Bojni brod Roma projektirao je generalni inspektor Genio Navale Umberto Pugliese i to je bio jedan od rijetkih brodova iznad 35.000 tona, granice koja je nametnuta traktatom iz Washingtona koji je bio na snazi za vrijeme projektiranja i gradnje broda. Ipak, granica je probijena za 15-ak posto da bi se dobile zahtjevane osobine kao što se već bilo dogodilo s teškim krstaricama klase Zara.

Valja reći da je zadana granica iz jednog tajnog dokumenta podtajnika mornarice iznosila 40.000 tona. Nakon polaganja kobilice, 1934. godine za prva dva bojna broda te klase, Littorio i Vittorio Veneto, zbog pogoršanja situacije – rat u Etiopiji, građanski rat u Španjolskoj – 1938. godine postavljene su kobilice za još dva bojna broda iste klase, Romu i Impero.

Parni pogon s četiri grupe turboreduktora koje je pogonila para iz osam kotlova tipa Yarrow/Regia Marina na naftu u kojima je voda zagrijavana najprije prolazom kroz cijevi grijane ispušnim plinovima, čime se dodatno koristila otpadna toplina. U 20. stoljeću ovaj tip kotlova postao je standardni model za sve kotlove velikih dimenzija zahvaljujući uporabi posebnih čelika koji su mogli izdržati vrlo visoke temperature i korištenju modernih tehnika zavarivanja. Strojarnica je bila zaštićena pojedinačnim oklopima za svaki kotao i svaki ventilator.
Prema raznim različitim podacima pogon je davao maksimalnu snagu od 130.000-140.000 KS, a omogućavao je brodu maksimalnu brzinu od 31,0 čvora. No, ona se mogla postići samo u kratkim razdobljima korištenjem tzv. »extrasnage« odnosno korištenjem snage od 160.000 KS. Maksimalna brzina nije nikada postignuta, jer za njeno postizanje trošile su se ogromne količine nafte koja je 1942-43. godine bila iznimno važna za mornaricu.

U brodskom dnevniku koji je pronađen u povijesnom arhivu talijanske mornarice ostalo je zapisano da je u probama snage 21. kolovoza 1942. godine, uz prisustvo na brodu najviših predstavnika mornarice koji su se ukrcali u Trstu prilikom premještaja broda u Taranto te pozdrav samog Ducea koji se nalazio na jednom MAS-u, probe su izvršene pri raznim brzinama (24-26-28 čv) i na kraju, svom snagom, Roma je dosegla i zadržala na jedan sat brzinu od 29,2 čv.

Mala autonomija

Mala autonomija u odnosu prema istim brodovima drugih mornarica učinila je da se ovaj tip broda mogao koristiti samo u Sredozemlju.
Četiri tubine su bile spojene s četiri osovine na vijke (dva središnja i dva bočna) s tri krila dok se brodom manevriralo središnjim listom kormila koji je bio usmjeren na fluks vode središnjih vijaka te dva pomoćna bočna lista kormila.

Brod je mogao smjestiti najviše tri zrakoplova (treba reći da talijanska mornarica nije imala zrakoplove, pa su se koristili zrakoplovi Regia Aeronautica), uglavnom za istraživanje IMAM Ro.43 iako su se, u ljeto 1943. godine, ukrcala dva lovca tipa Reggiane Re.2000 koji su polijetali katapultiranjem. Brod je imao dvije dizalice za zrakoplove, ali to je trajalo previše vremena i samo kada je brod stajao, zrakoplovi su se redovno slali na najbliži kopneni aerodrom (hidroavioni i lovci). Brod je imao radar EC3/ter Gufo koji se proizvodio u tvrtci SAFAR iz Milana.

Roma je predana 14. lipnja 1942. tako da nije imala prilike sudjelovati u bitkama protiv britanske flote. Dana 21. kolovoza je stigla u Taranto gdje je ušla u sastav IX. mornaričke divizije (Roma, Italia i Vittorio Veneto).

Petog lipnja 1943. godine za vrijeme bombardiranja baze u La Speziji, u 13:59 dvije bombe od 908 kilograma znatno su oštetile trup – ušlo je 2.350 tona vode. I Vittorio Veneto je oštećen, pa je eskadra ostala na samo jednom brodu, Littoriju koji je prethodno oštećen za vrijeme bombardiranja La Spezie u noći između 18. i 19. travnja kojom prilikom je potopljen razarač Alpino. I dok se Vittorio Veneto mogao popraviti u arsenalu u vrlo kratko roku (nešto više od mjesec dana), bojni brod Roma koji je ponovno pogođen s dvije bombe 24. lipnja morao je u Genovu na dokovanje, iako bombe nisu probile trup. Vratio se tek 13. kolovoza.

