Javio mi se prijatelj iz Malog Lošinja. Usput, mogu napisati i s Malog Lošinja, neću pogriješiti. Nije mi jasno zašto uporno u javnom prostoru zanemarujemo, ili ignoriramo činjenicu da postoje dva otoka Lošinja. Ne samo kroz medije nego svugdje, čak i na službenoj razini. Uvijek pišemo »otok Lošinj«, a taj otok davno je prekopan i podijeljen na dva otoka. Uostalom, to svi znamo, čak i ako nismo putovali u Mali Lošinj, ta su dva otoka mostom spojena. Između njih je more preko kojega prelazi most, a još iz školskih dana znamo da je »otok kopno sa svih strana okruženo morem«. A mi dva takva kopna nazivamo jednim otokom. Ali samo u lošinjskom slučaju. Mogao bih navoditi suprotne primjere, tu u našem Jadranu, gdje nikome ne pada na pamet spajati dva otoka, ili otok tretirati dijelom čvrstog kopna, bez obzira na mostove i malu udaljenost.

Temu bih mogao dalje elaborirati, ali drugi je povod ovom tekstu – javljanje lošinjskog prijatelja. U kratkoj poruci poslanoj elektronskom poštom, najprije iskazuje čuđenje što je obična poštanska pošiljka od njega do mene putovala 16 dana. To, međutim, nije ništa novo i nije samo lokalni problem, pa ni njega neću širiti. Javlja još nešto važnije.

Prijatelj me moli da mu pošaljem stranicu iz nedjeljnog izdanja našeg lista, jer je saznao »da je objavljen tekst koji ga zanima«. Iz njegova pisma citiram tri najvažnije rečenice: »Kod nas, u Malom Lošinju, u nedjelju više nema novina. Sve trgovine, pa i kiosci, su zatvorene. Prije Prvog svjetskog rata dolazile su novine na njemačkom, talijanskom, hrvatskom, madžarskom jeziku…« Danas nema ni hrvatskih!

Drastične promjene

Opet mogu ponoviti: nije to samo lošinjski problem! Uvođenjem neradnih nedjelja s njime se susreću u mnogim sredinama. Ali se ljudi nekako snalaze. Poznanik koji ljeto provodi u dalmatinskom zaleđu nedjeljom odlazi po novine u 15 kilometara udaljeni Benkovac. A što raditi na otoku, ne možeš po novine u susjedno mjesto. Mali Lošinj ipak nije neka zabit, malo naselje na malom pučinskom otoku. Mali Lošinj najveće je otočno naselje na Jadranu, ne samo u Hrvatskoj nego i uključujući sve države koje ga dijele. I takav Mali Lošinj, jedan od naših vodećih turističkih centara, nedjeljom je bez dnevnih novina. Jasno, bit će ih ljeti, tada se sve drastično mijenja, svi će raditi. Vjerujem, nije to samo lošinjska priča, zacijelo se slično događa na još kojem od naših otoka. I ne radi se samo o novinama!

Sve za biznis, za gomilanje eura. Koga briga za otočnog čovjeka izvan turističke sezone. Trajno su mi ostale u sjećanju davne riječi jednog otočnog prijatelja, također, lošinjskog: »Kvaliteta života nas otočana ne može se uspoređivati s vama u gradu, mnogo toga nama je nedostupno, ili plaćamo znatno skuplje. Život na otoku nisu ona dva ljetna mjeseca, mi smo ovdje 365 dana. O tome trebaš pisati, poruči ljudima da nas posjete u siječnju i veljači, tada će upoznati život na otoku.«

Pisao sam o tome puno i uvijek ponavljam. Kada počne nabrajanje problema i

ograničavajućih okolnosti života na otoku, nikada im kraja. S čime početi? Za nas je sve važno, odgovorit će čovjek s otoka. Na primjer prometna povezanost, nadasve za one koji nemaju automobila ili ne voze. Prijevoznici nastoje plovidbene i vozne rasporede prilagođavati potrebama otočana. Nisu idealni, ali se uglavnom mogu smatrati zadovoljavajućima. Normalno, uvijek ima nezadovoljnih, nemoguće je svima udovoljiti. Ne zadovoljavaju, međutim, veze u suprotnom smjeru, s kopna na otoke. Njima su više oštećeni ljudi s kopna koji putuju na otoke, a često su ta njihova putovanja u službi otočana! I što je činiti onome tko nema automobila – prespavati na otoku, ponekad i dvije noći. Ujutro ne možeš na Lošinje i predvečer se vratiti.

