U medicini postoje karijere koje se mjere titulama i znanstvenim radovima, ali i one koje se prepoznaju po utjecaju na ljude. U slučaju Vanje Bašić Kes, ugledne zagrebačke neurologinje i akademkinje, ta se dva svijeta prirodno preklapaju. Dugogodišnja liječnica Klinike za neurologiju KBC-a Sestre milosrdnice, subspecijalistica neuroimunologije i intenzivne neurologije te voditeljica referentnih centara Ministarstva zdravstva, jedno je od najpoznatijih imena hrvatske neurologije.

Posljednjih mjeseci njezino se ime sve češće pojavljuje i na društvenim mrežama. Otvorila je profil na TikToku na kojem objavljuje kratke edukativne videozapise o zdravlju mozga. U jednostavnim i razumljivim objavama govori o migrenama, moždanom udaru, stresu, snu i svakodnevnim navikama koje pomažu očuvanju zdravlja mozga. U razgovoru otkriva zašto se odlučila na taj korak i kako vidi ulogu liječnika u digitalnom prostoru.

BANALIZACIJA TIKTOKA

Svi mediji govore o vama kao vrhunskoj znanstvenici koja je otvorila TikTok profil kako bi pomogla pacijentima. Kako se to točno dogodilo i zašto baš ta mreža?

– Godinama sam primjećivala da pacijenti dolaze u ordinaciju s informacijama koje su pronašli na internetu, a koje su često netočne ili nepotpune. Shvatila sam da se medicinska zajednica mora aktivnije uključiti u digitalni prostor jer je on postao glavni izvor informacija za velik dio populacije, a onda me je sestra Nikolina Bašić Jukić, transplantacijski nefrolog s KBC-a Zagreb, nagovorila da počnem objavljivati na TikToku. TikTok sam odabrala zato što je riječ o platformi koja danas ima ogroman doseg, posebno među mlađim generacijama. To je medij kratke forme, ali upravo u tome vidim izazov – kako kompleksne medicinske teme objasniti jasno, razumljivo i znanstveno točno u jednoj minuti. Prije nego što sam otvorila profil, doista sam proučila kolege iz svijeta koji već godinama rade edukativni medicinski sadržaj na društvenim mrežama. Među njima ima iznimnih liječnika koji uspijevaju spojiti znanstvenu ozbiljnost i komunikaciju prilagođenu široj publici. Iako mnogi banaliziraju sadržaj na TikToku, moje iskustvo pokazuje da publika itekako cijeni kvalitetne informacije. Broj pratitelja raste, ali ono što mi je važnije od brojki jest činjenica da ljudi često napišu kako su zbog videa prepoznali simptome, javili se liječniku ili bolje razumjeli svoju bolest.

Medicinu ste odabrali zbog pada u djetinjstvu i operacije tetiva, nakon čega ste proveli puno vremena po bolnicama. Da se taj nesretni pad nije dogodio, mislite li da bi prevladala neka druga ambicija ili ste oduvijek liječnica u duši?

– Teško je reći kako bi se život razvijao da se taj događaj nije dogodio. No, boravak u bolnici u djetinjstvu na mene je svakako ostavilo snažan dojam. Tada sam prvi put vidjela koliko liječnici mogu promijeniti nečiji život – ne samo kroz operaciju ili terapiju, nego i kroz način na koji razgovaraju s pacijentima i ulijevaju im povjerenje. Mislim da je upravo to iskustvo probudilo moju znatiželju o medicini i ljudskom tijelu. Možda bih i bez toga završila u nekoj znanstvenoj profesiji, jer sam oduvijek bila vrlo znatiželjna, ali taj događaj je vjerojatno usmjerio moj put upravo prema medicini.

Ipak, prva ljubav bila je ginekologija, a završili ste u neurologiji. Što je presudilo da se posvetite mozgu, tom najkompleksnijem organu?

