Zaplovili smo u novu… Neka nam svima skupa podari mirno more i ugodnu plovidbu, a ribarima dodatno pune mreže kvalitetne lovine. Iako, svi to znamo, na moru će biti svega, bure i juga, bonace i valova, praznih mreža… Bit će i onoga što nitko ne želi, a što je neminovnost plovidbi, imat ćemo i havarija.

Unatrag nekoliko dana pratio sam sliku s mora, preciznije stanje plovidbe uz istočnu obalu Jadranskoga mora, plovidbu našim hrvatskim Jadranom. I tamo je vladalo blagdansko ozračje. Barem je tako sugerirala slika što ju je ponudio AIS, automatski identifikacijski sustav za praćenje brodova i pomorskog prometa. U poslijepodnevnim satima prvoga dana u godini prstima ruku moglo se pobrojiti brodove u plovidbi. Uglavnom trajekti i brzi brodovi na redovnim lokalnim linijama, a i oni su bili malobrojni, jer neki u dane blagdana ne plove, a druge je vezalo loše vrijeme. I samo nekoliko brodova inozemnih zastava. Ništa drukčija slika nije bila ni s druge strane Jadrana. Tek koji brod više moglo se vidjeti dan kasnije, a to je prvi radni dan u godini. Barem bi trebao biti, ali dobro je znano da u nas mnogi produženo praznuju. Isto kao i u Europi!

Više nema pisama

Koji brod na moru više ili manje nije toliko važno. I ti što su plovili dokazuju onu staru, tisućljetnu: Ploviti se mora. U latinskom izvorniku ona glasi: »Navigare necesse est, vivere non est necesse« – ploviti se mora, živjeti se ne mora. Autorstvo se pripisuje Gneju Pompeju. Sjećam se, učili smo je u prvom razredu gimnazije na satu latinskog jezika, i morali smo svaku riječ gramatički detaljno analizirati. A samo onako usput, u tom predmetu baš nisam briljirao…

Ponavljam, plovi se i u dane blagdana! Božić i Nova godina na brodu i na moru svakodnevica su u životu pomoraca. Nekome se posreći, pa blagdane provodi u krugu obitelji, ali tada onaj drugi mora biti na brodu. Povoljna je tek okolnost što danas imamo na raspolaganju pametne telefone, kompjutore, internet, društvene mreže, pa je slika iz obiteljskog doma istog trena na brodu.

Prije puno godina pričao mi je stari kapetan koji je najveći dio plovidbenog staža proveo na brodovima davno ugasle Jugolinije: »Nisam naprosto vjerovao, susjed mi je na brod poslao netom snimljenu fotografiju moje obitelji. Kako je to moguće?« Danas će to napraviti dijete mlađe od 10 godina, i to više puta u toku jednog dana! Vremena su drastično promijenjena, pa je i život suvremenih pomoraca neusporediv s nekadašnjim. Čak s onim s početka ovog stoljeća. Pomorci su prestali čekati pismo od kuće i, isto tako, pisati svojima doma.

Život na jedrenjacima

A kad čitam knjige što opisuju život na drvenim jedrenjacima prije nekoliko stotina godina… Da, i to je bio život pomoraca. Na Božić i Novu godinu oni obično nisu bili na moru, osim ako su ih vjetrovi odveli negdje jako daleko, na oceane u nepoznate krajeve. Kakva pisma… Dok nisu otvorili kućna vrata, obitelj nije znala jesu li živi. Za onih nekoliko zimskih mjeseci kod kuće mogli su u detalje pričati gdje su bili, što su doživjeli, vidjeli… Život na jedrenjacima bio je sve, samo ne lagodan. Ni najmaštovitiji nisu mogli zamisliti da će jednom pomorci na brodu, daleko od kopna, jesti friško, nesoljeno i nesušeno meso, da će imati povrća. Kakav su tužni jelovnik oni imali…

