Svi cipli, s izuzetkom plutaša, vole mutno more i mirne uvale bogate organskim talogom. Česti su gosti u lukama pa ih zbog toga mnogi izbjegavaju i kao lovinu i kao popunu jelovniku. Vole pasti travu kojom su obrasla korita barki u lučicama, a često sa salpama, u potrazi za ispašom, doplivaju na pličine koji su za oseke bile suhe i izložene suncu. Na taj se način nažalost često zagade površinskim otpadom kao i slojevima boje i antivegetativnog premaza koji štiti barke od obrastanja.

A budući da su bezubi, rado se hrane hranom koja je mekana zbog čega vole pličine s rastresitim muljevitim dnom pri čemu su brojni i na kanalizacionim ispustima.

Premda se uglavnom drže površine može ih se naći i na preko četrdeset metara dubine.

Ljeti se mogu vidjeti velika jata kako gotovo nepomično plutaju na površini, kao da se sunčaju pri čemu se nerijetko najkrupniji komadi nalaze ispod glavnine jata.

Nije ih teško pronaći. Veći ih je problem uloviti, što, ako se zna što treba raditi, isto tako nije teško.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća, ciple su udicom lovili mahom ljudi iz unutrašnjosti, prvenstveno zbog sličnosti u ribolovnim tehnikama koje se koriste na slatkim vodama.

Osim toga, štap se u to vrijeme izrazito sporo prihvaćao u morskom ribolovu, a plovkom ‘iz ruke’ je bilo vrlo teško uloviti cipla. Danas je situacija znatno drugačija tako da su cipli kao lovina dostupni doslovno svakome tko se odluči za njihov lov.

Naravno, loviti ciple u nekoj luci ili u čistom moru gdje su im osnovna hrana alge na stijenama nikako nije isto. Jednako je tako i gastronomski užitak izniman pri čemu su definitivno najcjenjeniji cipli zlataci. Naravno, ni ostali cipli na trpezi ne zaostaju puno za zlatacem pogotovo ako je riječ o krupnijim primjercima.

Važno je smo u čišćenju ukloniti crnu pokožicu s unutrašnje strane trbušne šupljine koja može u pripremi zagorčiti meso i dati mu težak metalni okus.