Prije desetak dana u Zadru se sastalo Otočno vijeće. Na okupu su se našli načelnici otočnih općina i gradova, župani, predsjednik Vlade i više ministara. Respektabilno društvo i – mjerodavno, valjda ćemo se svi složiti. I valjda će sastanak donijeti korist otočanima i otocima. Nemam namjeru prepričavati sadržaj sastanka, konstatacije i obećanja što su odaslani s vrha vlasti. Puno je toga napisano u medijskim izvještajima i komentarima. Ovim tekstom želio bih ukazati na drugu stranu tog skupa. Dao bih joj radni naslov »Život na otoku«. Koliko sam samo tekstova objavio s tim naslovom… I nikada im kraja, poticaji dolaze uvijek iznova. Eto, i sa sastanka na kojemu sjedi državni vrh, predsjednik Vlade s ministrima.

Šteta što tada nisu u stvarnosti upoznali život na otoku. A, bila je prilika, trebalo ju je iskoristiti. Ne znam zašto, i na čiju se inicijativu od toga odustalo.

Prvobitno je bilo planirano da se sastanak Otočnog vijeća održi na Visu, i u Visu. Pa se sastanak premjestilo u Zadar, zbog nepovoljnih vremenskih prilika, odnosno neprilika. Dobro nam je još u sjećanju nevrijeme što je haralo čitavim Jadranom i ostavljalo pustoš za sobom. Ali, mnogi su trajekti plovili, pod nemogućim uvjetima, omogućili rijetkim otočanima dolazak na čvrsto kopno ili povratak kući. Između ostalih, probio se do Splita i trajekt s dalekog Visa. Trebali su se na njega ukrcati sudionici sastanka.

Nemogućnost putovanja

U otoke su uložena značajna sredstva, a u planu su i nova ulaganja, rečeno je na skupu u Zadru. Hrvatska država brine za otoke, to se ne može poreći. Postoje, međutim, problemi u čijem rješavanju ne može pomoći ni država, ni svi novci što se daju otocima. Kada zapuše orkanska bura ili fortunal od juga, teško onome tko se zatekao na otoku. Otoci bivaju odsječeni od svijeta. Ne baš doslovno, jer imaju televiziju, radio, telekomunikacijske veze, internet… Ali fizičko putovanje na otoke, ili s otoka, postaje nemoguće. Gdje se tko zatekao, primoran je ostati. Dan, dva, tri… pa i dulje. Ponekad se ne mogu uspostaviti prometne veze čak ni s otocima koje mostovi povezuju s kopnom. I oni su blokirani. Otočno stanovništvo naviklo je na takav život, dok takve nepogode ne prijeđu svaku mjeru.

Pamtim prvi posjet Velim Srakanama, jednom od malih naseljenih otoka lošinjskog arhipelaga. Bilo je to prije više od 30 godina, otok je tada imao čak desetak stanovnika, za razliku od današnjih pet. Tada najvitalniji žitelj, umirovljenik, povratnik iz Amerike, svojevrsni skrbnik svojih sumještana, prisjećao se ne tako davnog nevremena. »Ružno nam je bilo prošle zime«, započeo je priču. »Jaka bura nije prestajala puhati, dva tjedna brod nam nije dolazio. Ostali smo bez kruha, potrošili sve zalihe brašna. Mesa smo imali, ali ne možeš jesti samo meso, bez ičega. Postajalo je sve gore, radiovezom zovem pomoć. Konačno, nakon dva tjedna jedva se do nas probio vojni brod, donio je hranu, spasio nas.«

Nisu Srakane ni danas u puno povoljnijem položaju. Imaju brodsku vezu s Malim Lošinjom, četiri dana u tjednu, od kojih tri puta dvostruku. Je li žiteljima Srakana red plovidbe najprikladniji, drugo je pitanje. A, kada okrene na nevrijeme – brod ne plovi. Nekima od Srakanježa zacijelo je u sjećanju svojedobni nesuđeni posjet tadašnje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Naumila je posjetiti lošinjsko otočje, ali se na Srakane nije iskrcala. Brod kojim je putovala doplovio je pred rivu, ali nije mogao pristati, valovi i vjetar ne poštuju ni visoke dužnosnike. »Košara« s darovima naknadno je pristigla.

Otoke treba doživjeti

Zato bih rado da je sastanak Otočnog vijeća održan na Visu, kako je planirano. Neka život na otoku upoznaju i oni koji ne znaju što znači živjeti na komadu kopna koji je sa svih strana okružen morem. I to na najudaljenijem naseljenom otoku! Pretpostavljam, nisam pronašao tu informaciju, da je brzobrodska linija tog dana bila u prekidu. Trajekt je plovio, kao i na većini ostalih linija. Javnost je informirana kako zbog nevremena jedan od trajekata nije mogao »od prve« uploviti u splitsku luku. Ali je uplovio! Čuda rade zapovjednici i posade brodova i trajekata linijske plovidbe. Njih najvećim dijelom održava nacionalni brodar Jadrolinija, a jednake pohvale zaslužuju i oni ostali, mali, poput Rapske plovidbe koja ima samo jednu trajektnu liniju.

Trebali su se ministri, župani, pa i mnogi načelnici, malo ljuljati, doživjeti borbu broda s jakim vjetrom i velikim valovima, osjetiti što znači putovati kada tvrdi asfalt nije po kotačima. Mnogim otočanima to je, ne baš svakodnevica, ali sastavni dio življenja. I još puno toga što je kopnenom stanovniku nezamislivo. Ne znam je li netko od tih dužnosnika doživio da dnevne novine može kupiti tek nakon 17 sati. Ne tako davno, na jednom ovdašnjem malom otoku novine od petka moglo se kupiti tek u ponedjeljak prijepodne. Događa se i danas, iako rjeđe nego nekad – prekid opskrbe električnom energijom, također zbog nevremena. Otok bez struje, a život bez kompjutora danas ne možemo zamisliti. Mnoge radne aktivnosti prisilno se zaustavljaju. Nekima se dogodi da nakratko ostanu i bez vode!

Da su dužnosnici otputovali na otok, moglo im se dogoditi da na njemu neplanirano prespavaju. I to treba doživjeti! Svojedobno sam boravak na jednom otoku produžio za dvije noći. Bura je jako puhala, trajekt nije mogao isploviti. Otok nije baš mali i nerazvijen, ima dobre trajektne veze, a plovidba ne traje dugo. Priroda je, međutim, jača od svega, tu ne pomaže ni državni, ni europski novac. Na Visu sam isto tako prespavao noć više. Zimsko vrijeme bilo je lijepo, ali trajektne veze nisu odgovarale.

Mnogi čitatelji će prigovoriti da ponavljam ono što sam više puta napisao. Da, ponavljam i smatram da ponavljanja nikad dosta. Nije život na otoku onaj što ga poznajemo iz ljetnih mjeseci, idilična slika iz turističkog prospekta. Pravi život na otoku upoznaje se sada, i sljedećih mjeseci.

Kvaliteta i cijene

Davno mi je govorio prijatelj iz Malog Lošinja: »Nama na otocima život je znatno skuplji i manje kvalitetan nego vama na kopnu«. I počeo je nizati primjere, ističući što im je nedostupno i naglašavajući da za ono što mi obavimo u jednom danu, nekim otočanima trebaju tri. »Ako poželim u kazalište, potrebna su mi dva dana, troškovi putovanja su poprilični, moram platiti i jedno spavanje.« Danas su ipak neke stvari povoljnije. U otočne cijene uvjerio sam se na otoku što je položen u drugom redu od kopna. Cijena benzina bila je dosta veća.