Zvijezde u nas pjevaju, zvijezde u nas plešu, zvijezde su influenceri, glumci, sportaši, zvijezde su političari, to možda ponajprije. O svima se njima da diskutirati i na temu koliko u tom njihovom zvjezdanom statusu ima pokrića, ali kad se spomene Maja Drobnjaković, tu sve rasprave staju.

Nju bi se itekako dalo zvati zvijezdom, ali ne samo zato što pleše u showu Nove TV »Ples sa zvijezdama« uz svog mentora Marka Mrkića. Maja je, štogod ona o tome skromno mislila, više od zvijezde, ona je istinska junakinja kako ove sezone tako i onih prijašnjih i onih mnogih koje će tek doći.

I ona je vazda nasmiješeno biće, uvijek dobre volje, kako i dolikuje onoj koja se, kako se sama često šali, na lijevu nogu nikada ne diže iz kreveta jer lijeve noge, lijeve potkoljenice jednostavno nema.

Ima protezu na koju i novinaru odmah bježi pogled pri prvom susretu, pa ga malo bude stid. »Ne treba, normalno je to«, sa smiješkom će Maja.

Snimio: Josip MIŠKOVIĆ, Press Nova TV

Lijeva & desna

Maja i Marko. Uletjeli smo im na jednu od proba. Ne treba čovjeku dugo da shvati da se radi o savršenom paru. Mora tu biti neke veze čvršće od nekoliko epizoda aktualne sezone showa. Što li ih je samo spojilo i kada!?

– Maja i ja se znamo četiri godine. Priča je krenula tako da je jedan moj prijatelj strgao koljeno, a prijateljica zglob. Zezali smo se da zbog ozljeda ni on ni ona nemaju dvije lijeve, ali nas je to ponukalo i da se zapitamo kako je s ljudima koji možda uistinu nemaju nogu.

Došli smo na ideju da se javimo Udruzi osoba s amputacijom udova Grada Zagreba i pitamo ih bi li mogli malo navratiti i vidjeti mogu li plesati. Bez ikakvog predznanja ja sam se pitao mogu li oni išta, a kad sam došao na sastanak, tamo je bila, naravno, i Maja. Tako je sve krenulo – prisjeća se Marko.

Prvo sastanak, a onda je pao prijedlog da Marko i ljudi iz njegove Plesne škole Lijeva & desna odrade s članovima udruge plesni tečaj. Jednostavno ih je, kako kaže Marko, taj posjet inspirirao. I tečaj je bio uspješan. I Marku je bivalo jasnije i kakvih proteze ima, i koji koraci polaznicima pašu, a koji ne, ovisno o vrsti invaliditeta.

– Maja je u tom cijelom procesu plesnih tečajeva bila najmotiviranija, ona je bila na svakom treningu i na kraju krajeva bila je najposebnija – veli Marko.

Nego, Lijeva & desna.

– Maja se savršeno uklapa u to ime – šalimo se i mi kad se već Maja često i sama s tim šali.

– Tako je – smije se Maja.

Snimio: Josip MIŠKOVIĆ, Press Nova TV

Koračići i glazba

Samo, koliko god da je Maja u startu čvrsto zagrizla u ples kao takav, jer čvrsto zagrize u sve čim se bavi, jedno je plesati na plesnom tečaju, a drugo je prijaviti se na show koji gleda cijela Lijepa Naša.

Do te odluke dovela je ovaj par prošla sezona, kada je Marko plesao, i to sve do finala, s influencericom Jelenom Perić. Koncept jedne od emisija bio je taj da zvijezda na podij dovede nekog iz privatnog života pa da zaplešu utroje. Marko je danas ponosan na svoju ideju da Jeleni predloži da pozove Maju u taj trio.

– Jelena je prelomila i rekla: »Super je ideja!« I to je jako grunulo van. Puno lijepog nam se dogodilo, najljepše je to da radimo danas i s amputircima, baš kao i s gluhim i nagluhim osobama.

A samo pet minuta nakon što je Maja otplesala nastup u prošloj sezoni, nama stiže mail osobe u kolicima koja pita može li se možda nešto u klubu plesati. To je bilo to. Tad smo shvatili da sve ima smisla – kaže Marko.

Taj trio bio je razlog da Maju produkcija showa pozove na casting za aktualnu sezonu.

– I upalilo je. A upalilo je i to da sam ja njezin partner, što je fenomenalno – priznaje Marko.

Maja sve to sluša i samo se smješka. Pitamo je koliko je voljela plesati i prije nego što joj se dogodila amputacija.

– Imala sam predmet ples na Kineziološkom fakultetu i bilo mi je to ok, ali to su koračići, razina recimo srednje škole. Ali, volim glazbu, uvijek je ona tu negdje oko mene – veli nam Maja.

