Piše: Valentin ŠTANTE

Kurenat je bio toliko neugodan da sam već nakon prvog zarona počeo razmišljati o drugoj poziciji, iako još nisam pošteno ni pogledao teren.

Nije to bio onaj jaki kurenat koji te odmah digne i odnese, nego onaj uporan koji cijelo vrijeme radi protiv tebe, dovoljno slab da vjeruješ kako ćeš ga savladati, a dovoljno jak da ti nijedan trenutak ne dopusti da se opustiš.

Spuštao sam se niz rub ploče koja je pucala prema dubljem pijesku, pokušavajući ostati uz kamen, ali svaki put kad bih se umirio, more bi me lagano odvojilo i prenijelo malo dalje.

Nije pomagalo ni držanje za stijenu ni sitne korekcije perajama.

Sve je polako i konstantno klizilo.

A dolje uopće nije izgledalo loše.

More je bilo čisto, svjetlo plavo i bijelo, a po dnu su se vidjele duge sjene od kamenih rebara koja su izlazila iz pijeska no ribe gotovo da nije bilo.

Tek pokoji fratar koji bi stajao okrenut u kurenat i sitna jata modraca koji se nisu ni približavali.

I nakon nekoliko zarona počeo sam se umarati na čudan način.

Ne fizički, nego iznutra.

Kao da stalno kasnim pola sekunde za morem.

Tek se namjestim iza kamena, a ono me već pomaknulo.

Pogledam jedan prolaz, a drugi mi ostane iza leđa.

Nemam osjećaj da lovim, nego da pokušavam uhvatiti trenutak koji stalno odlazi ispred mene.

U jednom zaronu sam se spustio dublje nego prije i pustio da me more nosi uz rub dna bez puno borbe.

Puška je bila skrivena uz mene.

Gledao sam prema pijesku jer gore ionako nisam mogao ostati miran dovoljno dugo za ozbiljnu čeku.

I onda je samo ušao u kadar.

Bez dolaska iz daljine, bez najave.

Jedan trenutak nije bilo ničega, a u drugom je veliki zubatac bio ispred mene, toliko blizu da sam prvo vidio tamni rub leđa pa tek onda cijelu ribu.

Iza njega nekoliko fratara, mirnih kao da pripadaju njemu.

Nije izgledalo da ga nešto zanima, više kao da prolazi teritorijem kojeg odavno poznaje. Kretao se ravno, bez promjene smjera, i cijelo vrijeme imao isti spori ritam repa zbog kojeg velike ribe djeluju još veće nego što uistinu jesu.

Znao sam da ga trebam pustiti da priđe još malo.

Ali između znati i napraviti postoji trenutak koji na dnu traje kraće nego gore.

Vidio sam ga kako prolazi i osjetio onu poznatu paniku da će nestati ako budem čekao još sekundu.

Prebrzo sam podigao pušku i gotovo odmah opalio.

Strijela je otišla iznad njega toliko čisto da sam mogao pratiti cijeli njen put. Nije ga ni okrznula.

Samo je prošla kroz plavo i nastavila dalje prema praznom moru iza njega.

A zubatac nije pobjegao.

I to je bilo najgore.

Lagano je nagnuo tijelo, tek toliko da promijeni pravac možda pola metra i nastavio dalje istom brzinom, kao da se ništa važno nije ni dogodilo.

Fratri su ostali uz njega pa je cijela skupina polako nestala prema dubini.

Nisam odmah krenuo gore.

Pustio sam da me kurenat nosi još nekoliko metara dalje preko dna kao komad trave.

Više nisam ni znao zašto ostajem.

Valjda zato što čovjeku treba trenutak da prihvati kako je nešto završilo.

Kad sam izronio, sunce me udarilo ravno u oči i prvi put tog jutra osjetio sam koliko sam umoran.

More je na površini bilo mirno, samo je plutača stalno odlazila ukoso i zatezala konop.

Sjedio sam malo kasnije na tubusu gumenjaka i gledao prema toj poziciji, pokušavajući vratiti cijelu situaciju unatrag, kao da ću negdje pronaći trenutak u kojem sam mogao ostati mirniji.

A istina je bila jednostavna.

Nisam promašio zato što je riba bila predaleko, niti zato što je kurenat bio jak.

Promašio sam jer sam požurio uzeti nešto što je već bilo moje.