Suvlasnik riječkog Ugora

Ivan Bočina: “Svaku kunu u ribarstvu moraš zaraditi radom”

Branko Šuljić

Foto Marko Gracin

Foto Marko Gracin

Sva trojica smo otišli u mirovinu i tvrtku ostavili bez kredita i zaduženja. Sreća što smo se našli! Vinko i Nevio Uhač su bili vrsni ribari, ja sam pokrivao kopno, što je jako bitno za ukupnost poslovanja. Sve smo izgurali, a nije uvijek bilo lako, ističe Ivan Bočina



U ribarstvu ne leži novac. Da ga ima već bi ga netko pobrao, netko iz Zagreba, ne bi taj posao nas zapao. Svaku kunu u ribarstvu moraš zaraditi krvavim radom – riječi su koje godinama slušam od Ivana Bočine, suvlasnika i donedavnog direktora riječke tvrtke Ugor, jedne od najuspješnijih u nas u ribarskom sektoru. Popularni Ive… Tko ga ne poznaje i – koga on ne poznaje, u Rijeci, u Primorsko-goranskoj županiji, Hrvatskoj. Većina tih ljudi poistovjećuje ga s tvrtkom. Druži se sa svima, na javnim mjestima nazočan je u svako doba, ali tek kad je obavljen posao, kad je riba otpremljena preko granice.


U ribarskom poslu nema klasičnog radnog vremena, od 8 do 16 i slobodan vikend. Nema toga, takav ribar plaću ne bi zaradio. Radi se kad god vrijeme, zakonski propisi i prirodne zakonitosti dopuštaju. U lovu male plave ribe, koju love Ugorovi brodovi, dominantno se radi noću. Takvu ribolovu podređen je radni ritam Ivana Bočine. Dok većina nas tvrdo spava, oko četvrte, zimi najkasnije pete ure, on je u punom poslu. Kada veliki dio radnog naroda na poslu ispija prvu kavu, posebno oni u kancelarijama, njegov se posao privodi kraju. I tako 40 godina! Sasvim dovoljno za prestižnu nagradu Zlatna kuna za životno djelo za prošlu godinu, što ju dodjeljuje Hrvatska gospodarska komora – Županijska komora Rijeka.


Cijenjen partner


Od ribara i vozača kod ribara, do suvlasnika i dugogodišnjeg direktora renomirane tvrtke Ugor. Pa je, silom zakona, postao umirovljenik, ali se od ribarstva nije odmaknuo. Kroz sve te godine Ugor je rastao i – narastao velik, baš onako kao što pravi, živi ugor u moru kroz duge godine može narasti. Promatraču »s rive« sve to djeluje lako i jednostavno, malo svijetliš, spustiš mrežu, digneš ribu, iskrcaš i – prodaš.




Samo ljudi iz Ugora znaju, a znaju i svi ribari, koliko je truda, »krvi i znoja« kako se u nas kaže, koliko neprospavanih noći na brodu po lijepom i ružnom vremenu, uloženo u taj poslovni rezultat. Na moru, ali i na kopnu. Zato je Ugor danas cijenjen i poželjan poslovni partner.


– U ribarstvu sam od 1980. godine. Prvi ribarski posao bio mi je na koćaru »Riba I«, gdje sam se zadržao malo vremena, nekoliko mjeseci. Potom sad radio kod braće Uhač, oni su imali brod »Koralj«. Bio sam vozač, radio u veleprodaji, a po potrebi i na brodu. Dobro pamtim, radili su na Galioli, a ribu iskrcavali u Tunarici.


More je nepredvidivo

Opasnost na moru uvijek vreba jer more je nepredvidivo. Kroz godine rada imali smo teških, a nažalost, i tragičnih trenutaka. Prošlo je puno godina, ali to se zauvijek ureže u pamćenje. Ribarski posao visoko je rizičan. Nedaj Bože mladima pogibelji na moru, upozorava Ivan Bočina.

Ljudi koji malo bolje poznaju Ivana Bočinu neminovno postavljaju pitanje: kako je on uopće dospio u ribarstvo? Ne potječe iz ribarske obitelji, rođenjem nije s obale, niti s otoka. Jedino je Dalmatinac, malo gore iznad Splita. Ipak, iz rodne mu se kuće ne vidi more… U Rijeku, gdje je otac radio, doselio je u djetinjstvu, po završetku šestog razreda. Završava osnovnu i srednju brodograđevnu školu, kratko radi u brodogradilištima, te odlazi u Njemačku. Sve to nije mu bilo zapreka da sebe nađe u ribarstvu, te da bude maksimalno uspješan. Prije nastavka razgovora ponavljam pitanje: kako je dospio u ribarsko poslovanje?


