Prije 120 godina u Beču je objavljena knjiga za koju će ribarstveni stručnjaci i danas reći da predstavlja temeljnu odrednicu hrvatskog morskog ribarstva. Toliko je kvalitetna da o njoj vrijedi pisati i nakon proteka više od jednog stoljeća, danas u vrijeme kada i u ribarstvu primjenjujemo neslućena dostignuća tehnike i tehnologije.

Naziv knjige je »Ribanje i ribarske sprave pri istočnim obalama Jadranskog mora«, a autor joj je Petar Lorini, tadašnji »c. k. Nadzornik ribarstva kod Pomorske Vlade u Trstu«.

O njezinoj kvaliteti dovoljno govori podatak da je nagrađena »srebrnom državnom kolajnom« na međunarodnoj izložbi ribarstva u Beču 1902. godine, prije izlaska iz tiska 1903. Na međunarodnoj manifestaciji nagrađena je knjiga pisana i tiskana na hrvatskom jeziku. I to puno govori!

Uvjeren sam, u današnjoj generaciji rijetki su pročitali spomenutu knjigu. Nije baš dostupna, iako je sredinom devedesetih prošlog stoljeća objavljen njezin pretisak. Knjiga je sveobuhvatna, ima skoro 270 stranica, »sa 69 slika«. I, što je najvažnije, tematikom aktualna i danas.

Podijeljena je na 17 poglavlja, a nekima od njih naslovi glase: Fauna Jadranskoga mora, Rasplođivanje riba, Ribarske sprave, Ribanje inostranih ribara, Obrtno ribarstvo, Ribanje u lagunama i ribnjaci na moru, Ribarsko zakonodavstvo, Zašto ribarstvom idemo na gore u Jadranskom moru, Što da se preduzme, a da nam se ribarstvo podigne…

Ostavimo po strani jezik, jasno je da se promijenio, 120 godina dugo je razdoblje. Nakon tolikih godina ne namjeravam pisati prikaz kapitalnog djela, ali zacijelo je zanimljivo citirati neke misli velikog stručnjaka.

Žalosno uvjerenje

Ribarstvo svog vremena i svoje poglede na njega Petar Lorini detaljno je, precizno i slikovito opisao. U dva završna kratka poglavlja, između ostaloga, piše:

»Proučavanje Jadranskoga mora u topografičnom pogledu, te u fizičnim, faktičnim prilikama te topografije, uoblastilo bi nas na najpovoljnije zaglavke glede njegova bogatstva pazeći na ribarstvo.

Nu, kad stanemo da, po statističnim podacima, odmjeramo njegovu proizvodnu vrijednost, dolazimo do žalosnog uvjerenja, da ovo naše more ne spada u red bogatih mora, ne samo, nego da i ono što nam daje, postepeno ide sve na manje.

Neki su krajevi bogati stanovitom vrsti ribe, kojoj, malo amo, ili malo tamo, ne vidimo više traga. Tako je n. pr. gericâ (Smaris alcedo) u ogromnim jatovima u svim dalmatinskim prodorima, a pri obalama Istre ni jedne za lijek; tršćanski zaliv daje skoro preko sve godine brgljuna (Engraulis encrasicholus), a u Dalmaciji se vide samo početkom ljeta, na posve malo mjesta i za kratko vrijeme; dragocjene bi škampe (Nephros norvegicus) uzalud uspješno tražio van Kvarnera i Kvarnerola; tunji i polande pojavljuju se uvijek na istim mjestima; negdje ih ima uvijek, u stanovito doba godine; drugdje ih nikada ne vide; ovdje je dagnja i kamenica od pamtivijeka, ondje nema niti jednog eksemplara.«

Vrhunski poznavalac ribarstva i ribarstvenih problema, a školovanjem samo učitelj, Lorini dalje analizira uvjete koji rezultiraju takvim stanjem morskih bogatstava, uz konstataciju da »prije svega, uzroci skroz biologične naravi utječu na proizvodnu snagu mora«.