Italija objavljuje da je potpisala kapitulaciju 8. rujna 1943. Talijanska ratna mornarica (Regia Marina) u tom trenutku raspolaže s pet bojnih brodova, osam krstarica, sedam pomoćnih krstarica, 23 podmornice, sedamdesetak MAS-a, 37 razarača i torpiljarki.

Osmog rujna u La Speziji i Genovi, pod komandom admirala Carla Bergaminija, se nalaze bojni brodovi Roma, Vittorio Veneto i Italia (bivša Littorio); krstarice Eugenio di Savoia, Duca degli Abruzzi, Raimondo Montecuccoli, Duca d’Aosta, Garibaldi, Attilio Regolo uz dvije formacije razarača (Mitragliere, Fuciliere, Carabiniere i Velite; Legionario, Oriani, Artigliere i Grecale; torpiljarke Pegaso, Orsa, Orione, Ardimentoso i Impetuoso). Brodovi su bili spremni za isplovljavanje kako bi spriječili savezničke brodove koji su štitili trupe koje su se trebale iskrcati u Salernu slijedećeg dana.

U Tarantu su na sidrištu oklopnjače Doria i Duilio te krstarice Cadorna, Pompeo Magno i Scipione pod komandom admirala De Zara. Manje jedinice nalaze se na Korzici, Albaniji i drugim talijanskim lukama dok je 11 podmornica u Bordeauxu i Danzigu. U japanskim lukama nalaze se četiri podmornice, dvije topovnjače i pomoćna krstarica Calitea.

Crni krugovi

Pri objavi da je potpisana kapitulacija u Genovi i La Speziji, prva je reakcija da treba potopiti brodove, ali nakon telefonskog razgovora između admirala Bergaminija i admirala De Courtena 9. rujna ujutro brodovi isplovljavaju prema Maddaleni. To je bilo dogovoreno sa zapovjednikom britanske Mediterranean Fleet Andrewom Cunninghamom. Cuningham je bio svjestan da talijanski brodovi nemaju adekvatnu zračnu zaštitu, pa je tražio da isplove navečer, ali Talijani su podcijenili Luftwaffe i isplovili tek u 3 ujutro devetog rujna.
Formacija se oko tri sata nako isplovljavanja se spojila s grupom brodova koji su doplovili iz Genove (Garibaldi, Duca d’Aosta i Duca degli Abruzzi, torpiljarka Libra) – ukupno 23 broda je plovilo označeno s crnim krugovima na palubama kako je bilo dogovoreno kapitulacijom. Roma, s oznakom admirala Bergaminija, digla je i sve zastavice (svečano).

Prošli su Imperiju i rt Corso i skrenuli prema jugu, održavajući razdaljinu od dvadesetak kilomatara od zapadne obale Korzike te su skrenuli na istok u smjeru Bocche di Bonifacio. Za vrijeme plovidbe oglašene su tri zračne uzbune (brodovi su plovili zig-zag). Na ulazu u Bocche di Bonifacio, u visina rta Testa brodovi su se postalili u kolonu, na čelu su bile tri torpiljarke, a slijedilo je šest razarača i tri bojna broda, a na kraju je bilo osam razarača.

Iako je admiral Bergamini zatražio zračnu zaštitu, gotovo svi lovci na Sardiniji i Korzici su se upravo prebacivali prema Rimu i samo četiri zrakoplova tipa Macchi M.C. 202 su poletjela iz Vena Fiorita, vojnog aerodroma kod Olbije, ali s obzirom da nisu dobili podatak da flota plovi zapadno, a ne istočno od Korzike, nakon preko sat vremena potrage vratili su se u bazu bez da su pronašli flotu.

U prvim poslijepodnevnim satima brodovi su pred otočnim estuarijem kada Bergaminiju stiže žurna depeša s naredbom da promijeni rutu i zaploviti prema alžirskoj luci Bona – toga jutra su Nijemci okupirali Maddalenu s namjerom da zarobe talijanske brodove. Naredba je odmah izvršena, brodovi usmjeravaju pramce prema Africi – mijenjanjem kursa za 180 stupnjeva tako da su na čelu sada bili razarači.
Nijemci vidjevši da je propao plan zarobljavanja flote provode rezervni plan koji predviđa potapanje talijanskih brodova.

