Morski pas svratio je u lovranski mandrać. To smo pročitali prije nekoliko dana. Dodao bih: zalutao je u taj mali morski prostor. Nije tu njegovo boravište, ni hranilište. Ali eto, pojavio se, pozdravio one koji su ga vidjeli, ako ih je uopće primijetio i – otplivao dalje. Valjda se snašao, pronašao put do otvorenog mora…

Jasno nam je, svaka pojava morskog psa blizu obale, a nadasve blizu naselja, potiče uzbuđenje javnosti, poziva na oprez. Već njegov spomen izaziva nelagodu, pa i strah. Ljudski je to, ne trebamo se čuditi. U ljetnim mjesecima, u sezoni kupanja, neoprezne plivače, one koji se previše udaljavaju od obale, obično upozoravamo: ne plivaj tako daleko, mogao bi te morski pas. Ma neće on napasti, makar većina onih koji stanuju u Jadranskom moru to neće učiniti! Puno puta smo pisali: većina morskih pasa za ljude nije opasna, ni u Jadranu, ni u ostalim svjetskim morima.

Nisam ga sreo!

Znam unaprijed kakav ću komentar čuti. Pričaj ti to kome hoćeš, ipak je to morski pas! S njim se nije igrati. Potpuno se slažem. Pamtim davni razgovor s prijateljem, poznatim i iskusnim podvodnim ribolovcem. U najboljim godinama u moru i pod morem provodio je 250 – 270 dana godišnje. Jednom prilikom upitao sam ga: »Jesi li kada sreo morskog psa, onako direktno oči u oči?«. »Nisam i ne znam što bih učinio da ga sretnem. Vjerojatno bih se usrao…«

Kad tako govori čovjek kojemu su more i podmorje bili život, kako da reagira većina običnih smrtnika? Strah, što bi drugo! Pa čak i kad Lovranac neodlučno komentira: »Vidio sam peraju u daljini… Mogla je biti tuna, sabljarka, morski pas… Ne mogu sa sigurnošću tvrditi o čemu je točno riječ jer nisam vidio čitavu životinju, samo peraju«. Da, kao da bi u »sudaru« s tunom ili sabljarkom dobro prošao!

Ponovit ću ono što sam kroz mnoge godine novinarskog rada puno puta napisao. Morski psi stalni su stanovnici Jadranskog mora. U našemu moru živi 29 vrsta morskih pasa. Većina njih stalno je nastanjena, dok neke vrste povremeno zalaze u Jadran. Deseci tisuća morskih pasa svakodnevno plivaju Jadranom. Od svih njih, pričao mi je svojedobno prof. dr. Alen Soldo sa splitskog sveučilišta, naš vodeći znanstvenik za morske pse, samo su dvije vrste potencijalno opasne za ljude. To su psina dugonosa i velika bijela psina. O ovom potonjem mediji ispisuju bajke, više inozemni nego naši, jer on u Jadran rijetko zalazi. A, psina dugonosa nije viđena u nas već 50 godina. Logičan zaključak glasio bi: jadranskih morskih pasa ne treba se bojati!

Povremeni posjeti

To što nas povremeno posjećuju, što ih viđamo blizu obale, posebno u ljetnim mjesecima, ne treba nas zabrinjavati. Uostalom, posljednjih godina u naša naselja, čak u dvorišta i okućnice, dolaze divlje šumske životinje, medvjedi, divlje svinje, lisice… Ljudi se žale, pričinjavaju im štete, žive u strahu… Morski psi dođu i otplivaju odakle su došli, nikome ništa nisu napravili.

Šumske životinje u naseljima, među ljudima, traže hranu, morski psi to ne čine, njihova je hrana riba. Kad su gladni, odlaze tamo gdje će naći velike količine ribe. Da se duže zadržavaju blizu obale, ostali bi gladni. Ako ne jedu ribu, a ima i takvih, hrane se planktonom. Takav jelovnik imaju i neke velike vrste za koje je, kad ih čovjek vidi na fotografiji ili televiziji, to teško povjerovati.

Morski psi su ribe, obične ribe, nikakve nemani ili morska čudovišta. Ljudi, nadasve moreplovci, kroz povijest su o njima ispisali legende, priče što utjeruju »strah u kosti«, izazivaju noćne more… Da, bilo je napada na ljude, to se ne može poreći, ali neusporedivo manje nego što se priča.