Globalna neodrživost sustava zdravstva vodi novom temeljnom konceptu koji na pacijenta gleda kao na resurs, gradi kvalitetu, sigurnost i cijeni, a ne cijedi medicinske profesionalce
U povijesti medicine priča pacijenta postajala je sve manje i manje važna. A onda se i jedinstvenost pacijenta svela na dijagnostičke kategorije, prognoze, statistike, raspodijeljena je u specijalizacije specijalizacija i “kutije” s kojima se lakše barata nego li sa živim ljudima. Tako je povijest pacijenta i njegova osobnost prvo ustuknula pred objektivizmom pulsa, tlaka, vrijednosti iz krvne slike, a potom je na neki način poražena supertehnologijama. No, i zdravstvenim se profesionalcima, na čelu s liječnicima, štošta dogodilo; trka za smanjenjem troškova deprofesionalizirala je čitave dijelove zdravstvenih sustava, iz njih je u stampedu pacijenata izbačeno štošta od nekadašnjih liječničkih umijeća. Poput onog da tko bolje pita, i bolje sluša, bolje i liječi. Spada li to u bespovratnu povijest medicine?
Traži se rezultat
Ne bi se reklo, zahvaljujući pokretu koji su začeli u mnogim ponajboljim zdravstvenim ustanovama u svijetu, Skandinaviji, SAD-u, Australiji, Kanadi. Naime, dosadašnja medicine vraća nam se kao bumerang. Starenje stanovništa, skupoća lijekova i tehnologija, troškovi očuvanja zdravlja i liječenja najmasovnijih bolesti danas čine neodrživima zdravstvene sustave i nekih od najbogatijih zemalja. Zbog toga se mnogi od njih već preorijentiraju od dosadašnjeg načina financiranja po uslugama, prema održivijem modelu plaćanja prema rezultatima i efikasnosti. To vraća bazičnu filozofiju zdravstvenih sustava na zdravstvenu skrb organiziranu oko pacijenta u središtu, možda nezgrapno rečeno, ali doslovce u “pacijentocentričnu” okolinu. Ona se tek gradi. Raspravu o tome kako, vode brojni njezini glasnogovornici, a među njima su neki od najuspješnijih eksperata iz medicine, ekonomije, sociologije, pa i politički eksponirani znalci.
Rastući izazovi vremena
Nova zdravstvena praksa barata novim konceptima i zahtijeva posve nov jezik. Na pacijenta se gleda kao na najveći resurs njegova izlječenja. Njegova osobnost, želje, očekivanja, životni stilovi i navike, trebaju biti poštovani i uključeni u proces liječenja, a zdravstveni bi ga profesionalci trebali uzeti za sukreatora i saveznika u tom procesu. Poznavanje pacijenta i razgovor s njim postaju temelj novog pristupa koji bolesniku treba vratiti dignitet, ali i odgovornost za vlastito zdravlje. Danas su bolesnik, njegovi liječnici i ostali terapeuti smješteni u tradicionalnu, konzervativnu strukturu u kojoj njihovo međusobno partnerstvo treba ojačati. Samo jedan od načina za to su e-zdravlje, ljubaznost, poštovanje pacijentove životne orijentacije i uvjerenja, arhitektonska prilagođenost i brojne druge značajke konteksta. Sama vjera u medicinske autoritete odavno više nije odgovor na rastuće izazove vremena. Među ostalim, zdravstveni profesionalci stiješnjeni u škripcu mnogih institucionalnih zahtjeva koji ih ne cijene, nego ih “cijede”, nisu u mogućnosti odgovoriti na izazove orijentiranih, dobro obaviještenih i sve brojnijih korisnika koji zahtijevaju kvalitetan sustav zdravlja.
