Lovostaj je istekao! Konačno, uzdahnuli su mnogi, a prvenstveno ribari kojima je neradnih dana puno i previše, kao i »suhih« poslova što iziskuju troškove, a ne donose zaradu. Bilo je i vrijeme, čuo sam od potrošača ribe, od ljudi koji redovno posjećuju ribarnice. Valjda će biti srdela i inćuna, da se konačno najedemo ribe! Međutim, ne može, pa i ne smije, nitko reći da u proteklih mjesec dana lovostaja za malu plavu ribu na našim ribarnicama nije bilo ribe i ostalih morskih organizama, da je vladala nestašica. Zaključak donosim na osnovi riječke ribarnice koju redovito posjećujem. Bilo je slabijih dana uvjetovanih lošim vremenom, a njega smo u svibnju imali u izobilju.

Uobičajeno već, u svibanjskoj ponudi dominirala je koćarska lovina i riba s uzgojnih farmi, a u manjoj mjeri ulov iz mreža stajačica. Opet sam spoznao kako su u nas pojedine vrste solidne kvalitete slabo cijenjene. Povremeno i u malim količinama, na riječkoj ribarnici bilo je i srdela. Rečeno nam je da su uvezene iz Italije. Uostalom, zašto uvijek mi njima moramo prodavati ribu?

Uvodnu konstataciju »da se konačno najedemo ribe« treba zato drugačije, uvjetno tumačiti. Ribe je bilo, ali mala plava, to svi znamo, cijenom je najdostupnija najširem krugu potrošača. Što se danas može kupiti za cijenu kilograma srdela, s kopna ili iz mora? Niti kilogram voća osrednje kvalitete. Zato narod jedva čeka povratak male plave ribe. Nadajmo se da će je biti, i to više nego u ovogodišnja dva i pol mjeseca, kada se mogla loviti.

Manji izvoz

Lovostaj je istekao 30. svibnja u ponoć, što znači da su srdele i inćuni jučer mogli biti u prodaji. U vrijeme pisanja ovog teksta brodovi plivaričari još su bili na vezu. Zato ne mogu znati kako je protekla prva noć ribarenja, je li netko uopće svijetlio, jesu li imali ulova. U pravilu prvih nekoliko noći na moru je manje brodova. Nakon dužeg razdoblja mirovanja potrebno je svojevrsno »ispitivanje terena«, traženje i pronalazak ribe, promatranje njena ponašanja, skupljanje pod svjetlom. Također, istaknut će svaki zapovjednik, važno je otkriti kretanje i ponašanje predatora, tuna i dupina koji u posljednje vrijeme ribarima pričinjavaju velike probleme i štete.

Zbog svega navedenoga prvih dana po isteku lovostaja ne treba očekivati navalu male plave ribe. Bit će dobro ako ponuda zadovolji dnevnu potražnju. Neće se, valjda, nastaviti negativan proljetni trend kada su ulovi bili više nego skromni, kada brodovi često nisu topili mreže, ili im ulovi nisu bili dovoljni za prodaju na ribarnicama. Često sam o tome pisao tijekom ožujka i travnja, dosadio čitateljima i sebi, jer ponavljao sam iste konstatacije i ribarske žalopojke.

U skladu s tim, i statistika iskazuje negativan trend. U prvom tromjesečju ove, u odnosu na isto razdoblje prošle godine, smanjen je izvoz svježe i prerađene ribe. Godinama se to nije dogodilo. Upravo je izvoz ribe i ribljih prerađevina predstavljao najznačajniju stavku u vanjskotrgovinskoj bilanci našeg poljoprivredno-prehrambenog sektora. Jasno, ne količinski, ali financijski dominantan je bio izvoz tuna u Japan. Plavoperajna tuna tovljena na jadranskim farmama, i hranjena uglavnom jadranskom malom plavom ribom, bila je u Japanu izuzetno cijenjena i plaćena. Sada je i na tamošnjem tržištu došlo do poremećaja, cijene su niže, izvezene količine manje, što se odrazilo na ukupan izvozni rezultat.