– Vratio sam se iz Njemačke gdje sam radio osam mjeseci kao zaposlenik Tehnomonta. Mlađi brat Ante bio je ribar na brodu »Riba I«, pa sam i ja tamo završio. Poslije je bio na »Koralju«, došao sam za njim.


Velika ulaganja


S Vinkom i Neviom Uhačem postao je partner 1989. godine.
– Tada smo zajedno kupili brod »Levante«. S nama je bio i Čedo Blašković, ali se on brzo povukao. Taj stari »Levante« i danas radi, a kada smo ga kupili bio je remorker u Trstu, sami smo ga opremili za koćarenje. Zbog zakonskih propisa tada sam i ja morao registrirati ribarski obrt.


Prijatelji i poslovni partneri – Ivan Bočina s braćom Uhač, Vinkom i Nevijom
Foto Marko Gracin


S godinama rada u ribarstvu Ivan Bočina stekao je potrebna pomoračka zvanja, položio brevete za brodovođu i strojara, ali na ukrcaj nije pomišljao. Podjela poslova uspješno je funkcionirala.
Brod »Ugor« kupljen je 1992. godine, po njemu je nazvana tvrtka što je registrirana godinu kasnije. Potom su prodani »Levante« i »Koralj«, a kupljen je »Zubatac«. Brod »Adria jedan« kupljen je 1996. godine, a Ugorova flota i dalje se povećava. U Turskoj je kupljen »Grug«, pa prodan »Zubatac«. S iste adrese malo zatim dolazi »Srdela«, da bi 2009. došla jedina novogradnja – »Golovik«, građen u brodogradilištu »Kraljevica«.


Od nas se odlazi u mirovinu

Kad spominjem zaposlenike, moram istaknuti da imamo izuzetno malu fluktuaciju. Odlaze oni, a i ti su rijetki, koji sebe nisu našli u ribarstvu. Napustilo nas je, također, nešto ljudi koji su otišli na druge brodove za zapovjednike. Kod nas su radili, stjecali iskustvo i znanje, usput polagali potrebne ispite. Od nas se najčešće odlazi u mirovinu. Mnoge smo ispratili!

Ugorova flota narasla je na četiri broda. Sva četiri broda suvremeno su opremljena za traženje ribe, njen ulov i brzu obradu da bi što kvalitetnija došla do krajnjeg kupca.


– Imali smo velika ulaganja, to je neophodno, bez uloga nema ni povrata.
Tvrtka Ugor, s popratnim kopnenim sadržajima, od 1992. smještena je na Delti, u centru grada. Ti kopneni sadržaji nikako nisu zanemarivi. Brodovi su najvažniji, to se podrazumijeva, ali je za uspješno poslovanje važna i kopnena logistika. Uz hladnjaču s EU certifikatom i skladište, tu su radionice za održavanje i servisiranje brodova, važan segment uspješnosti poslovanja. U međuvremenu poslovanje je prošireno na ugostiteljsku djelatnost, pa više godina u sastavu Ugora djeluje popularna istoimena konoba.


Važnost dogovora


Razgovor prebacujemo s jedne na drugu temu, zanemarujemo kontinuitet, od početnih dana prema mirovini. Dugo se poznajemo, mislio sam da ga dobro poznajem, a on mi stalno otkriva nešto novo. Kako sam bilježio, tako prenosim.


– Ovo što smo mi napravili u ribarstvu nije nitko. Sva trojica smo otišli u mirovinu i tvrtku ostavili bez kredita i zaduženja. Sreća što smo se našli! Vinko i Nevio su bili vrsni ribari, ja sam pokrivao kopno, što je jako bitno za ukupnost poslovanja. Sve smo izgurali, a nije uvijek bilo lako. Bilo je problema, i to velikih, posebno s naplatom isporučene ribe. Bolje je ne spominjati brojke, koliko nam je dugovala Mirna, koliko talijanski kupac. Put nije bio lagan, ali se velikim naporom i voljom sve rješavalo. Na kraju su ostali rezultati!


Razmišljanja o ribarstvu

Ivana Bočinu poznajem godinama, ako nije trideset, tek je koja manje. Puno vremena proveo sam s njim u društvu, satima smo pričali o ribarstvu i svemu što ga prati. Iz starih rokovnika izvukao sam neke njegove rečenice, onako iz konteksta, bez vremenskog slijeda, njegova razmišljanja o ribarskom poslu.
– Uvijek sam isticao da u našem poslu treba biti pripravan za svaku situaciju, da na teške dane treba misliti onda kad dobro ide.
– Treba biti zadovoljan onime što je ulovljeno…
– Ima ribe i ovo će biti odlična godina! Srdela se lovi u velikim količinama, a ulovi inćuna mogli bi prebaciti prošlogodišnji rekord.
– Takav je naš posao, ne može se ništa planirati. Sve je u Božjim rukama…
– Grijeh je ribu bacati natrag u more, bacamo svoju muku, ali rješenje naprosto ne nalazimo.
– Lovilo se dobro, ulovi su veći nego u prethodnoj godini, a prihodi manji.
– Teško je, ali moraš biti spreman za sve situacije. U protivnom ne može se opstati.

