako postupiti?

Neželjeni ulov što bi ga morali iskrcati, ribari ne smiju staviti u promet. Naprotiv, moraju ga dati na uništenje te platiti taj postupak. Baš bih volio vidjeti onoga tko će tako postupiti? Kao da im je malo svih davanja, troškova poslovanja, lovostaja… Možda bi se ta riba mogla iskoristiti za proizvodnju ribljeg brašna, ali ta djelatnost u nas godinama ne egzistira.

Vezano uz bacanje neželjenog ulova u more, pamtim davni razgovor s jednim ribarom. Žalio se… Ulovili su veliku količinu ribe koja se u nas slabo prodaje, a izvozno tržište uopće je ne prihvaća. Da riba ne propadne, namjeravali su je donirati pučkoj kuhinji, domovima umirovljenika i nekim sličnim ustanovama. Sve u redu, lijepo od vas, ali morate platiti PDV. Takav odgovor dobiven na nadležnom mjestu, gotovo pa ga je šokirao! Što mu je preostalo? Usmjerio je brod prema pučini i – pune kašete »neželjenog ulova« istresao u more. To mu je bilo najjednostavnije i najbezbolnije rješenje. Nimalo prihvatljivo i nepopularno za široku javnost. Ta riba ne spada u »neželjeni ulov« po europskim pravilima, pa što s njom kada se ne može prodati? Ne znam kakav bi odgovor došao iz europskih kancelarija…

A je li moguće zamisliti da je u nas, ne tako davno, u neželjeni ulov spadala i tuna, najskuplja od svih riba na svijetu. Brodovima plivaričarima što love malu plavu ribu bio je zabranjen ulov, zadržavanje na brodu, iskrcaj i stavljanje tuna u promet, čak i kad su nenamjerno ulovljene, kad su »zalutale« među srdele i inćune. Na nekim brodovima inspektori su zatekli tune, a takvi prekršaji sudski su rješavani.

U more, umjesto za hranu

Imam još jedan primjer vraćanja neželjenog ulova u more, ulova koji se može dobro iskoristiti. Na njega su mi svojedobno ukazivali istarski ribari koji se bave koćarenjem. U dijelu akvatorija, pričali su oni, u svakom potegu pogotovo noću, digne se od 250 do 500 kilograma školjki češljarki. One se dignu i ponovo bacaju u more. Kad bi postojao pogon koji bi otkupljivao te školjke, svi bi bili na dobitku, a tržište bi dobilo kvalitetnu hranu iz mora.