John Deer

Plavi svijet Branka Šuljića: Sam oko svijeta završio na stijenama

Branko Šuljić

Australski jedriličar John Deer odlučio je sam oploviti svijet. Ni prvi, ni zadnji koji se odlučuje za takvu avanturu. I zamalo mu se izgubio svaki trag. Imao je puno sreće



Dogodilo se daleko, jako daleko, praktički na drugoj strani kugle zemaljske. I nema nikakve veze s Hrvatskom, niti s Jadranskim morem. Ali sam ocijenio da o događaju, odnosno incidentu, vrijedi pisati. Ne zbog kurioziteta, iako u priči ima i toga.


Događaj je friški, iz ovog mjeseca. On prvenstveno mora poslužiti kao upozorenje, sada prije glavnog dijela turističke sezone. Našim morem intenzivno će se ploviti, imat ćemo moreplovaca svake sorte, uključujući i mnoge avanturiste. Bit će puno nesmotrenosti u ponašanju na brodu i u plovidbi. I neće svi imati sreće poput »junaka« ove priče.


Dakle, lokacija događaja je na dalekom Tihom oceanu, negdje ispred obale Južne Amerike. Glavni i jedini akter priče jedan je australski jedriličar.




Za čitavu priču njegovo je ime nevažno. Ipak ga navodim, dobro je znano u krugovima naših zemljoradnika. Australac se zove John Deer, a traktori s tim imenom, američke proizvodnje, najkvalitetniji su na svijetu – i najskuplji – za primjenu u poljoprivredi.


Između ostaloga, u kabini imaju instaliran klima uređaj. Da ostanemo na moru, recimo i to da John Deer proizvodi i brodske diesel motore.


Kriva je tuna


Australski John Deer odlučio je sam u jedrilici oploviti svijet. Ni prvi, ni zadnji koji se odlučuje za takvu avanturu. I zamalo, izgubio mu se svaki trag. Imao je puno sreće! Mediji ne navode koliko mu je godina, niti koliko ima iskustva u jedrenju. Ali ima puno avanturističkog duha.


Prije tri godine, 2019., rasprodao je sve što je imao i odlučio oploviti svijet. Otprilike znamo kakve su to solo plovidbe amatera željnih avanture, kojima se nikamo ne žuri. Ne traže oni ni najkraću, ni najbržu rutu, ne prate pedantno meteorološke izvještaje i kretanja zračnih masa.


Njihov je moto »polako od luke do luke« i ne daleko od obale. Kuda je Australac plovio u protekle skoro tri godine, koliko je vremena proveo u plovidbi, a koliko u lukama, nigdje se ne navodi. Važan je samo finale čitave priče.


Neslućena avantura počela je kada je otplovio iz Kolumbije prema Panami. Na jednoj dionici plovio je 30 sati bez predaha. Očito, vjetar mu je bio povoljan.



Podigao je jedra, uključio motor i – autopilota. Bilo je to u poslijepodnevnim satima po lokalnom vremenu. On se odlučio za ribolov, trebalo mu je nešto svježe za jelo, umjesto konzervi.


I sve je pošlo po zlu! Skiper se nalazio na krmi kada je zagrizla mala tuna. On je tako pretpostavio. Mala, ali dovoljno vješta da otkine ješku, a ne ostane na udici. Dok je ponovo ješkao, moreplovac se poskliznuo i – pao u more. A brod je nastavio pogonjen vjetrom i motorom, pod zapovjedništvom autopilota.


U tom trenutku pokazalo se neiskustvo, pa čak i neznanje australskog jedriličara. Sam na brodu, na oceanu, a nije bio vezan. Prekaljenim jedriličarima što se natječu u brzini plovidbe oko svijeta, i koji danima ne vide kopno, to se ne može dogoditi.


Pao u more, a brod plovi


Nije imao ni zaštitni prsluk, bio je odjeven u majicu i kratke hlače. Kasnije, kada je spašen, pričao je:


– Sjećam se samo trenutka kada sam pao u more i vidio svoj brod kako plovi. Bio sam siguran da neću preživjeti. Sve se dogodilo vrlo brzo. Zakoračio sam na krivo mjesto, izgubio ravnotežu, pao u more i bespomoćno gledao kako se moj brod udaljava. U panici sam samo viknuo: ne, ne ne…


Plivanje prema obali bila mu je jedina šansa za spašavanje, shvatio je to istog trena. Brzo se sjetio rute kojom je plovio i gdje bi trebalo biti najbliže kopno. Počelo se smračivati, pa je prema silueti kopna i na temelju smjera kojim je plovio odredio gdje bi moglo biti najbliže kopno.


– Znao sam da sam pao u more oko 17 sati. Sjetio sam se obrisa brežuljaka koje sam vidio na horizontu. Plivao sam prema najmračnijem dijelu.


Nisam znao hoću li uspjeti. Stalno sam sebe uvjeravao da ću uspjeti. Znao sam da imam ograničenu energiju. Izdržao sam i plivao. Imao sam nekakav čudan osjećaj kao da me nešto dodiruje. Bile su to ribe, velike oko 30 centimetara. Grizle su mi ruke i noge. Posvuda imam ožiljke.


Pokušao sam ih se otarasiti. Kad sam imao osjećaj da plivam sat vremena, usporedio sam veličine silueta planina na obali i svojih dlanova. Bile su veličine moje ruke. Nastavio sam plivati. Ponovno sam provjerio i planine su bile 30 posto veće od mog dlana. Bio sam siguran da se približavam, pričao je sretni Australac.


Bez novca za povratak


Uspio je, doplivao je do obale. Ali, mukama nije bio kraj. Obala je bila toliko strma da nije uspijevao napraviti zadnji korak, zakoračiti na kopno.


Uspjelo mu je to, doslovno, posljednjim ostacima snage. I odmah se onesvijestio. Nakon stanovita vremena se probudio, nije bilo ugodno na oštrom kamenju. Pa ga je opet svladao san. Kad je svanulo, shvatio je da nije na povoljnom lokalitetu.


On na oštrom i strmom kamenju, ispred njega oceanska pučina. Našao je nekakvu granu i mahao brodu što je prolazio, ali ga nisu vidjeli. S drugog broda samo su mu odmahivali, da bi tek posada trećeg shvatila da je čovjek u nevolji, te da traži pomoć.


Brod se zaustavio i – brodolomac je spašen, prebačen u luku. U međuvremenu otkrivena je i njegova potopljena jedrilica, razbijena o stijene. Ljudi iz policije bili su uvjereni da nije preživio.


Prema kasnijim izračunima, u trenutku pada u more bio je udaljen 9-10 milja od obale. Koliko je stvarno plivao, koliko su ga struje nosile, teško je procjenjivati.


Sretan završetak pokvarila je spoznaja da je John Deer ostao bez ičega, praktički siromah. Nije imao novca za povratak kući!