– Mozak je vjerojatno najfascinantniji organ u ljudskom tijelu. On ne upravlja samo našim pokretima i fiziološkim funkcijama, nego i našim emocijama, sjećanjima, osobnošću i identitetom. Tijekom rada na Katedri za anatomiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu shvatila sam da neurologija zahtijeva posebnu vrstu razmišljanja. Dijagnostika se često temelji na detaljnoj analizi simptoma i znakova, gotovo poput rješavanja složene zagonetke. Upravo ta kombinacija znanstvene kompleksnosti, kliničke analitike i duboko humanog aspekta rada s pacijentima bila je presudna da odaberem neurologiju.

KRITIČARKA SUSTAVA

Poznati ste i kao britka kritičarka događanja u zdravstvu. Da imate moć, što biste sutra prvo promijenili u našem sustavu?

– Povremeno sam kritičarka zdravstvenog sustava, ali ja to zapravo vidim kao izraz profesionalne odgovornosti. Liječnici koji svakodnevno rade s pacijentima najbolje vide gdje sustav funkcionira, a gdje postoje ozbiljni problemi. Kritika, ako je dobronamjerna i argumentirana, nije napad na sustav, nego pokušaj da ga učinimo boljim. Hrvatska ima iznimno kvalitetne liječnike, medicinske sestre i stručnjake, ali naš zdravstveni sustav često opterećuju organizacijski i administrativni problemi. Liječnici danas nerijetko provode previše vremena ispunjavajući dokumentaciju i baveći se birokracijom, a premalo u izravnom radu s pacijentima. To je problem koji bi trebalo sustavno rješavati, jer je vrijeme liječnika najvredniji resurs u zdravstvenom sustavu.

Drugi važan izazov je nedovoljno ulaganje u prevenciju i edukaciju. U neurologiji, primjerice, znamo da se veliki dio moždanih udara može spriječiti kontrolom rizičnih čimbenika poput visokog krvnog tlaka, pušenja ili nepravilne prehrane. Sustav bi trebao puno više ulagati u javnozdravstvene programe i edukaciju građana jer je prevencija uvijek učinkovitija i dugoročno jeftinija od liječenja posljedica bolesti. Također smatram da je važno snažnije poticati znanstveni rad i razvoj novih terapija. Medicina se iznimno brzo razvija i zdravstveni sustav mora biti dovoljno fleksibilan da prati te promjene. To znači ulaganje u istraživanje, moderne terapijske metode i multidisciplinarne centre izvrsnosti. Na kraju, vjerujem da medicina mora ostati prije svega humanistička profesija. U središtu svakog zdravstvenog sustava mora biti pacijent, a svi organizacijski modeli trebaju služiti tom cilju.

Osnovali ste centre za dijagnostiku i liječenje akutne i kronične boli, te za neuroimunologiju i neurogenetiku. Je li vaše osobno iskustvo s migrenama utjecalo na to da svoje ambicije usmjerite baš u tom pravcu?

– Stvorila sam Referentni centar za dijagnostiku i liječenje akutne i kronične boli, te Referentni centar Ministarstva zdravstva za neuroimunologiju i neurogenetiku s jasnim ciljem pacijentima ponuditi sveobuhvatan, multidisciplinaran pristup koji spaja kliničku stručnost, najnovija znanstvena saznanja i inovativne terapije. U tom centru težimo individualiziranom pristupu – svaki pacijent je jedinstven i zahtijeva plan liječenja koji uzima u obzir sve aspekte bolesti, uključujući genetske predispozicije, imunološki status i specifične neurološke mehanizme. Na taj način ne samo da ublažavamo simptome, nego i razumijemo temeljne procese bolesti, što omogućuje bolje dugoročne rezultate. Pored izravnog kliničkog rada, centar ima i znanstvenu i edukativnu ulogu: provodimo istraživanja koja dovode do novih terapijskih mogućnosti, educiramo mlade liječnike i povezujemo znanstvenu zajednicu s kliničkom praksom. Na taj način centar funkcionira kao mjesto gdje se stvaraju rješenja za kompleksne neurološke bolesti i gdje se znanje prenosi na buduće generacije stručnjaka.

Kako izgleda trenutak kad vrhunska stručnjakinja za bol i sama postane pacijent?

