Dok je prije tridesetak godina na našem prostoru postojalo tek nekoliko vrsta udica, među kojima su daleko najpopularnije bile Mustadove udice (Oslo, Norveška), današnje je tržište doslovno zatrpano svim zamislivim i nezamislivim oblicima udica dok broj brandova koji stoje u potpisu neprestano raste. Kako odabrati dobru udicu kada na svakoj piše da je najbolja, problem je s kojim teško na kraj izlaze i prekaljeni majstori.

Ipak, neke se osnovne postavke, unatoč promjenama koje donosi suvremena tehnologija, ne mijenjaju. Udica je osnovni alat ribolovca-udičara i o njenoj izvedbi i kvaliteti ovisi u konačnici ishod ribolova.

Udica se sastoji od vrha sa ili bez zazupca, zakrivljenog dijela poznatijeg kao lûk, vrata te završnog dijela – pločice ili ‘oka’. Zavisno od odnosa širine lûka, dužine vrata i same zakrivljenosti, udice imaju različite karakteristike, odnosno na različit način penetriraju i kače ribu.

Jednako tako, i završni dio udice, u zavisnosti od izvedbe (kao ‘oko’ ili ‘uho’) omogućuje različito kačenje.

Neki modeli imaju više zazubaca na vrhu udice koji olakšavaju penetraciju, dok drugi modeli s izduženim vrhom i postranično izvedenim zazupcem omogućuju lakšu penetraciju i teže skidanje ribe s udice.

Osim toga, udice mogu biti i ravne ili zakrivljene, otežane, jednokuke, dvokuke ili trokuke.

Često se može čuti da svaka riba ima svoju udicu. Mada je ta izjava prilično uopćena i gotovo pjesnički idealizirana, u nekim je situacijama vrlo točna. Tako, primjerice, ciple lovimo kristalkama, podlanice papagajkama, landrovinu velikim parangalkama… No da se ne bismo izgubili u šumi pretpostavki, krenimo redom.

Nekoliko je osnovnih modela udica kojima se služimo u obalnom ribolovu.

Najpopularnije cijenom i primjenom su Crystal udice. To su tanke i žilave žičane udice relativno dugog vrata i istaknutoga dugog vrha. Vrlo lako penetriraju probijajući se dovoljno duboko da osiguraju kvalitetno kačenje. Velika im je mana lomljiv vrh, što kod ribolova vrsta koje imaju tvrđa usta, poput primjerice, špara, može biti problem. Naime, često se događa da se vrh već nakon prve ulovljene ribe zatupi u tolikoj mjeri da se udica mora mijenjati. Nasuprot tome, ove su udice praktički nenadomjestive u ribolovu cipala koji imaju mekana usta, pa nema straha od oštećenja vrha.

Velika prednost žičanih udica leži u njihovom tankom presjeku, zbog čega su pogodne za ješkanje crvolikim ješkama.

Među natjecateljima su posebno popularne Tsuyoi udice, na prvi pogled vrlo slične Mustadovim kristalkama. Ipak razlika postoji: Tsuyoi udice se teže zatupljuju, lakše vade iz ribljih usta, a prilikom zadjeva će se najčešće jednostavno ispraviti što će sačuvati predvez. Velika im je mana relativno slaba nosivost, no s njima se uglavnom lovi sitna riba tako da ta stavka i nije toliko bitna. Problemi nastaju jedino kod slučajnih krupnijih ulova koje je u tom slučaju teško spasiti.