Snimio: Josip MIŠKOVIĆ, Press Nova TV

Rak kosti

Marko je u Majin život zakoračio plesnim korakom prije četiri godine. Potkoljenicu su Maji morali amputirati 2017. godine. Rak kosti nije ostavljao druge opcije. A bila joj je tek godina poviše tridesete.

Ono što je uistinu fascinantno je da Maja praktički na operacijskom stolu doznaje da će ostati bez potkoljenice i da sve njezino žalovanje, tuga, ljutnja traje nevjerojatno kratko.

– Pet minuta. Ne mogu reći da mi u tom trenutku nije bilo teško, nitko to sebi ne želi. Ali onda sam shvatila da je od tog trenutka to – to i da sama samo moram promijeniti način gledanja, učiniti da mi život i uz protezu bude bolji.

Taj tren ja sam napravila – klik! Taj tren sam prebacila sklopku i krenula dalje bez noge. I nikada poslije nisam nijednom pomislila da nemam nogu. Nikad nisam pomislila, e da sad imam nogu – priča Maja.

Nestvarno brzo je i prohodala s protezom.

– Prohodala sam čim sam je dobila. Noga mi je amputirana 22. veljače, a početkom travnja sam prohodala. Ljudima oko sebe sam rekla: »Za Uskrs izlazim van s protezom.« I tako je i bilo – prisjeća se Maja.

Odakle tolika mentalna snaga!?

– Odlučila sam da ću hodati skoro jednako dobro kao i kad sam imala nogu. I to je to. Nisam ja jedina osoba na svijetu koja nema nogu. Znala sam da postoje proteze koje su za to dovoljno dobre i da će se sigurno naći netko tko će me inspirirati – kazuje.

Maja.Sport i invaliditet

Nikakvih tu dilema u nje nije bilo, znala je da će prvo prohodati, a onda se vratiti sportu, kako sportašici i diplomiranoj kineziologinji i dolikuje. Jedino nije znala kojem će se sportu vratiti pa je danas, baš kao i onomad, u sjedećoj odbojci, ali je primjerice i ona koja baca disk. Vratit ćemo se i na to čim doznamo što joj je bilo najteže u privikavanju na hodanje, na život s protezom.

– Postoje neki problemi, problem je recimo kad proteza žulja, ali ne fokusiram se na to, znam da će proći i idemo dalje. A što se sporta tiče, uglavnom sam trenirala sportove, osim atletike, u kojima ne trebaju proteze – priča Maja.

Nego, trčanje. Maja je praktički počela trčati s protezom odmah, i to ponajprije humanitarne utrke. Godinu dana nakon amputacije ona trči u Zadru Wings for Life.

Krenula je trčati i iz zahvalnosti protetičkoj kući od koje je dobila protezu za trčanje i zato jer je cilj utrke human. Bila je spremna istrčati dva kilometra pa istrčala sedam! To je ta, reći će Marko, njezina sportska glava.

– Kad god je zeznuto, ona iznalazi neke alate da izgura neke probleme ili napore puno bolje i lakše nego netko tko nije iz tog sportskog svijeta. Godine 2019. ona je bacala disk, a bližile su se Paraolimpijske igre u Tokiju.

Skužio sam da postoje daljine koje te stavljaju na tu mapu bacačica i možda vode i u Tokio. Pa sam joj rekao te 2019. godine da mora baciti normu za Tokio. Rekao sam joj, ode li na olimpijske, možda će je pozvati i na »Ples sa zvijezdama« da bude moja plesna partnerica. I evo ga! – kaže Marko.

– Ne trebaju meni Paraolimpijske igre da bih došla u »Ples sa zvijezdama« – smije se Maja.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Maja Drobnjaković (@maja.drobnjakovic)

Šamar realnosti

Ono što je bila zezancija jednostavno se dogodilo. Jer, kako to veli Marko, život je takav, lijep i čudesan. I jest, makar s druge strane stoji i činjenica da ljudi bez invaliditeta često pojma nemaju kako pristupiti osobama s invaliditetom, da im zna biti neugodno, da ne znaju što treba.

Maja na to kaže da ona gradom hoda najnormalnije, da se proteza vidi i nema s tim baš nikakav problem.

– Drago mi je kad mi netko priđe i pita ako ga što zanima. Ljudima je često neugodno jer im je to nepoznanica, ali ako ja hodam kako hodam, netko će me i zaustaviti i pitati nešto.

Najčešće to klinci rade, a onda se i roditelji malo oslobode. I to mi je ok. A što se tiče nas, Marko vjerojatno ni ne razmišlja o tom da ja nemam nogu – veli Maja.

Bome, ako je suditi po koreografiji za slowfox, tu se i pleše tako da zaboravi čovjek sa strane na protezu učas onako fokusiran u ljepotu samog plesa. No, priznat će i Marko i Maja da iza svega stoji veliki, veliki rad.