Ribarsko poslovanje u nas oduvijek je bremenito raznim problemima, ne samo na moru koje je nepredvidivo, nego i na kopnu, u odnosima s vlastima, forumima… U tome se Ivan Bočina posebno angažirao.


– Kad se samo sjetim svega što se događalo. Godinama smo se mi ribari borili za gospodarski pojas, bilo je problema s cijenom goriva, određivanjem ribolovnih zona, terminima lovostaja… Kroz 30 godina hrvatske države uvijek smo korektno surađivali s nadležnima, posebno s ribarskim sektorom resornog ministarstva. Pogledajmo unatrag, uvijek su ribarstvo vodili Dalmatinci, ali smo surađivali i dogovorno rješavali probleme. Svi skupa moramo surađivati, svi smo na istom poslu, zajednički su nam interesi. Dogovorom se puno postiže, na silu ništa. Družio sam se puno sa starijima, od njih učio.


Pitaj naše kapetane


Takav pristup davno je prepoznat među ribarima, pa je Bočina i sada, u mirovini, predsjednik sekcije ribara u Županijskoj HGK. Također, njihove interese već 24 godine zastupa u Gospodarskom vijeću iste komore. Ribarski posao je težak, to valjda nikome ne treba objašnjavati. U lovu plave ribe mrežom plivaricom još teži, budući da se ona lovi isključivo noću.


– Treba jednu noć provesti na brodu, može i ljeti, da se shvati težina ribarskog posla. Da je to dobro, radio bi netko drugi u ribarstvu. Pitaj naše kapetane, Vinka i Nevija. Vinko je svojedobno na »Koralju« imao 105 dana izlazaka za redom, 305 radnih noći na plivarici u toku godine, što nitko drugi nije ostvario. Danas se tako ne radi. Brodovi su sada zakonski limitirani na 180 izlazaka godišnje, 20 mjesečno, imamo dva lovostaja.


Pretjerana papirologija

Pritisnuti smo velikom papirologijom, to je naprosto nevjerojatno što se od nas traži, ne tvrtke Ugor, nego od svih ribara. Došli smo do toga da u kancelariji imamo šest osoba. To je posada jednog broda. I to nije sve! Ispunjavanjem statistike, formulara, upitnika, slanjem podataka u ministarstvo, opterećeni su i zapovjednici brodova. Više su za kompjutorom, nego što se mogu posvetiti ribolovu. Ulaskom u EU količina tog posla nenormalno je povećana. Ne znam je li baš sve to potrebno?

Rijetko tko uspije toliko ostvariti. Malo je to radnih dana da bi se zadržalo kvalitetne ljude i financiralo čitav pogon. Ni jedno poduzeće sa 180 radnih dana neće opstati. Mi smo imali po 70 zaposlenih i, usprkos svim teškoćama, nikada nam račun nije bio blokiran, nikada plaća nije kasnila. Nije lako, ali se moraš prilagoditi svim vremenima i uvjetima poslovanja. Od kukanja nema koristi, nitko ti neće pomoći, ako sam sebi ne pomogneš. Danas je, ipak, puno bolje, cijene ribe nešto su povećane, samo je ova pandemija dosta toga poremetila.


Opet bih ovo radio


Ivan Bočina još ne želi priznati umirovljenički status. Svakodnevno dolazi u tvrtku, obilazi brodove, kontaktira poslovne partnere, kad se radi prije svitanja zove brodove na moru. Isti su takvi Vinko i Nevio.


– Oba su radoholičari, rijetko se takve nalazi. Zahvalan sam im što su me trpili tolike godine. Uvijek smo se dogovarali o poslu, i sada se nalazimo svakodnevno, sve odluke donosili smo jednoglasno. Nema sreće u poslu kada partner od treće osobe sazna novost o poslovanju svoje firme. To se kod nas nije moglo dogoditi. Nikada! Uistinu, dobro smo se našli. Moram istaknuti da kroz sve te godine među nama nikada nije bilo nikakvog nesporazuma u poslovanju.


Pitanje za kraj: može li povući crtu pod svoj radni vijek što ga je gotovo u cijelosti proveo u ribarstvu. Iako, ne vjerujem da će smiriti, besposleno provoditi umirovljeničke dane.
– Kad bih se ponovo rodio opet bih ovo radio, odabrao ovakav životni put. Sada dolazi vrijeme da posao i tradiciju nastave mlade snage, sinovi i zetovi. Svatko bi bio presretan da ovako okonča radni vijek. Svega se događalo u 40 godina, a kad se sve zbroji prevladaju lijepe stvari.