Grdobina žutka (Lophius budegassa, Spinola 1807) pripada obitelji grdobinki-nogatica (Lophiidae). Duljinom dosegne 70 centimetara, a bude teška preko 8 kilograma. Boje je odozgo tamnožućkasto smeđe, dok je prema trbuhu svjetla, gotovo bijela. Donja joj je čeljust nešto duža od gornje dok su joj oči smještene visoko gore. Prva šipčica leđne peraje je produžena s mesnatim nastavkom na kraju pa ležeći ukopana u mulju, tim nastavkom mami plijen. Nakon što neoprezne ribe privučene treperenjem priđu, grdobina se munjevito baca otvarajući ogromna usta i stvarajući vakum kojem ništa ne uspijeva umaći. Mnogobrojni stožasti i vrlo oštri zubi ne ostavljaju nikakvu šansu nesretnim žrtvama.

U Jadranu nalazimo i nešto manje zastupljenu njenu prvu rođaku, grdobinu mrkulju, (Lophius piscatorius, Linnaeus, 1758)koja je u svemu ostalom ista kao i žutka osim u boji i dimenzijama. Mrkulja je maslinasto smeđe boje, crnkasto izmrljana, sa trbušne strane izrazito svijetla, te dosegne impresivnih 200 centimetara duljine i preko 40 kilograma težine.

Ribari ih najčešće ne razlikuju već ih naprosto nazivaju jednim od uobičajenih naziva za kraj gdje bude ulovljena.

Obje se vrste najčešće love mrežama, najviše koćama te nešto manje poponama i to bolje danju u zimskom periodu ili nožu za jake mjesečine. Ponekad se grdobina ulovi i parangalom, a udicom vrlo rijetko. U pravilu bude namamljena živom ješkom ili već zakačenom ribom.

Rijetko je nalazimo pliće od 30 metara, dok su najdublja staništa ove vrste zabilježena čak na 450 metara. Ipak, u zimskom periodu zalazi u plitke, tek petnaestak metara duboke kamenite međuotočne kanale kada na kamenitim hridima može postati plijenom spretnijeg podvodnog ribolovca.

I kod ulova ostvarenih udicom i kod podizanja nastrijeljenih grdobina treba voditi računa o snažnim trzajima lovine koji su specifični prvenstveno zbog same građe ribe. Velika glava uz malen trup rezultira grubim i vrlo snažnim udarcima zbog kojih se riba u posljednjim trenucima lako može izgubiti. Važno je napomenuti da grdobina ima vrlo tvrdu glavu što prilikom odapinjanja strijele svakako treba imati u vidu.

I za kraj, prihvat ribe je najpraktičnije izvesti kukom, ponajviše zbog skliske kože i oštrih zuba koji kod krupnijih primjeraka lako prodiru i kroz najdeblju rukavicu.