Valja, primjerice, razmišljati o tom da proteza nema dolje zglobove, ali nikada nije bila opcija pojednostaviti korake.

– Ja je gledam stvarno ravnopravno. Nekada dobijem i koji šamar realnosti, nekad shvatim da neki koraci nisu dobri jer je na lijevoj nozi više nego što treba, ali sve je stvar komunikacije.

Popuštanja nema, jer za Maju ne postoji ne, ne postoji ne mogu, nema pitanja ima li nešto lakše. Toga u njoj nema, a ako nema, onda moramo plivati na visokoj razini.

Jer, ako popustimo, onda se gubi ta njezina supermoć, to »Maja može sve«. Može, ali zato treba više rada, više kreativnosti uz tu njezinu glavu koja može sve – iskreno će Marko.

Sva se čini lako kad Maja o tome priča, da straha od nijednog plesa nema, bilo u njemu figura koje su za njezinu lijevu nogu nezgodnije ili ne.

Zanimljivo je pritom, a to nam dakako priča Marko, da im je možda najveća strepnja od rumbe, makar bio to polaganiji ples, a sve zato jer iziskuje jako puno korištenje stopala i stajanja na jednoj od dvije noge.

Stopala su, kaže, najbolji prijatelj u plesu, kad se možeš odgurivati na jednoj nozi, sve je puno lakše, a ako to na jednoj nozi ne možeš, onda je to izazov. Pritom, ponoviti valja, pojednostavljenje plesa do banalnog za ovo dvoje ne dolazi u obzir.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Maja Drobnjaković (@maja.drobnjakovic)

Tri proteze

Pomoći će, kaže Maja, to što ona zapravo ima tri noge. Tri su, naime, u nje proteze, ona za svakodnevno hodanje, koju kad je ujutro stavi ne skida do navečer, pa ona zvana blade za trčanje, a tu je i ova kojoj se da podesiti visina pete u kojoj može nositi plesne cipele, cipele s potpeticom.

I da, skupe su, i jadna i druga i treća. I da, ne pokriva ih puno ono zdravstveno osiguranje pa da svi mogu do ‘plesne’ proteze. Treba za iskorak put plesa i proteza, ali treba i mentalne snage, a nju nema svatko.

– Ljudima stane život kad ostanu bez noge. Ja vjerujem da će sve ovo malo ljude ohrabriti. Već sad ima pomaka, javljaju se ljudi, i to mi je super. I koliko ja njih inspiriram, toliko i oni mene motiviraju za daljnji rad – ističe Maja.

I ne pišu Maji i ne javljaju joj se samo ljudi s invaliditetom, javljaju joj se svi koji imaju nekakav problem koji im se činio nerješiv dok nisu vidjeli Maju kako pleše. I Marko i Maja su mišljenja da to i jest neko svojevrsno Majino poslanje.

– Nije njezina uloga da, recimo, uvjerava ljude da svi s amputacijama mogu doći u »Ples sa zvijezdama«, ali ona jest neka metafora za sve koji misle da su u problemu, pa da gledajući nju shvate da problem nije ni toliko velik, ni nerješiv. Da shvate da mogu – poručuje Marko.

– Bilo bi lijepo da pomisle: »Ako ona može plesati bez noge, onda mogu i ja prebroditi svoj problem«. I ljudi iz svih sfera života uistinu šalju poruke, razni ljudi, ne samo s invaliditetom. Neki nam čestitaju, neki nas pohvale, neki nam zahvale – veli Maja.

Maja je ona koja inspirira, kaže Marko. Njega je inspirirala i prije showa, sada iz nedjelje u nedjelju dopire njezina poruka do jako puno ljudi, a recept za dalje je, zapravo, jednostavan.

– Dovoljno će biti da Maja bude Maja – veli Marko.

Kad ti je teško, sjeti se Maje, reklo bi se. Maja na to skromno govori da se ona i ne trudi da bi išta dokazala i pokazala, nije njoj bio ni neki davni plan doći na »Ples sa zvijezdama«, ali kad je već tu, bilo bi, kako kaže, lijepo da njezino sudjelovanje u showu i mijenja neke stvari.

I zato je Marko u pravu kada kaže da će se brzo zaboraviti i tko je plesao u sezonama i tko je pobjeđivao, ali će i za deset i dvadeset godina ostati ljudima negdje u pamćenju da je onomad u nekom showu bila jedan fenomenalna cura bez noge.

– Za 30 godina imat će ljudi u problemu taj jedan mali, svijetli primjer, taman da se pitaju kako je ona to izgurala i da odluče sutra i sami napraviti taj prvi korak na nekoj šetnici, parku. I to je vauuu – s pravom veli Marko.