– Kada sam sama pacijent s glavoboljom, iskustvo je vrlo različito od kliničkog rada. Sve što sam naučila o simptomima, terapijama i mehanizmima boli postaje osobno iskustvo i to me snažno podsjeti koliko je kronična glavobolja iscrpljujuća. Svaka glavobolja utječe na koncentraciju, raspoloženje i svakodnevne aktivnosti, pa shvatite koliko strpljenja i razumijevanja pacijenti trebaju. U tim trenucima primjenjujem iste metode koje savjetujem drugima – lijekove prema protokolu, odmor u tišini, mrak, hidrataciju i tehniku disanja za smanjenje napetosti. Istovremeno, postajem svjesna koliko su individualni pristupi važni – ono što pomaže jednom pacijentu možda ne djeluje drugom. Ovo iskustvo mi daje dodatnu empatiju i motivaciju: kada liječnik sam osjeti bol, bolje razumije strah, frustraciju i nelagodu pacijenata. Također me podsjeća da je komunikacija jednako važna kao i sama terapija – pacijent mora znati da ga netko sluša i razumije. Ukratko, biti pacijent s glavoboljom znači ponovo naučiti strpljenje, osloniti se na stručnu pomoć i primijeniti vlastito znanje, ali s dozom osobnog iskustva i empatije koja se ne može naučiti samo u ordinaciji.

IZBRISATI BOL

Kažete da je bol zapisana u mozgu i da je treba »zbrisati«. Možete li to objasniti laički – je li naš mozak poput tvrdog diska koji možemo reprogramirati? I možemo li, osim boli, tako »izbrisati« i loše navike ili ovisnosti?

– Mozak je nevjerojatno prilagodljiv organ, ono što znanstvenici zovu neuroplastičnost, znači da se neuronske mreže mogu mijenjati i učiti nove obrasce. Kada kažem da je bol »zapisana« u mozgu i da je treba »zbrisati«, mislim na to da kronična bol stvara svojevrsnu memoriju u živčanom sustavu. Nervni sustav počinje reagirati pretjerano i šalje signale boli i kada više nema stvarnog štetnog podražaja. Možemo to usporediti s »reprogramiranjem« tvrdog diska: kroz različite terapije – lijekove, akupunkturu, fizikalnu terapiju, tehnike relaksacije, neurostimulaciju ili psihološke metode – mozgu pomažemo da promijeni način na koji obrađuje signale boli. Cilj nije samo ublažiti simptome, nego stvarno »resetirati« neuronske obrasce koji su naučeni tijekom kronične boli. Što se tiče loših navika ili ovisnosti, princip je sličan: mozak također »pamti« obrasce ponašanja. Kroz ponavljane promjene, svjesno učenje i odgovarajuće strategije, moguće je graditi nove obrasce i smanjiti stare, destruktivne reakcije. Naravno, proces je zahtjevan i individualan – nije dovoljno samo »izbrisati«, nego je potrebna kontinuirana praksa i podrška stručnjaka. Drugim riječima, mozak nije statičan, on se može oblikovati i prilagoditi, ali to zahtijeva vrijeme, strpljenje i ciljanu intervenciju. I bol i navike mogu se mijenjati, ali uvijek kroz kombinaciju znanstveno dokazanih metoda i individualnog pristupa.

Procjenjuje se da razumijemo tek 10-15 posto procesa u mozgu. Kako vama, kao znanstvenici, zvuči činjenica da je svijest još uvijek toliki misterij?

– Za znanstvenika je to istovremeno fascinantno i motivirajuće. Mozak je vjerojatno najsloženiji organ u prirodi – milijarde neurona i trilijuni sinapsi tvore mrežu koja upravlja svakim našim pokretom, osjećajem i mišlju. Činjenica da razumijemo tek 10-15 posto njegovih procesa pokazuje koliko nam još treba otkriti, ali i koliko je znanost uzbudljivo polje. Što se tiče svijesti, ona je i dalje najveći misterij. Još uvijek ne znamo u potpunosti kako iz električnih i kemijskih signala nastaje subjektivno iskustvo – ono što zovemo »ja«. Ipak, upravo ta nepoznanica potiče nas na istraživanje, inovaciju i interdisciplinarni pristup, spajajući neurologiju, psihologiju, genetiku, imunologiju i računalne znanosti. Za mene, kao znanstvenicu, to je podsjetnik na skromnost: koliko god mislili da znamo, uvijek postoji prostor za otkriće. I upravo u toj nepoznanici leži ljepota medicine – svaki novi uvid u funkcioniranje mozga može promijeniti način na koji liječimo i razumijemo pacijente.

