Zanimljivu, pomalo i intrigantnu informaciju objavio je nedavno portal www.morski.hr. Kvalitetan je i informativan, često ga otvaram. Naslov što je povod ovome tekstu u trenu mi je zaiskrio u očima: Ribar s Paga motornom pilom ispilao brod: »Moj brod, koji je bio dika, sad je samo slika«. Ostali mediji o tome nisu pisali. Barem ja osobno nisam ništa pročitao…

Raspilio vlastiti brod, uništio ga zauvijek! Sudeći po fotografijama što ih je navedeni portal objavio, a za koje se navodi da su iz »osobnog albuma«, radi se o brodu koćaru. Brodu što radi s pridnenom povlačnom mrežom koćom, da se izrazimo službenom formulacijom. Brod je, istaknuo je vlasnik, s motorom i opremom vrijedan više od sto tisuća eura.

Drastičan korak

Razumljivo mi je kako na ovu informaciju reagira većina prosječnih čitatelja. Taj nije normalan, zašto nije prodao brod, zašto se nije prebacio u turizam..? Zašto… Oni bolje upućeni u ribarstvo i ribarske propise postavljaju logično pitanje: zašto se odlučio za tako drastičan korak, zašto nije iskoristio priliku koju je država nudila? Mogao je uzeti novce od države kad je ribarima plaćala uništavanje brodova u sklopu europskog programa smanjenja ribarske flote.

Da, imao je razne solucije, a on se odlučio na drastičan korak. Tko će znati, možemo samo nagađati zašto. Ribar Zoran Fabijanić, a on je uništio svoj brod, za navedeni portal je rekao:
– Otok Pag je do devedesetih imao 48 koćara, sad ih nema 8! Jel se tko zapitao zbog čega? E pa, uvijek neke zabrane, puste papirologije, ljudima brisali alate, ako nisu imali dovoljno radnih dana! Kome je to pogodovalo?

Velebitski kanal, koji je bio bogat sa škampom i oslićem, zabranjen za koću! Zna se kad ministar može zabranit neko područje za ribolov; kad je nedorasla riba u pitanju, zagađenje, pojavi se puno mlađi. Mi smo devedesetih godina dokazali da ribe ima i da zabrana ne dolazi u obzir. Dozvoljeno je bilo od 1. travnja do 15. lipnja. Problemi su počeli kad je postavljen optički kabel Karlobag – Pag, 1993. godine. Kada je stupila na snagu zabrana, ribari su morali loviti na drugim područjima. Mnogima se to nije isplatilo i jednostavno su prestali raditi.

Stara tema

Koćarenje u Velebitskom kanalu stara je tema, uvijek pomalo intrigantna, i s vremena na vrijeme netko je izvlači na površinu. Kao da je uskovitla nekad snažni, a danas zaboravljeni, udar bure što se spušta s visoke Planine na taj morski prostor. U tom, relativno malom akvatoriju, koćarenje je zabranjeno od 1996. godine. Jasno je da ta podzakonska odredba mnoge žulja. Među pogođenima se, između ostalih, našao dio ribara s otoka Paga, konkretno oni iz grada Paga i naselja u Paškoj uvali. Za njih je koćarenje postalo više luksuz, nego uspješna ribarska djelatnost od koje bi obitelj mogla pristojno živjeti. Zato ne čudi izjava paškog ribara da je broj koćara na otoku drastično smanjen. Gdje će ribariti oni s gornje strane otoka?

Čim isplove iz matične luke, nakon nekoliko milja već su u Velebitskom kanalu. U njega, međutim, mreže ne smiju topiti. Moraju još dugo ploviti do koćarskog lovišta. Plovidba u prazno, gubljenje vremena i, što je za ribare važnije, trošenje goriva. Netko će primijetiti: a zašto ne bi brodove vezivali s druge, donje strane otoka, odakle mogu puno brže doploviti do ribolovnih zona. Kao da je to jednostavnije, svakodnevno napraviti određeni broj kilometara cestom. Opet nepotrebno trošenje goriva! Nema drugog rješenja, najjednostavije je – riješiti se broda koćara! To, međutim, ne znači da ga treba uništiti.