Piše: Nino GRUDIĆ

U prethodnim poglavljima smo se upoznali s osnovama bolognese tehnike te osnovnim priborom za lov uz što je od ostalog, kako mnogi vole to reći, pomoćnog pribora, svakako poželjno koristiti zoguline, podmetač, ribičku stolicu, čuvaricu za ulovljenu ribu i praćku za crve.

Naravno, uz sve to ostali su i predvezi, odnosno sistemi za bolognese, koji su neophodan dio pribora.

Sistemi se razlikuju za svaki pristup, odnosno teren na kojem lovimo, ovisno o brzini kurenta, dubini, vrsti ribe i cijelom mnoštvu sitnih detalja po kojima se ribolovci zapravo međusobno razlikuju.

Ovdje je zato i prikazano samo nekoliko osnovnih sistema koje svaki ribolovac onda doraditi prema svom nazoru i želji.

Ribolov bolognese tehnikom se može izvoditi u sjedećem ili stojećem položaju što ovisi o uvjetima na ribolovnom mjestu, priboru kojim ribolovac raspolaže i samoj poziciji.

Stojeći položaj više koriste rekreativci na obalama koje ne pružaju mogućnost sjedenja ili ako po uzoru na slatkovodne rekreativce love ‘iz vode’ tako da zapravo većina ribolovac koja lovi ovom tehnikom sjedi dok lovi.

Pozicije na kojima je kurenat jako izražen zahtijevaju od ove tehnike najveću vještinu, ali ona je upravo za takve vode i osmišljena.

Početnici u bolognese tehnici ribolova teško će se nositi sa zahtjevima koje donose ovakve pozicije i svakako bi bilo poželjno da prve korake naprave na mirnijim pozicijama gdje će savladati osnove

Taktički gledano, hrana kojom želimo primamiti ribu se plasira na željeno mjesto, obično nekoliko metara ‘nizvodno’ od ribolovca, a sistem, kojem smo odredili dubinu na kojoj želimo prezentirati mamac, se zabacuje ispred, uzvodno od hranjene pozicije.

Tada se pušta kurentu da sistem nosi preko tog područja gdje se upravo i očekuje griz ribe.

Za cijelo to vrijeme kalem role je otvoren i struna nesmetano izlazi s njega.

Ribolovac laganim zaustavljanjem sistema pokušava održati što direktniji kontakt sa sistemom, pokušavajući izbjeći tzv. trbuh, koji kurenat stvara sa strunom.

To se postiže povremenim laganim podizanjem štapa i pritiskom prsta na kalem kako bi u tom trenutku onemogućili silazak strune s kalema, a od čega i dolazi naziv ‘štopanje.

U trenutku kad riba uzme mamac slijedi kontriranje, ponovno pritisak prsta na kalem i naglo podizanje vrha štapa.

Nakon uspješnog kačenja udicom slijedi izvlačenje ribe.

Ukoliko napad ribe izostane ili ga ne uspijemo realizirati, izostaje kontra i sistem se  okretanjem ručice role vraća u početno stanje i tada cjelokupan postupak ponavljamo.

Pri ovim radnjama dužina štapa pomoći će u održavanju uvijek istog kontakta sa sistemom, preciznijem vođenju prema hranjenoj poziciji.