Kao stručnjakinja za neurogenetiku, možete li nam pojednostaviti – koliko geni zapravo drže »daljinski upravljač« naših kognitivnih sposobnosti?

– Geni svakako igraju važnu ulogu jer daju biološku osnovu našeg mozga – oblikuju strukturu neurona, sinapsi i neurotransmiterske mreže. Mogli bismo reći da oni djelomično drže »daljinski upravljač« naših kognitivnih sposobnosti, jer određuju potencijal za pamćenje, učenje, fokus i druge mentalne funkcije. No, geni nisu sudbina. Okolina, iskustva, obrazovanje i način života imaju jednako snažan, pa čak i veći utjecaj na to koliko ćemo taj potencijal razviti. Primjerice, stimulativno okruženje, učenje, fizička aktivnost i socijalna interakcija mogu značajno oblikovati mozak i povećati njegove funkcionalne sposobnosti. Drugim riječima, geni postavljaju okvir potencijal i kapacitet, ali kako taj »daljinski upravljač« koristimo i koje funkcije razvijamo, uvelike ovisi o iskustvu i životnim odabirima. Znanost pokazuje da je mozak izuzetno plastičan i sposoban učiti kroz cijeli život, što znači da potencijal koji nam geni daju možemo aktivno oblikovati.

Uspjeli ste akupunkturu uvrstiti na uputnicu HZZO-a. Postoji li još uvijek skepsa među kolegama i kako ih razoružate po tom pitanju?

– Da, uspjela sam akupunkturu uvrstiti na uputnicu HZZO-a kao priznat oblik liječenja određenih vrsta boli, što je veliki korak za integrativnu medicinu u Hrvatskoj. No skeptičnost među kolegama još uvijek postoji, i to je potpuno razumljivo – medicina se temelji na dokazima, pa svaki novi pristup mora proći rigoroznu znanstvenu provjeru. Kako »razoružati« skeptike? Prvo, kroz znanstvene dokaze. Akupunktura nije čarolija, postoji sve više studija koje pokazuju da može biti učinkovita kod kronične boli, migrene i određenih neuroloških stanja. Drugo, kroz praktične rezultate kada kolege vide pacijente kojima je bol značajno smanjena i kvalitetno poboljšan život, skepticizam se prirodno smanjuje. Za mene je ključ pokazati da akupunktura nije zamjena za konvencionalnu medicinu, nego dodatni alat u multidisciplinarnom pristupu liječenju boli. Kada se koristi pravilno, ona nadopunjuje lijekove, fizikalnu terapiju i edukaciju pacijenta, čineći terapiju cjelovitijom i učinkovitijom. Ukratko, skepticizam postoji, ali ga najbolje »razoružavamo« kombinacijom znanstvenih dokaza, kliničke prakse i edukacije, pokazujući da medicina može biti i inovativna i sigurna.

ZNANOST I HUMANIZAM

Često spominjete duhovnost koju dobivate od pacijenata. Može li se uopće biti vrhunski neurolog bez tog »neopipljivog« osjećaja za čovjeka?

– Za mene neurologija nije samo proučavanje mozga i živčanog sustava, ona je rad s ljudima koji često prolaze kroz teške, ponekad životno dramatične situacije. Duhovnost koju osjećam od pacijenata nije religiozna kategorija, nego taj »neopipljivi« osjećaj povezanosti, poštovanja i uzajamnog povjerenja. Vrhunski neurolog može imati vrhunsko znanje i kliničku stručnost, ali bez empatije i sposobnosti da osjeti iskustvo pacijenta, liječenje nikada nije potpuno. Pacijent mora osjetiti da je viđen, shvaćen i poštovan, to je ono što im često daje snagu da se suoče s bolešću i slijede terapijski plan. Drugim riječima, medicina je istovremeno znanost i humanizam. Tehnički, znanje i metode važni su, ali odnos s pacijentom, osjećaj duhovnosti i poštovanja prema njegovoj priči, jednako su ključni. Bez toga neurologija ostaje samo dijagnostička disciplina, a ne potpuna profesija usmjerena na čovjeka. Mozak možemo liječiti znanjem, ali pacijenta samo empatijom i poštovanjem.