Cijeli svijet stari
Globalni pad kvalitete, socijalne nejednakosti, astronomski rast troškova, planetarni su problem. Prema izvještaju Svjetske organizacije, 192 zemlje imaju manjak doktora i sestara. Organizacija za sigurnost pacijenata protekle je godine objavila kako 400.000 prijevremeno rođenih beba u SAD-u umire, a moglo je biti spašeno. U Danskoj objavljuju kako je 150.000 pacijenata godišnje oštećeno liječenjem i traže obeštećenje te je nužno izbjegavanje tih incidenata. SAD postiže najbolje rezultate u liječenju raka ali od banalnih zdravstvenih problema umiru stotine tisuća bolesnika. U Japanu traže načine kako dalje razvijati sustav jer cijeli svijet stari, a kataklizme se množe. Ukratko, zdravstvo kakvo poznajemo potrošilo je vlastiti model i treba nove koncepte. Po dosad ocijenjenim i ponegdje primijenjenim modelima što će se snažno razvijati sljedećih godina, tu je nekoliko ključnih novih polazišta. Temeljna filozofija nove zdravstvene zaštite i skrbi podrazumijeva da je pacijent polazište i centar zbivanja te treba biti ohrabren i osnažen za partnera i saveznika. Ne samo u skladu sa svojim sposobnostima, nego i sa svojim psihosocijalnim osobinama i preferencijama.
Cijeli koncept počiva na četiri važne pretpostavke. Najprije, holizam i integrativnost. Cjelovitost zato jer su profesionalci isuviše trenirani u modelu bolesti kao biološkom, nisu stekli znanja o npr. psihosocijalnom kontekstu bolesti. Ne može se gledati samo bolesnikove nalaze, treba pitati “što očekujete, što priželjkujete, kako ćemo izvesti poboljšanje?” Proces je zahtjevan ali moguć, ali fokus ne smije biti samo na medicinskoj strani problema. Treći ključan koncept je sigurnost, provjera kvalitete, već snažno razvijena u dijelovima sustava. Primjer mogu biti procesi kontrole kvalitete i sigurnosti kakve već imaju druge djelatnosti, npr. zrakoplovstvo. Četvrti element je uključenost svih sudionika zdravstvenog sustava i društva, jer samo to može promijeniti zdravstvo u sigurne, održive i efikasne sustave budućnosti. Nužna je promjena navika, javni poziv lidera i svih eksperata k političkim inicijativama koje će uporno mijenjati dnevnu praksu širom svijeta. Ta inovativnost već spašava živote, uvodi promjene i motivira da se društveni sustavi poput zdravstva razvijaju onako kako to zajednice planiraju i žele, s odgovarajućim vještinama i znanjem, a ne pod pritiskom grupa i tehnologija kako se to danas globalno zbiva. Konačno, tada neće biti neobično da kao bolesnik kažete svome liječniku: “Vi znate medicinsku stranu moje bolesti, ali ja znam kako se osjećam u svojem tijelu”. I već ćete raspolagati sami sobom kao prvim i možda najvažnijim instrumentom k zdravijem življenju. Ima onih koji još uvijek misle kako tu preobrazbu mogu izbjeći. No, to je samo iluzija koju će skupo platiti. Novcem ili zdravljem. A možda s oboje. No napredno i hrabro društvo to može izbjeći!
Treba razmišljati o osobi, ne o pacijentu, o osobnosti, a ne o bolesti, ne reducirati bolesnika na njegovu bolest. To je za pacijenta nužna ravnopravnija pozicija i nalaže duboku promjenu načina komunikacije. Liječnici su edukatori, afirmatori, promotori i treneri zdravlja, a ne vatrogasci i zadnje utočište nemoćnih. Računa se na potencijale svake osobe, traže se resursi i mogućnosti, a ne samo slabosti. Bolesnik nije primatelj nego sukreator procesa liječenja, uz troškove treba računati s koliko ulaganja se vraća funkcija i sposobnost, umjesto brige o pacijentu treba nježno ali uporno izgraditi odgovornost osobe da surađuje i pomaže vlastitom ozdravljenju. Medicinske sestre važni su pomagači i savjetnici, informacije o problemima zdravstvenog sustava od važnosti su za pojedinca i zajednicu te društvo treba biti aktivan sudionik njihova razvoja.
