Piše: Tjan TRUNTIČ

​Neka se popodneva razviju potpuno neočekivano.

Nakon dopodnevnog rada na krovu, otac Beno i ja spontano smo se odlučili za kratki skok do mora.

Ovoga puta pridružila nam se cijela obitelj, mama Irena i sestra Teja, što je rijedak i dragocjen trenutak, jer otac i ja uglavnom lovimo sami.

​​Iako mi je tek 18 godina, s morem sam povezan od malih nogu.

Štap mi je bio u rukama prije nego što sam pošteno prohodao, no prava se prekretnica dogodila prije pet godina.

Tada smo otac i ja ribolov počeli shvaćati ozbiljnije, učili smo čitati more i nadogradili opremu.

Danas se taj trud i zajednički sati na brodu isplaćuju ulovima o kojima mnogi samo sanjaju.

​​Odlazak je bio potpuno spontan.

Tijekom vožnje smo usput pripremali opremu, a onda se pred nama otvorio prizor koji svaki ribolovac traži, intenzivno hranjenje na površini.

More je doslovno kipjelo od aktivnosti. Brzo smo se približili jatu i već je drugi zabačaj bio presudan.

​​Nakon griza, riba je silovito skočila iz vode i odmah sam znao da je to ono pravo.

Luc je pobjegao na 40 metara dubine i započela je nemilosrdna borba.

Izvukao je više od 150 metara upredenice, a predvez je bio na samoj granici izdržljivosti.

​Zahvaljujući očevom preciznom manevriranju brodom, nakon deset minuta uspio sam izmoriti ribu do te mjere da se pod brodom okrenula na bok.

Kada smo je zahvatili podmetačem, uslijedilo je neopisivo veselje.

Vaga se zaustavila na 11 kilograma, a duljina na okruglih 100 centimetara.

Moj najveći uspjeh do sada!

​Ali tim ulovom nas ribarska sreća nije napustila.

Otac Beno vratio se na more već sljedećeg dana, ovoga puta s nešto lakšom opremom i ponovno je udarilo!

Na štapu je imao luca dugog 90 centimetara i teškog 8 kilograma.

​Budući da je oprema bila finija, borba je trajala gotovo cijeli sat.

Bila je to prava škola strpljenja i smirenosti.

Svaki je trzaj mogao značiti pokidani najlon, ali otac je s iskustvom koje smo prikupili u posljednjih pet godina ribu sigurno doveo na palubu.

​Takvi su trenuci dokaz da godine nisu prepreka ako u sebi nosiš strast.

Ribolov je mene i oca u posljednje vrijeme nevjerojatno povezao i jedva čekam sljedeće ‘kuhanje’ na površini.

​Rogi ribaru!