Njemački napad

Tijekom dana, njemački zrakoplovi su, bez uspjeha, napali talijansku flotu, jer je jedan Ju-88 otkrio položaj flote već u 10:50 i javio da plovi prema Asinari. Oko 15:10 prvi val od 28 dvomotornih zrakoplova tipa Dornier Do 217K iz Kampfgeschwader 100 Luftwaffea polijeće s aerodroma Istres kod Marseillesa u tri vala s naredbom da gađaju samo bojne brodove. U 16 sati formacija bombardera ispušta bombe, a mornari, zbog velike visine s kojih su ispuštene, zamijenjuju sa signalima raspoznavanja. Radilo se o televođenim raketnim bombama Ruhrstahl SD 1400 koje su saveznici klasificirali kao Fritz X čija je snaga probijanja dobivena time da se nisu smjele bacati s visine manje od 5.000 metara. Bomba je imala prijemnik na ultrakratke valove koji su emitirani iz zrakoplova što je omogućavalo da se usmjeri prema cilju. Jedina zaštita je bila ometanje radio-valova, jer leteći na visini od 6.500 metara čak ni topovi 90/50 mm nisu mogli djelovati, jer kut elevacije cijevi je bio samo 75 stupnjeva. Uz to zapovjednik njemačkih zrakoplova, major Jope, izjavio je sedamdesetih godina da je znao, a što je bilo pogrešno, da talijansko protuavionsko oružje ima domet 4.000 metara.

bojni brod Roma

– Nisam znao kalibar talijanskih protuavionskih topova, ali sam znao da mogu pucati na daljinu od oko 4.000 metara. Moj zrakoplov, i oni moje grupe, letili su na oko 5.000 metara jer je to bila najbolja visina za bacanje radio-bombe. Dakle, imali smo dobru sigurnosnu visinu. Sjećam se da sam vidio da je mnogo metaka eskplodiralo ispod nas, ali uvijek na znatnoj daljini i naravno da nam nisu prouzročili nikakve štete.

No, napravljena je greška i na brodu, predugo su se držali uputa o neutralnosti – sve dok bombe nisu bačene i kad su identificirane kao bombe. Tek tada je data naredba za otvaranje vatre. No, zbog velike visine njemačkih zrakoplova, topovi su pucali pri maksimalnoj elevaciji i time gubili na preciznosti.

Na dva dijela

U 15.30 prva bomba upućena prema Eugenio di Savoia pada oko 50 metara od broda bez uzrokovanja štete, dok druga pada vrlo blizu krme Italie (ex Littorio) oštetivši električnu centralu i onesposobidši privremeno kormilo, pa je brod upravljan pomoćnim kormilima. Tada je došao na red i na bojni brod Roma: prvi napad je propao, ali u 15.42 Oberleutnant Heinrich Schmetz pogađa brod između dvije kule s protuavionskim topovima od 90 mm: u prvi trenutak se čini da nema velike štete, ali bomba probija trup i eksplodira ispod broda. Voda počinje prodirati. Druga bomba stiže u 15.50 i pogađa brod prema pramcu na lijevo strani kod topova od 381 mm: na pramcu se potapaju kotlovi uzročivši zaustavljanje broda, a eksplodiraju i skladišta municije – nema više električne energije, a kula s topovima od 381 mmje bačena u more (ukupna njena težina je 1.500 tona); oklopljeni zapovjednički most pogođen je eksplozijom te su stradali admiral i svi časnici. Eksplozija se digla oko 400 metara nad morem tvoreći gljivu…

Brod u 16:11 se naginje na bok, prevrće i puknuvši na dva dijela tone – mornari na krmi nisu imali nikakve šanse, a pedesetak mornara koji su se spremali skočiti i more nisu uspjeli.

Puknuće broda zabilježio je fotoaparatom jedan član posade britanskog zrakoplova Martin B-26 kojim je zapovjedao Herbert Law-Wright. Uz to njegov je zrakoplov pogođen protuavionskom vatrom s broda.

Stradali s bojnog broda Roma bile su prve talijanske žrtve stradale od Nijemaca nakon proglašenja kapitulacije. Iako je prodrlo oko 800 tona mora, brod je nastavio ploviti.

Roma tone nakon samo 28 minuta. Od 1.849 članova posade, 1.253 gubi život; među njima su i admiral Bergamini… Bez posebne naredbe posade brodova Mitragliere i Carabiniere se vraćaju i spašavaju brodolomce. Slijede ih posade brodova Regolo i Fuciliere, pa Pegaso, Orsa i Impetuoso.

I dok sedam brodova nastavlja spašavanje preživjelih, ostatak flote plovi prema jugu i 10. rujna unutro stiže u luku Valletta (Malta), gdje su se već sklonili brodovi koji su isplovili iz Taranta (Caio Duilio, Luigi Cadorna, Pompeo Magno, Nicoloso da Recco) i gdje će, slijedećeg dana stići bojni brod Giulio Cesare. Za talijansku flotu i mornare rat se nastavlja uz bok saveznicima.

Podrtina bojnog broda pronađena je tek 28. lipnja 2012. godine u zaljevu Asinara nakon desetljeća potrage.