Tri povratne veze

U prvom Zakonu o otocima člankom 9. reguliran je sustav pomorskog i cestovnog prijevoza. U njemu, između ostaloga, stoji: »Pomorski dio sustava organizirat će se tako da svaki naseljeni otok koji s kopnom nije povezan mostom, ima najmanje tri povratne veze s kopnom ili s većim naseljem, odnosno administrativnim središtem na drugom otoku, dnevno, od kojih su barem dvije brzobrodske. Dnevni raspored linija utvrdit će se uz prethodno pribavljeno mišljenje obalno-otočnih i otočnih općina i gradova.« Navedeni zakon donesen je u ožujku 1999. godine. Brzobrodske linije su uspostavljene, tu nema prigovora. Starijim otočanima sigurno je još u sjećanju kako je teško i sporo išlo njihov pokretanje. Nije bilo odgovarajućih brodova. Ipak, taj dio povezivanja uspješno je ostvaren!

Dvostrukih brzobrodskih linija zasad nema, 25 godina nakon donošenja zakona. Od tada donesen je novi Zakon o otocima, krajem 2018. godine. On je drugačije koncipiran, već smo bili u članstvu EU-a, u njemu su otoci razvrstani prema udaljenosti od kopna, pa imamo: pučinske otoke – skupina otoka najudaljenijih od kopna, kanalske otoke – skupina otoka srednje udaljenosti od kopna, priobalne otoke – skupina otoka najbližih kopnu i premoštene otoke – skupina otoka mostom povezanih s kopnom. Također, definiran je i »Pametni otok«. Prometni sustav u njemu je proširen pa se, osim pomorskog i cestovnog, uvodi i zračni linijski prijevoz. Tri povratne pomorske veze dnevno, od kojih su dvije brzobrodske, on ne spominje.

Mnogi otoci danas imaju i više od tri povratne veze dnevno. To su oni što su ih imali i ranije, veliki i bliže kopnu, gospodarski značajniji, povezani trajektima. Imaju ih i premošteni otoci. Neki manji imaju dvije brodske veze, ali to su linije kraće plovidbe. U 21. stoljeću, a već smo ga skoro četvrtinu premostili, trebalo bi ne razmišljati o njima, nego što prije uspostaviti dvije povratne brzobrodske veze dnevno. Ako ne baš sa svima s kojih plove brze linije, barem za veće i značajnije, gdje bi frekvencija putnik bez sumnje bila velika. Uz ostale boljitke, donijelo bi to manju potrošnju goriva, manje zagađenja. Možda će te linije održavati brzi brodovi pokretani vodikom…?

Često spominjanje Austro-Ugarske

Izražavajući žaljenje što nedjeljom ne može kupiti »friške novine« prijatelj s Lošinja spominje dostavu novina u vrijeme Austro-Ugarske, prije Prvog svjetskog rata, prije više od 100 godina. Otočani se često vraćaju na ta vremena, posebno kada govore o pomorskom linijskom prometu. Za ono vrijeme veze su bile izuzetno dobre. Jasno, nije bilo ni trajekata, ni katamarana, ali je plovilo puno klasičnih brodova. Pokretani parom bili su imali solidnu brzinu, brži od nekih današnjih linijskih brodova. Zlosretni »Baron Gautsch«, koji je na dužobalnoj liniji od Trsta do Kotora ticao i Mali Lošinj, plovio je komercijalnom brzinom od 16,5 čvorova, a maksimalna brzina bila mu je 18 čvorova.