Bogata i siromašna mora

Vrijedi citirati još jedan njegov zaključak iz tog vremena, za koji će današnja generacija reći da je opće poznat. Lorini je krajem 19. stoljeća napisao: »Bogatstvo mora ne stoji u većem broju vrsti riba koje u njem živi, nego u većem postotku dobrih, jestivih vrsta. Sjeverno je more u Evropi najbogatije, a ipak u njem ne žive nego 179 vrsta riba, dok je Sredozemno najsiromašnije, uza sve to, što se u njem nalaze 440 vrsta…

Mi smo blizu Sredozemnoga mora, pak je naravno da su onamošnje prilike do nas, većim dijelom, prodrle. U Jadranskom moru nalazimo 320 vrsta riba, od kojih samo stotina spada u dobre i koristne vrste. Od ove stotine, 40 je vrsta finih riba, koje se dobro prodavaju, a 60 ih je namijenjeno stolu siromašnijeg pučanstva…

U ovoj činjenici mi nazrijevamo glavni uzrok propadanja ribarstva u Jadranskom moru, koje ribarstvo, jer je ograničeno na same obale i jer se tiče malo korisnih vrsta, ide za tim da progoni i plijeni što je fino i pitomo, a pušta da se na otvorenom moru slobodno razvijaju sve mnogobrojne dušmanske vrsti.«

Daljnje uzroke osiromašenja našeg mora Lorini vidi u činjenici što su se u ribare dali mnogi pomorci i poljoprivrednici, zbog propasti trgovačke mornarice i slabih uroda na poljima. Nadalje, da bi povećali ulove neki su ribari počeli usavršavati svoje alate, a oni su ustvari štetni, problem su i Talijani koji svojim koćama i tratama deru morsko dno, čime uništavaju riblju mlađ.

Neki, također, koriste strogo zabranjene alate, i oni »su kadri da ovim sredstvima utamane 100 kg ribe za dobit ih 5 kg!«

Zbog toga je 1896. na kongresu za ribarstvo u Trstu predloženo skupljanje svih propisa u jedan zakon, s nadom da će obuzdati one koji za malu osobnu korist čine veliku opću štetu, kako bi se »malo po malo podigla ekonomija našeg obalnog pučanstva«. Na kraju slijedi zaključak koji, malo drukčije formuliranog i suvremenim riječnikom, i danas ponavljamo. Lorini je napisao:

»Uzdržavanje bogatstava morske njive stoji manje truda nego li uzdržavanje bogatstava njiva na kopnu. Tajna uspjeha na kopnu stoji u tom, da pametno sijemo i razborito obrađujemo, hoćemo li obilno žeti.

U moru ne treba da sijemo, pošto na sjetvu misli priroda sama, preko nevjerojatne sposobnosti rasplođivanja svih riba; nama je na moru dosta žeti, ali po pravim kriterijima, da to bude razborita žetva, a ne samo haranje, iza kojeg ostaje pustoš.«

U završnom poglavlju Petar Lorini predlaže mjere za podizanje ribarstva, a na prvo mjesto stavlja podizanje stručne naobrazbe ljudi koji se ribarstvom bave, jer kod je nas, uz malo izuzetaka, ribarstvo »u rukama neukog pučanstva«.

Ističe zatim potrebu donošenja zakonske regulative za ribarstvo, reguliranja trgovine ribom, jer se na ribarnicama »danomice događa pravih zločina, koji svi ciljaju na to, da se utamani pravi ribar i pravo ribarstvo.«

Pošumljavanje i uzgoj ribe

Lorini predlaže pošumljavanje priobalnih predjela, jer u humusu iz šume dolazi u more hrana za ribe, zatim odmicanje ribara od obale, uzgoj ribe u ribnjacima i lagunama, poboljšanje ribarskih alata, znanstveno proučavanje fizikalnih i bioloških prilika u Jadranskom moru, davanje povoljnih kredita ribarima za usavršavanje plovila i alata, za što bi trebalo osnovati posebnu zakladu, isto tako zakladu za pomoć ribarima u slučaju nezgode, te za nemoćne ribare.