
Onima čija su nepca naučila samo na brancina i oradu, kubla se neće svidjeti, no onaj tko želi more 'u originalu', taj će voljeti kublu. Ona ima intenzivan ukus i miris srdelke, plave ribe općenito. Istina, ima i drača, ali je svakako posebna…
povezane vijesti
Nedavno je objavljen prilog o ulovu kuble ispred Budve koji je rezultirao brojnim suprotstavljenim komentarima među ribarima.
I dok jedan dio ribara nije znao o kojoj je ribi riječ drugi, koji su za kublu ili ćepu znali od ranije, podijelili su se odmah u dvije grupe.
Prva je grupa tvrdila da je to riba loše kvalitete, praktički nejestiva, dok su drugi tvrdili da im je sasvim dobra.
Dapače, ovim drugima je zbog specifičnog okusa i mirisa kubla posebno draga.
Tako se u ovoj drugoj grupi našao, pa nam se i javio renomirani publicista i pisac, autor brojnih zbirki priča ispredenih oko mora i ribolova, vrsni poznavatelj tradicionalnog načina života uz more i na moru, te na kraju i izvrsni ribolovac, ulcinjanin, Muzafer Beljo Čauši koji je s kublom vezan romantičnim sjećanjima iz vlastitog djetinjstva.
Evo što Muzafer kaže za ovu ribu:
– Kubla nije ‘grozna i nejestiva’, ona je samo drugačija.
Onima čija su nepca naučila samo na brancina i oradu, kubla se neće svidjeti, no onaj tko želi more ‘u originalu’, taj će voljeti kublu.
Ona ima intenzivan ukus i miris srdelke, plave ribe općenito.
Istina, ima i drača, ali je svakako posebna.
Baš kao što u Africi i Aziji ljudi jedu i uživaju u nekim, nama užasnim jelima, tako i mi u Ulcinju jedemo kublu i to s posebnim tekom, ali bez da se itko užasava.
A oni koji su naučili da im konobar u restoranu filetira ribu, neka joj ne prilaze – poručuje Muzafer.
A budući da je Muzafer svojevremeno napisao i jednu kratku priču baš o kubli, ‘Kublino vrijeme’ donosimo vam je upravo onakvom, kako ju je ovaj pisac među ribarima i napisao, a odmah za njom i izvadak iz dijela knjige ‘Tradicionalna ulcinjska kuhinja’, pod naslovom ‘Ulcinjski dijalog’, u kome Muzafer, naravno, također govori o kubli.
KUBLINO VRIJEME
Nikome baba nije dozvoljavala da za nju izabere i kupi kublu – to je znala samo ona. Nevjesta će (možda) znati kad ostari. Baba bi se dobro omotala boščom da je nepouzdani mart ne iznenadi, te se polako odgegala do pijace. Okom bi odmjerila, pa rukom prošla preko ribe da opipa butargu i onda se pogađala s ribarom. Slijedio je cjelodnevni ritual: otvaranje i čišćenje iznutrice bez rezanja trbuha. Tanko isječena zvona morala su biti spojena da bi se mogla nizati na trsku ili špagu i cijediti nekoliko sati. Zatim soljenje krupnom solanskom, pa nalaganje vatre u dno bašte. Sadžak, na njemu garavi tiganj do pola ispunjen tamnozelenim maslinovim, koje dimi i cvrči. Kubla se nikako nije smjela brašniti i prskala je metrima uokolo, ali to je baš bilo ‘ono’. Butarga se čuvala za odabrane, ali varate se ako mislite da je to bio bilo koji muškarac, ‘glava kuće’ ili sin jedinac. Ne, kubla je bila i ostala ženska riba. Kubla nije kvalitetna, nije to dobra riba – pomisliće neko ovdje i biti, uglavnom, u pravu. No, recite to (starijim) Ulcinjankama ako vam basta…
KALENDAR MOJE BABE
– I ti mi, nevjesta, onako usput kazuješ da si vidjela prve kuble na pijaci?! Svašta bogami – pa ti s pijace važniju vijest nisi mogla donijeti, jadna nebila.
– Što znam ja majko, riba k’o riba…
– Taman ‘što znaš ti’, dobro kažeš – ne znaš ti ništa. I, kubla nije ‘riba k’o riba’, nego je kubla –kubla! To zapamti za vazda. A kubla na današnji dan, 14. mart, pet dana prije pašine, kubla je mimo kuble, kao što je onaj ko je jede paša mimo paše.
– Kakav sad paša?
– E jadna ja, a đe si ti rasla, pa ništa nisi naučila! Skadarski je paša – zapamti – 19. marta, na prvi dan proljeća, morao imati na trpezi kublu ili su lećele ribarske glave. A mi je imamo na pijaci pet dana ranije i ti onako, ka’ da nećeš: ‘ima kuble’… Donesi mi bošču.
– Ne bole te sad noge, a? Kako ćeš do pijace?
– Ne brini ti ništa, nego mi jednu tanku tršljaku pripremi.
– Gledaj ovamo i pamti: kubla se ne reže po trbuhu, nego kod glave i tuda se vade iznutrice. Zvona moraju ostati zatvorena, da bi se mogla nanizati na trsku ili špagu da se cijede makar dva sata. Onda naložiš vatru u dno bašte i u mnogo maslinovog pržiš je dok je dobro isušiš. Nikako u brašno, slušaš li me?
– Ao, koji marifeti kao da se sarajlija sprema, a ne jedna obična plava riba, puna drača. Talijani za kublu kažu…
– Sami mi ih pomeni još jednom – oni nešto znaju? Na jade smo bili da od njih sačuvamo đevojke za vrijeme okupacije… Nema bolje ribe od kuble i tek ćeš vidjet kakva je kad je sad neki dan sasušim u tavi s lovorikom…