Kad vam pacijent kaže: »Doktorice, vratili ste mi život«, gdje spremite taj osjećaj? Imate li neku mentalnu ladicu za takve trenutke kad je dan u bolnici posebno težak?

– Takve riječi su za liječnika možda najveća nagrada. Nije to nešto što »spremaš« u fizičku ladicu, već to ostaje duboko u sjećanju i u srcu. Često su to trenuci koji me podsjećaju zašto sam odabrala ovu profesiju i daju mi snagu i motivaciju kada su dani teški ili iscrpljujući. Ima dana kada se suočavamo s teškim dijagnozama, zahtjevnim procedurama i iscrpljujućim ritmom bolnice. Upravo tada se sjetim tih pacijenata koji su zahvalni i kojima smo, barem dijelom, pomogli. Taj osjećaj je poput »mentalne oaze«, mjesto gdje vraćam energiju, suosjećanje i vjeru u smisao svog posla. Drugim riječima, te riječi nisu samo kompliment, već podsjetnik da je medicina, pored znanosti i tehnike, prije svega ljudski posao koji može vratiti život ili olakšati ono što je teško.

Ostvarili ste sve profesionalne ambicije i titulu akademkinje. Što želite sebi u idućih deset godina, više odmora i tišine u Stubičkim toplicama ili još više akcije na društvenim mrežama?

– Profesionalno sam ostvarila sve ciljeve, Akademkinja sam, redovita članica Internacionalne Akademije znanosti i umjetnosti u BiH, redovita profesorica u trajnom zvanju na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu, pročelnica Zavoda za neuroimunologiju, neurogenetiku i bol, voditeljica MS i Fabry centra, u dva mandata bila predstojnica Klinike za neurologiju KBC-a Sestre milosrdnice, te u sljedećem desetljeću želim ravnotežu i balans profesionalnog i privatnog života. Želim više vremena za tišinu u Stubičkim Toplicama i Opatiji, za šetnje, vrtlarenje i uživanje u prirodi – to su trenuci koji me pune energijom i pomažu mi resetirati se, a najvažnije zdravlje mojoj obitelji i bližnjima te profesionalno napredovanje moje djece i moje nećakinje Katije.

S druge strane, društvene mreže i edukacija javnosti i dalje su dio mog profesionalnog identiteta. Želim nastaviti dijeliti znanje, širiti svijest o neurološkim bolestima i biti dostupna pacijentima, ali to želim raditi na način koji ne ugrožava mir i vrijeme s obitelji. Drugim riječima, privatno želim tišinu i unutarnji mir, a profesionalno – akciju i edukaciju, uz svijest da je balans ključan. U konačnici, oba svijeta se nadopunjuju i čine život ispunjenim.

OD MEDITACIJA UZ SVIJEĆE DO KROKODILA NA GLAVI

Spomenuli ste krokodile na glavi kao drevni lijek za migrenu. Što je najčudnije što ste čuli od pacijenata danas – što su sve spremni isprobati prije nego dođu k vama?

– Pacijenti s migrenom ponekad su spremni na nevjerojatne stvari kako bi ublažili bol – od drevnih, gotovo mitoloških metoda, do vrlo kreativnih »uradi sam« rješenja. Šalu na stranu, neki pokušavaju hladne obloge, ultrazvučne uređaje, razne čajeve ili preparate koji se reklamiraju kao čudesni lijekovi, dok drugi idu i korak dalje – od meditacija uz svijeće do… krokodila na glavi, što je legenda stara stoljećima, ali i danas simbolizira koliko je bol frustrirajuća i koliko ljudi traže rješenje.

