Da li još nešto napisati o Fiumanki? Prošlo je tjedan dana. Mišljenja sam da treba. Više je razloga zašto je ne smijemo brzo potisnuti u zaborav. Kao prvo i najvažnije, po mom mišljenju, činjenica je da se Rijeka vratila obali i – moru. Napokon! Pandemija, izolacija i samoizolacija, zadržavanje u kući i oko kuće… Svega nam je dosta.

Uzmak korone, popuštanje epidemioloških mjera, lijepo vrijeme i velika, tradicionalna manifestacija izmamili su ljude na gatove i lukobran, neke i na plovila. Te sam subote sreo više poznanika nego u proteklih 15 mjeseci ukupno. Nažalost, svaki susret s istim pitanjem i sličnim odgovorom. Nitko ne govori o regati, jedrenju, brodovima… Ipak, imao sam i takva sugovornika, iako sam i s njim više pričao o ronjenju. Vlado Žic, starijim čitateljima znano ime iz novina, nadasve onima koji prate ronilačke sportove. Znam, malo nas je takvih…

Obješena jedra

Susrećem Vladu na Rivi Boduli, a on mi predlaže da pođem s njim na brod, kod Pupeta.
– Nećemo dugo ostati, sat, sat i pol, gvori Vlado, i dodaje: Ja moram na Krk!
Nije me trebao nagovarati, znam tko je Pupe, a poznat mi je i njegov veliki, stari drveni brod. Bit će godina dana, možda i dulje što se nismo vidjeli. Pupe, riječki vaterpolist starije generacije, pravim imenom Damir Pučar.
U redu, bili smo na moru dvostruko dulje i – bilo nam je lijepo. Iako, niti smo plovili, niti uživali gledajući atraktivno jedrenje i demonstraciju jedriličarskih vještina. Plutali smo nekoliko sati i promatrali pravo mučenje jedriličara, među kojima je bilo vrhunskih skipera, da u svoja jedra uhvate dašak povjetarca. Teško je to gledati, velike, atraktivne regatne jedrilice, maksi krstaše, jedva se pomiču, gotovo obješenih jedara. I, skraćena ruta. To je Fiumanka! Da je drugačije, tradicija bi bila iznevjerena.
Čekamo hoće li, možda, odnekud zapuhati… barem malo. Komentiramo kakve manovre izvode skiperi glavnih favorita, neki pokušavaju uz obalu, drugi uzimaju kurs prema otvorenom moru. Kako je Kostrena dakeko… Vrijeme prolazi, a glavnina brodova još nije prošla startnu liniju. Nekima to nije uspjelo ni nakon više od tri sata, u vrijeme kad su prvi brodovi sportske klase prolazili ciljem. Jasno, nisu odjedrili planiranu rutu. Rijetke su Fiumanke na kojima se to dogodilo.
Na našem brodu motor je uključen tek u nekoliko navrata, samo na nekoliko minuta. Trebalo se maknuti nekoj od jedrilica što ju je više morska struja nego vjetar nosila baš prema nama. U takvim uvjetima skiperima nije jednostavno izvoditi manovre. Lakše je nama zapaliti motor pa zavoziti malo naprijed, ili krmom. Nisu svi vješti jedriličari. Mnogi se drže olimpijskog gesla »važno je sudjelovati«, na Fiumanki! Sunce nemilosrdno grije, na bonaci, pod tendom i nama postaje prevruće. Tražimo dašak osvježenja i – ne nalazimo.

Mijenjanje zastava

Pobjednike smo dočekali na kopnu. Prvo mjesto Maxi Jene nije iznenađenje, ali me iznenadilo saznanje da sada plovi pod crnogorskom zastavom. Godinama je bila slovenska. Ipak nisam previše u jedriličarskom sportu. Još više me iznenadilo saznanje da je dobro nam poznati maxi krstaš Shining, višestruki pobjednik Fiumanke, donedavno pripadao istom vlasniku. Sjećamo se, u jednom razdoblju naziv mu je bio Shining Umag – Umago Maxi. Sada je opet hrvatski, u vlasništvu tvrtke One Sails. Iz kuloara saznajem, ne za dugo. Ako se pojavi zainteresirani kupac, moguća je nova transakcija. Do tada Shining će sudjelovati na domaćim i talijanskim regatama te promovirati proizvode svog vlasnika – jedra.
U vrijeme pisanja ovog teksta, a nisam ga pisao jučer, nigdje nisam pronašao kompletne rezultate Fiumanke. Može biti da se ne snalazim na internetu. Međutim, prije bih rekao da je netko zaboravio na tu »sitnicu«. Mnogim organizatorima raznih manifestacija važno je da se o njima dosta piše unaprijed, da se opširno najavljuju. Često sam se s tim susretao i osobno se nisam slagao s takvim stavovima. Uvijek sam zastupao mišljenje da veliku manifestaciju treba kvalitetno popratiti i prije i poslije. Ljudi moraju znati što se događalo, nije važan samo pobjednik.

Pisani trag

Kad ovo pišem, ne znači da ću čitati plasman od prvog pa do sto i nekog mjesta. Ali, volio bih, na primjer, znati pobjednike po klasama, pa rezultate nekih brodova i njihovih skipera koje poznajem, ili tko je posljednji prošao kroz cilj i u kojem vremenu. Nešto sam saznao posredstvom fotogalerija na koje sam naišao. Vidim na jednoj fotografiji dugogodišnjeg poznanika s peharom. Pretpostavljam, pobijedio je u klasi, iskusan je i uspješan jedriličar. Taj pehar mogao je, međutim, dobiti i za neko drugo postignuće na regati. Sreća što se na poziv mobitela, on i većina ostalih, odaziva u svako doba.
Nedostaje mi zato pisani trag, plasman, vrijeme, broj brodova u klasi… Za one iz obiteljske klase uspjeh je kad prođu kroz cilj, bez obzira na vrijeme provedeno na moru. Njih, najčešće, ne dočekuje pljesak publike okupljene na gatu. Vrijedi spomenuti i nekog iz tog društva. Znam, medijska je preokupacija, isto tako čitateljska i gledateljska, ovih dana usmjerena na nogometne terene širom Europe. Lagao bih govoreći da me nogomet ne zanima, da ne pratim utakmice iz dana u dan. Ali, zanimaju me i ostala sportska događanja, posebno ona na moru i iz našega kraja.