Magla je trajala danima. Magla na moru i uz more. Ponegdje sunca nisu vidjeli za čitava dana, drugdje se dizala na nekoliko sati, pa opet isto, zrak pun vlage, otežano disanje, kod nekih još nije posve prošla. Kiše nema, a asfalt je mokar. Takvu meteorološku pojavu mnogi ne primjećuju, ljudi logično razmišljaju – nema sunca jer je oblačno. Ništa posebno, niti je neka novost.

Magla na moru nije neuobičajena pojava, niti je rijetkost na našem Jadranu. Najčešća je uz zapadnu obalu Istre, ali se povremeno spušta i drugdje, duž čitave obale i na otocima, uključujući i otvoreno more. Ne pamtim, međutim, da je čitav naš dio Jadrana odjednom bio pod maglom. Ipak bi to bilo previše!

Kako brodovi plove po magli, mogu li ribari loviti… Prije nekoliko dana postavljeno mi je upravo ovakvo pitanje. Nismo svi od mora i plovidbe… Danas se uglavnom može ploviti, brodovi su opremljeni suvremenim navigacijskim uređajima. Ne baš svi, ali većini je to obveza. Ipak, kada je baš gusta magla da se »prst pred nosom ne vidi«, pametan zapovjednik ostaje na vezu. Ne tako davno, trajektna linija na sjevernom Jadranu bila je više sati u prekidu zbog magle. Iako, rekli bi naši ljudi, kamen možeš dobaciti s kopnene na otočnu obalu. Našao sam se među onima koji su čekali u koloni.

Nekad davno priče s maglom imale su drugačiji sadržaj. I takve pamtim, iako mi tada nisu bile posve razumljive. Bila je magla, što učeniku nižeg razreda osnovne škole ništa nije značilo. A, čitavim mjestom na otoku dominirala je samo jedna tema u svim razgovorima: »Oće doći vapor..?« Podjednako je to zanimalo one koji su imali razloga toga dana čekati brod redovne linije i znatiželjnike kojima njegov dolazak baš ništa nije značio. Sredstva komunikacije bila su u to vrijeme više nego skromna. Kakvi mobiteli, nisu oni tada postojali. Ni obična telefonska veza nije se mogla uspostaviti u svako doba, ako pošta nije radila. Nije se moglo ni vijesti slušati, struje je bilo samo u večernjim satima… Nije bilo druge, nego čekati da li će se parobrod ukazati, još prije sirenom oglasiti svoj dolazak.

Zvučni signali

U vrijeme kada se, prema redu plovidbe, trebao očekivati dolazak broda sa zvonike Vele crikve oglasio se veli zvon. Pretpostavljalo se da će taj »zvučni signal« čuti na brodu, da mu je to svojevrsni putokaz prema kamo usmjeriti timun, da se približava luci… Zvonjava se ponavljala svakih petnaestak, dvadeset minuta, nije se baš gledalo na sat. Uostalom, rijetki su ga tada imali. Ishod je bivao dvojaki. Ako s mora nije bilo odjeka ni nakon višekratne zvonjave, znalo se – brod neće doći. Povoljnije je bilo kada je u neko doba kroz maglu do kopna došao zvuk brodske sirene. I on je učestalo odašiljao zvučne signale, da bi upozorio ostale ako slučajno plove u njegovoj blizini, radi izbjegavanja eventualnog sudara, te da ljudima u luci najavi svoj dolazak. Bila je glasna ta sirena, mnoštvo se u trenu sjatilo na rivi. Napeto je bilo to iščekivanje, sad će… sad će… da bi se konačno u magli počela nazirati silueta bijelog broda. Potom se vidi i karakterističan, gusti crni dim, jer tada je još ugljen bio »brodsko pogonsko gorivo«. Liniju je najduže držao dobri stari »Kotor«, eventualno su ga mijenjali »Sinj«, »Bakar«, »Knin« ili »Šipan«… pa i »Podhum«. Vanjskim izgledom bili su slični, a različite dužine i kapaciteta. Karakterizirala ih je ravna oštra prova, te težak trup velika gaza. Redovno su se uspješno suprotstavljali tada čuvenoj »senjskoj buri«, rijetko ih je mogla zaustaviti, ili skrenuti na obilaznu rutu. Dragi vapori staroj su generaciji zauvijek ostali u sjećanju. A danas..? Plove trajekti i katamarani. I oni su brodovi, tek dosta drugačije izgledaju.