O životu i prehrani na lošinjskim jedrenjacima u 19. stoljeću, a otok Lošinj imao je tada veliku flotu jedrenjaka, knjigu je napisao Giovanni Gerolami, pomorski djelatnik i povjesnik pomorstva i brodogradnje iz Trsta, a rodom iz Malog Lošinja. Svoje kapitalno djelo naslovio je »L’isola marinara« a u hrvatskom prijevodu naslovljeno je »Otok pomoraca«. O tome sam svojedobno pisao, citirao nekoliko pasusa iz poglavlja »Život na brodu«. Možda će mi netko s dobrim pamćenjem prigovoriti zbog ponavljanja, ali vrijedi ilustrirati život pomoraca onog vremena. Giovanni Gerolami je, između ostaloga, napisao:

»Nastambe za posadu na brodovima, koji su šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća rijetko prelazili dužinu od četrdeset metara i nosivost od 700 tona, bile su zaista jadne. Skučenost prostora, smrad i vlaga koji su vladali, u kojima je mjesecima, pa i godinama, bilo prisiljeno živjeti od sedam do četrnaest osoba svih životnih dobi, raznih temperamenata i navika, u najvećoj skučenosti, činili su to »šotoprova« najsličnijim nenastanjenim jazbinama. Stoga nije nikakvo čudo što su često planule svađe i tučnjave i da je nezadovoljstvo često poprimalo prijeteće razmjere. U takvim prigodama strogost discipline i kapetanov mrki pogled, njegov glas a nerijetko i tvrdoća njegove šake, znale su svaku stvar staviti na svoje mjesto. Ipak, gunđanje se vrlo rijetko pretvaralo u stvarnu pobunu. Naši mornari nisu bili svadljivci, a uostalom, najčešće se radilo o prolaznim »grmljavinama« koje su vrlo brzo prošle, i vedrina se vratila.«

Najveća dragocjenost

Nešto »bolji« smještaj imali su zapovjednik i njegovi bliski suradnici:

»Stožer broda, kapetan, škrivan i kadet, ako je bio ukrcan, obitavali su na krmi u »kamarinima« smještenim oko »salete« gdje su jeli svi za jednim stolom. »Saleta« je bila »sancta sanctorum« broda. Služila je, osim kao blagovaona, i kao dnevni boravak, i nautički salon, i brodski ured. Iz nje se ulazilo u najtajnija skrovišta na krmi gdje su bile složene najvrjednije stvari na brodu: zalihe hrane, zamjenska jedra, oružje, streljivo, a u posebnim željeznim spremnicima posebna oblika, pitka voda.«

Ta voda na jedrenjaku je posebno cijenjena i čuvana, pazilo se ne njenu potrošnju:

»Ona je na brodu bila smatrana najdragocjenijom stvari i bila je, razumije se, racionirana… Nije bila baš čista i prozirna kao s izvora, ali »začinjena« s kapljom limuna ili octa, doimala se izvrsnom.«

Brodski jelovnik bio je previše skroman i jednoličan. Nisu moguće nikakve usporedbe. Ne s današnjim, nego i dosta starijim vremenima, kada brodovi nisu imali hladnjake i zamrzivače. Da bi osigurali svježe meso, tada su ukrcavali živu stoku. A na jedrenjaku:

»Brodska je hrana zaista rijetko uspijevala zadovoljiti više nego skromne običaje posade: u sedam izjutra šalica čaja ili kave bez mlijeka, razumljivo, u podne »rižibiži« ili »paštafažol« s kuhanom slaninom, u sedam navečer uobičajena »kalandraka« ili nešto slično »žvacetu«, spremljeno s kuhanim, često pokvarenim krumpirom i s pokojim komadićem usoljenog mesa. I to šest od sedam dana. Samo petkom, danom posta, događala se željena promjena: jela se palenta s bakalarom. A ako se ulovila koja riba i bakalar je bio zamijenjen svježom ribom, posada je vjerovala da je prstom dotakla nebo. Za blagdane kapetan je, po pravilu, dostojanstveno počastio posadu čašom vina za ručkom i večerom.« Svi su jeli iz iste posude – zapovjednik i posada.

Ne znam kako bi, ne na takav, nego i bolji jelovnik, ali ne baš primjeren, reagirali današnji pomorci koji na suvremenim brodovima velikih kompanija na raspolaganju imaju i fitness dvorane.