Izvoznici na sajmu

Na nedavnom sajmu proizvoda ribarstva u Barceloni, što ga smatraju najvećim na svijetu u tom sektoru, nastupilo je deset hrvatskih proizvođača ribe i ribljih proizvoda. U organizaciji Hrvatske gospodarske komore izlagali su pod standardnim sloganom – »Riba Hrvatske – jedi što vrijedi«! Predstavili su proizvode marikulture, bijelu ribu i tunu, te proizvode ulova i prerade male plave ribe, prvenstveno riblje konzerve, te slane i marinirane inćune.

Hrvatski izlagači sa sajma u Barceloni glavninu svoje proizvodnje plasiraju na izvozno tržište, neki i kompletnu. Bez obzira na to, nastup na takvim sajmovima smatraju važnim zbog unapređenja postojećih poslovnih odnosa, te pronalaska novih partnera i poslovnih prilika, istaknuto je u priopćenju iz HGK-a. Važno je spomenuti da je na ovogodišnjem sajmu sudjelovalo 2.050 izlagača iz 87 zemalja, a privukao je poslovne subjekte iz 152 zemlje. Ako se nastavi trend slabih ulova iz razdoblja prije lovostaja, i njihovo poslovanje naći će se u problemima. Što soliti ako se inćun slabo lovi i, uz to je mali, nepogodan za soljenje. Što staviti u limenku za sardine ako nema srdele. Nikako nije rješenje u uvozu atlantske srdele, što neki predlažu. Jadranska srdela nije velika poput atlantske, ali meso joj je znatno kvalitetnije. Zbog toga je i tražena na izvoznom tržištu. Kupci s inozemnog tržišta, nema sumnje, ne bi prihvatili »zamjenske« konzerve s atlantskim srdelama. Kako onda ispoštovati ugovorene isporuke kada nema dovoljno jadranske ribe iz ulova.

Prije pola godine slušao sam da su tvornice ribljih konzervi dočekale zimski lovostaj sa slabo popunjenim zalihama, da nemaju dovoljno sirovine za proizvodnju do nastavka ulovne sezone. Pa su došli još gori proljetni mjeseci. I, što sada slijedi – jedno je sigurno, velika neizvjesnost. »Mi moramo snositi troškove broda, osiguravati plaće ribarima, a prihodi su nedovoljni. Ne zarada, nego prihodi. Istodobno, državne novce za lovostaj predugo čekamo«, ističe vlasnik broda plivaričara.

Soljenje srdela

Stara je izreka naših ljudi s obale i otoka »za soljenje je najbolja majska srdela«. Slažem se, ali što napraviti kada se u svibnju srdela ne lovi? Nema druge, treba soliti u travnju ili lipnju, nije to odviše važno. Znam što će odgovoriti oni koji inzistiraju na svibanjskom soljenju – »majska je slana srdela najukusnija«. Ovogodišnji travanj nije nam podario srdele za soljenje, ni količinski, ni veličinom. Preostaje nam pokušati tijekom ovog mjeseca, ako se posreći. Slanu ribu počet ćemo konzumirati otprilike u isto vrijeme kao da smo solili u svibnju, krajem ljeta, u kolovozu ili rujnu. Kada je riba posoljena i kvalitetno obrađena, trebaju tri-četiri mjeseca za njeno sazrijevanje. Pri višoj temperaturi taj je proces brži. Temperatura prostorije u kojoj držimo posoljenu ribu ne bi smjela prelaziti 25 stupnjeva.

Kod kuće mnogi i danas ribu sole »po starinski«, kako se stoljećima radilo. U drvenu ambalažu, bačvice, barila, barele, barilca… kako ih već nazivaju na našoj obali i otocima. Pamtim vremena kada su slane srdele prodavane na riječkoj ribarnici, izravno iz drvenih bačvica, na komad, ne na kilogram.

Danas se riba soli najčešće u plastičnoj ambalaži. Nema potrebe navoditi sve njene prednosti. Manje količine neki sole u limenkama od inoxa, pa čak i u staklenkama. Drvo je tradicija, a suvremeni materijali funkcionalnost i higijena.