Pročitao sam jednu knjigu. Dobru knjigu! Toliko dobru da sam poželio s čitateljima podijeliti dojmove o njoj. Možda će je još netko htjeti pročitati. Vjerujem, na području gdje se čita naš list ima ljudi koje zanima njena tematika. Knjiga jednostavna naslova iz kojeg je gotovo sve razvidno. Naslov joj je »Knjiga jegulja«, s nadnaslovom »Sinovi, očevi i najtajanstvenija riba na svijetu« i podnaslovom »Pripovijesti o najzagonetnijoj ribi na svijetu«. Knjiga koja opisuje i oslikava jegulju sa svih aspekata njena života. Autor je Patrik Svensson iz Švedske. Knjiga je novijeg datuma, izvorno objavljena 2019. godine, a u hrvatskom prijevodu u veljači 2020. u izdanju Stilus knjige.

O jegulji sam nešto znao. Uvjeren sam bio da znam puno, dosta sam pročitao, u našoj i inozemnoj literaturi. Kada sam pročitao spomenutu knjigu, shvatio sam da mi je poznat sadržaj desetak njenih stranica, a »Knjiga jegulja« ima ih 278. Istina, ne govori čitava knjiga samo o jegulji, autor se često od nje udaljava, ali je ona, ipak, u središtu svega.

Najzagonetnija od svih riba

Ponekad sam ponešto objavio o jegulji, a najčešće sam je spominjao u kontekstu otrovnih i opasnih riba Jadranskoga mora. Zanimljivo, taj detalj o otrovnoj krvi jegulje, Patrik Svensson ne spominje. U svakom tekstu o jegulji obavezno sam isticao da je ona najzagonetnija od svih riba koje žive u svjetskim vodama uopće. Riba koja je i danas znanstvenicima ponešto nepoznata. Riba koja živi u moru i slatkoj vodi, koja se rađa i umire na istome mjestu, koja znatan dio života provede putujući. U svakom slučaju izuzetno zanimljiva riba! Autor knjige pomogao mi je da o jegulji saznam puno više, a pritom otvorio nove nedoumice i postavio pitanja na koja znanost treba odgovoriti. Osobno, vjerovao sam da je tih nepoznanica manje.

Nakon pročitane knjige pitam se: što uopće znamo o jegulji? Znamo da je riba koju ne možemo definirati kao morsku ili slatkovodnu, da se rađa – mrijesti i umire na istom mjestu, u Sargaškom moru. To je tamo negdje blizu Kariba. Čim se izlegne, kreće na dugi put prema europskim vodama, rijekama i jezerima. U njima provodi najveći dio života, a kad spolno sazre, istim putem pliva natrag, na mriještenje u Sargaško more. Kada je obavila taj čin, ostavila potomstvo, jegulja ugiba! To je ono osnovno o jegulji, to valjda zna svaki prosječan poznavatelj ribljeg svijeta.

Sa svakom pročitanom stranicom knjige otvaraju se nove spoznaje o jegulji, ali i – nove zagonetke. Iako, knjiga se ne bavi samo jeguljom kao ribom. Raščlambom nakon čitanja mogla bi se podijeliti na tri poglavlja, što ih ona nema, već je sastavljena od 18 priča. Da je htio, autor ih je mogao grupirati, pa bi jedno poglavlje činile priče o jegulji, njenu životu, biologiji i znanstvenim istraživanjima jegulje. Drugo bi se moglo nazvati »priče iz ribolova« u kojem opisuje epizode iz lova jegulja. Dok je boravio u obiteljskom domu, Patrik je s ocem često lovio jegulje na obližnjoj rijeci.

U trećem poglavlju, osobno bih ga ocijenio manje uspješnim, iznosi svoja razmišljanja, pomalo i filozofska, svoje poglede, ne samo na jegulju, nego općenito na neka životna pitanja te odnos čovjeka prema životu u prirodi, u njegovoj okolini, ali i puno šire. Pomalo teško za čitanje, barem meni. Puno više zaokupila su me poglavlja što se konkretno bave jeguljom. Uza sve ostalo, ti su sadržaji ispričani zanimljivo i jednostavno, lako razumljivo. Tematske sadržaje autor nije grupirao, već ih niže naizmjenično. Pažljivim čitanjem slažu se cjeline.

Zanimljiva mnogim znanstvenicima

Knjigu ne namjeravam ovdje prepričavati, trebalo bi puno prostora. Kratko prenosim tek ono što sam iz nje naučio. Još u antičko doba jeguljom se bavio veliki mislilac Aristotel. Svensson ne govori samo o Aristotelovu proučavanju jegulje, nego donosi njegov životopis s posebnim naglaskom na njegovo bavljenje prirodoznanošću. Ističe da je i njemu jegulja bila zagonetna, nadasve njeno razmnožavanje. Ne nalazeći odgovora, Aristotel zaključuje »da se jegulje rađaju iz blata«.

Spominje Svensson mnoge znanstvenike koji su se kroz povijest bavili jeguljom i dolazi do druge polovice 19. stoljeća i Sigmunda Freuda. Malo tko bi njega povezao s prirodnim znanostima i biologijom mora. Svensson nam otkriva da se Freud, mladi student medicine, filozofije i fiziologije, u

Trstu godinu dana bavio proučavanjem jegulje, te da nije otkrio ono zbog čega je poslan.
Dalje saznajemo da je danski biolog Johannes Schmidt, nakon više godina provedenih na moru prateći kretanje jegulja, otkrio da se one mrijeste u Sargaškom moru. Nije, međutim, uspio odgovoriti zašto baš tamo, daleko od europskih voda u kojima provode veći dio života. Do danas znanost to nije spoznala! Svensson postavlja i pitanje: može li se sa sigurnošću tvrditi da se baš tamo mrijeste? Jer, piše on: »Krajnje čudna okolnost u cijeloj priči jest to što ne samo da čovjek u Sargaškom moru nikad nije vidio živu jegulju, nego nikad nije naišao ni na mrtvu…« A, mnogi su mnogo puta tražili odrasle jegulje u tom akvatoriju.

Navođenje daljnjih detalja iz knjige predaleko bi odvelo, mnoštvo je zanimljivosti. Na primjer, što su listići vrbe, staklena, žuta i srebrna jegulja? Tko želi saznati, a što drugo, neka pročita knjigu!