Piše: Mateo Popić

Proljeće je u zraku, početak svibnja.

More se polako budi iz duge zimske letargije. Lumbraci i knezovi plivaju oko kamenja i po plićacima i zavode partnerice, a površina mora se grije polako iz dana u dan.

Promet jahtaša i gliseraša luđaka je za sada još budućnost.

Imamo još mjesec i pol dana mira za uživanje u jutarnjim tišinama i miru koje nam samo veliko plavetnilo poklanja uvijek.
Zima je bila prilično škrta šta se tiče ulova, ali dokle god je volje za oblačenjem odjela na barci, postoji nada.
Kako je počelo naglo grijanje mora, tek su prva 2-3 metra pri površini topla, dok je dolje još hladno tako da i dalje ronim u debelom osam milimetarskom odjelu s puno olova na sebi.
Kondicijski sam dosta dobro pripremljen.

Duga trčanja i više stotina kilometara pedaliranja mojom predivnom Istrom uz zimska višesatna ronjenja čine me manje umornim.

Zaroni su uvijek isti, kao i dubina i samo vrijeme provedeno pod morem.
A to je bilo tipično proljetno jutro.

Ulazak u more i očekivano mutan obzor.

U ruci imam vjerni prastari aluminijski Comanche Rail 90, najbolji prijatelj za plitki lov u mutnom, lagan, precizan, ukratko, nezamjenjiv.
A vidljivost je baš loša, jedva metar od vrha harpuna.

Nadam se kojem proljetnom lubinu, iako sam svjestan da ću imat priliku samo ako mi dođe ispred same puške.

Naime, kad je ovako mutno tada ne vidimo ribu, ali ne vidi ni ona nas, tako da je vrijeme reakcije presudno za uspjeh.
Nakon nekoliko plitkih čeka dolazi mi prvo jato cipala.

Puštam ih jer se nadam lubinu koji često pliva na samom začelju jata, ali ništa od toga.

Nema ga danas pa pucam na lipog cipla koji mi mami osmijeh na lice.

Mama će biti sretna i vesela jer ću joj donijeti ručak.

Za početak, minimalni cilj je ispunjen.

Pustoš se nastavlja.

Još  uvijek je rano jutro, oblačan dan, loša vidljivost i moral polako opada.
Nakon par plitkih pozicija na kojima je vidljivost mrvu bolja primjećujem lubina porcijaša.

Vrlo je nepovjerljiv, i nekako ga, jedva jedvice, isprovociram da mi priđe u domet.

Šut je školski, i ručak za sutra sam si ulovio.
Vrijeme prolazi pa idem na jednu udaljeniju poziciju.

Nisam bio dugo tamo i ne vjerujem da ću se baš usrećiti, ali ‘ajde, treba pokušati.
Dubina je oko 14 metara, šuljam se polako i kombiniram čeke.

Nakon par zarona u mutnome, primjećujem neke siluete u daljini.

Izranjam, opuštam se i ponovno u dubinu.

Nakon 3 – 4 metra šuljanja uz kamenje radim čeku i otkrivam predivno jato od desetak kavala na samo nekoliko metara od vrha puške.

Na toj su poziciji ribe vrlo teške za nadmudriti tako da sve moram odraditi savršeno.
Kavale su baš lijepe, oko 60 deka, ali vidim jednu koja odskače od ostalih.

Želim baš nju pa idem na sve ili ništa.

Manje ribe su mi već u dometu, ali moje oči vide samo nju.
Znam da će ih i najmanji zvuk uplašiti i potjerati u njihove neprobojne labirinte.
Zaron sam dobro pripremio, tako da mogu potegnuti i duže ako zatreba.
A vidim da me ta veća već osjetila.

Stisnem se što bliže kamenu da me ne vidi, i to ju je isprovociralo.

Kad sam provirio glavom, riba je bila na metar i pol od puške.

Pucam i pogađam ribu posred tijela.

Kavala ostaje na najlonu tako da puštam mulinel i izranjam.
Prilično sam siguran u pogodak, ali kavale su specifične ribe.

Djeluju mirne i trome, ali znaju imati onaj nagli trzaj kojim često uspijevaju izbjeći harpun, tako da nema slavlja dok riba ne bude na niski.
Osjećam da je još na najlonu i zaranjam po nju.

Povukla je sa sobom preko metar najlona u rupu pa je polako izvlačim.

Evo je, predivna kavala, konačno u mojim rukama!

Nadmudrio sam ju.
Izranjam s osmjehom na licu, stišćem sebi ruku, i čestitam si na odličnoj akciji lova koju sam odradio.

Penjem se na barku, divim se ribi i osjećam zahvalnost prema tom predivnom stvorenju.
Idem doma, sretne i ispunjene duše. Hvala ti more…