Mobitel mi ne treba

Imam i bliži primjer neuspješna nadmetanja s maglom na moru, već iz ere mobitela. Prijatelj s otoka od djetinjstva je bio strastveni ribolovac, svaki slobodni trenutak provodio je na moru. Automobila nikad nije imao, ali život bez barke za njega je bio nezamisliv. Lovio je svim mogućim alatima, uključujući i podvodnu pušku s kojom se uspješno služio. Neke od alata malo je prezirao, ali… kada je zatrebalo i njih je »stavljao u pogon«. Istodobno, zazirao je od tehničkih i tehnoloških noviteta pa je, na primjer, rijetko lovio pomoću štapa, puno draži bio mu je ribolov »na prst«. Za mobitel nije želio ni čuti, a već smo ga svi imali. »Meni to ne treba«, uvijek je odriješito odgovarao, kada bi mu netko predložio njegovu kupnju. »Imam telefon doma, to mi je dosta!« Sve do jedne kasnojesenske večeri…

S prijateljem se zaputio na lov lignji, svaki u svojoj barki… Kao i nebrojeno puta do tada. Ali… tek što su počeli loviti, sa sumrakom spustila se gusta magla, sve bijelo oko njih. S vremena na vrijeme digne poneku lignju, ali misli lutaju… Gdje se trenutno nalazi, kamo usmjeriti barku, gdje je prijatelj sa svojom barkom… Nigdje nikoga, ništa ne vidi oko sebe, osim vunaste bjeline… Lignje više nisu prioritet. Najbolje bi bilo vratiti se u luku, ali prema kamo zaploviti, prije treba naći prijatelja, ne smije ga ostaviti sama na moru po takvu vremenu. Da barem imam mobitel, da ga nazovem i saznam što je s njim, gdje se on nalazi… Dok grozničavo razmišlja što činiti, magla se u trenu digla, ukazala se noć puna mjesečine i prijateljeva barka pedesetak metara od njega. A, ispostavilo se kasnije, jedan za drugoga nisu znali.

Sljedećeg jutra odjurio je u najbližu poslovnicu telekom operatera! Mobitel mu je, kao i svima nama, postao neizbježna sprava u svakodnevnu životu.

Plovidba bez kompasa

Pripremajući ovaj tekst posegnuo sam za knjigom »Nemirno more« kojoj je autor Zoran Tomić, dugogodišnji lučki kapetan iz Malog Lošinja, a koji je, nažalost, prerano otišao na vječnu plovidbu. Znao sam da u svojim »Zapisima lučkog kapetana«, između ostaloga, piše i o »moreplovcima« u magli. Našao sam tu priču, naslovljena je »Guske u magli«, a donosi dvije zgode s mora u tim, nepovoljnim uvjetima za plovidbu. Obje su poučne. Jednu ću prepričati.

Dva iskusna ribara, zapisao je lučki kapetan, zaplovila su po gustoj magli iz Malog Lošinja prema Punti Križa. Bez kompasa, njima ne treba, poznaju svaki detalj tog dijela mora i obale. Mnogo puta preplovili su tu rutu za manje od jednog sata. Tom prilikom odužila se njihova plovidba po bonaci, ni nakon tri i pol sata nisu doplovili na odredište. S obzirom na maglu, s prove su spustili sidro na oko pet metara dubine, da se ne bi nasukali. Konačno, sidro je dodirnulo dno, a njima se ukazala nepoznata obala. Nasukali su barku na žal i iskrcali se na kopno, da otkriju gdje se nalaze. Nakon stotinjak metara naišli su na kamp prikolice, i zaključili da je to kamp u blizini Punte Križa, a to je blizu njihova odredišta. Nakon pola sata pješačenja došli su pred restoran, što je opet u redu. Zbunjivalo ih je jedino što su iz restorana čuli glasove, a »taj njihov« trebao je biti zatvoren. Kada su ušli, a ono – restoran pun gostiju za ručkom. Ne onaj kod Punte Križa, nego restoran kampa kod Malog Lošinja, udaljen nekoliko stotina metara od kanala Privlaka, kroz koji su zaplovili u maglenu avanturu. U normalnim okolnostima do njega bi plovili desetak minuta, zaključuje kapetan Zoran Tomić.