Za mene je ovo uvijek podsjetnik koliko je kronična migrena ozbiljna bolest i koliko je važno pacijentima ponuditi dokazano učinkovitu, individualiziranu terapiju. Često pacijenti dođu iscrpljeni, znatiželjni, ponekad i obeshrabreni, a tada naš centar postaje mjesto gdje dobivaju jasne smjernice, stručnu procjenu i plan koji zaista djeluje. Upravo zbog toga uvijek govorim: humor i znanost idu ruku pod ruku, možemo se nasmijati na čudne metode, ali ozbiljno shvatiti bol koja stoji iza njih.

KONGRES U OPATIJI

Godinama sam Pročelnica Katedre za neurologiju Stomatološkog fakulteta u Zagrebu, glavna mentorica brojnim neurolozima, a posebno sam ponosna što sam organizirala Kongres specijalizanata neurologije i mladih neurologa, koji će se i ove godine održati u Opatiji krajem travnja.

ŠKOLA STRPLJENJA I PAŽNJE

Vaš idealan dan odmora uključuje šetnju i uređenje ružičnjaka u Stubičkim Toplicama. Što vas ruže mogu naučiti o strpljenju, a što medicina nije uspjela?

– Ružičnjak u Stubičkim Toplicama za mene je više od hobija, to je škola strpljenja i pažnje. Ruže ne rastu preko noći, zahtijevaju kontinuiranu njegu, promišljeno zalijevanje, rezidbu i zaštitu od bolesti. One me uče da rezultati, bilo u vrtu ili u životu, dolaze s vremenom i upornošću. Medicina nas često uči brzo reagirati i donositi odluke u kritičnim trenucima, ali strpljenje koje ruže zahtijevaju ponekad je nešto što čak i vrhunska stručnjakinja teško može »programirati« u svakodnevnoj klinici. U vrtu imam luksuz pratiti prirodu kako sama nalaže tempo, a to je iskustvo koje u medicini rijetko imamo jer život pacijenta često zahtijeva hitnu intervenciju. Također, ruže me uče skromnosti i prihvaćanju neizvjesnosti, jer ponekad unatoč trudu cvijet neće procvjetati, baš kao što ne možemo svaku bolest potpuno kontrolirati. Medicina nam daje znanje i metode, ali priroda i život nas uvijek podsjećaju na granice našeg utjecaja. Ukratko, ruže me podsjećaju da je strpljenje vrlina, a balans između kontrole i prihvaćanja nešto što medicina ponekad ne može naučiti – ali vrt svakodnevno podsjeća.

OBITELJ I KARIJERA

Koliko je vama osobno bilo izazovno postići taj balans uz dvoje djece i supruga koji je također liječnik?

– Balans između obitelji i karijere u medicini nikada nije jednostavan, jer riječ je o profesiji koja traži veliku posvećenost, vrijeme i energiju. Međutim, vjerujem da je taj balans moguć ako postoji podrška u obitelji i jasno postavljeni prioriteti. U mom slučaju ključnu ulogu imao je moj suprug Petar Kes, internist, subspecijalist nefrologije koji je također liječnik i vrlo dobro razumije prirodu našeg posla – dežurstva, nepredvidive situacije i stalnu potrebu za usavršavanjem. Ta međusobna podrška i razumijevanje bili su temelj na kojem smo gradili obiteljski život. Naravno, bilo je razdoblja kada je bilo vrlo zahtjevno uskladiti sve obveze – znanstveni rad, klinički rad, predavanja i obitelj. No, s vremenom naučite organizirati vrijeme i shvatite da je kvaliteta vremena koje provodite s obitelji važnija od same količine. Moja djeca su odrastala uz medicinu i razumiju koliko je taj poziv važan. Upravo su oni često bili moja najveća motivacija – podsjetnik zašto radimo sve što radimo i zašto medicina mora imati i ljudsko lice. A sretna sam jer sam prenijela ljubav prema medicini djeci, Petri Magdaleni, studentici 5. godine Stomatološkog fakulteta u Zagrebu, i Petru Krešimiru, studentu 3. godine Medicinskog fakulteta u Zagrebu.