Život na Bliskom istoku

Zagrepčanin Ivan Đogić o životu u Iranu: “Supruga Iranka me zafrkava da sam lud jer sam zelenilo Hrvatske zamijenio za iransku pustinju”

Danijela Bauk

Foto: Privatna arhiva

Foto: Privatna arhiva

Hrvati bi od Iranaca mogli naučiti uživati u malim stvarima, bilo bi nam puno ljepše. Hrvatska ima puno lakše uvjete života. Što bi Iranci mogli naučiti od Hrvata? Kako biti dobri u sportu i uslužnim djelatnostima u kojima smo neusporedivo profesionalniji i efikasniji. Poslovanje u Europi i Iranu se značajno razlikuje, tamo je puno manje pravila i obveza, a puno više improvizacije



Do prije samo nekoliko godina smatrao sam putovanja nepotrebnim gubljenjem vremena i novca. Sjećam se, u ono doba dok sam još živio u Zagrebu, gotovo sav novac koji sam zaradio stavio bih u stambenu štednju, a istovremeno sam i tadašnju djevojku tjerao da sav svoj višak novca također stavi u stambenu štednju. Ona je željela da putujemo i da se zabavljamo, a ja sam razmišljao o stanu, budućnosti i poluizmišljenim obvezama.


Prve su rečenice knjige »Iran u prezentu« Ivana Đogića, Zagrepčanina koji od siječnja 2018. živi i radi u Iranu kao konzultant na razvojnim projektima u turizmu i kao privatni turistički vodič za strane posjetitelje, prvenstveno one iz Hrvatske i susjednih zemalja. Ivan Đogić u knjizi, za koju je ovih dana pokrenuo crowdfunding kampanju na platformi Indiegogo, piše o vlastitom iskustvu života u Iranu, kulturološkim i razlikama u mentalitetu, beskrajnoj administraciji, bogatoj i zanimljivoj povijesti i zemljopisu, životu pod sankcijama i restriktivnim pravilima.



– U prvoj fazi uspoređujem sebe kao dosadnog dedu sa stambenom štednjom i u drugoj fazi sebe kao nekog tko je kasnije pješice proputovao stotine, a autostopom desetke tisuća kilometara. Onda uspoređujem sebe danas sa sobom od prije nekoliko godina kad sam prvi put posjetio Iran i ustopirao onaj auto još u avionu. Tad balavac nisam znao ni tko su mule ni tko je bio Homeini, a vidi sad – oženjen sam za Iranku, kopam vlastitu zemlju blizu granice s Afganistanom, a o zemlji u kojoj živim mislim da znam dovoljno da se o njoj usudim pisati čak i knjigu, piše nadalje u uvodnom poglavlju Ivan.


Ivan Đogić/Privatna arhiva


Svjestan neznanja




Ivanova priča je podosta neobična. Pa kako i zašto Iran?



– Za prvo putovanje Iranom nisam se nimalo pripremio. Fascinantno mi je razmišljati da sam danas turistički vodič u Iranu i da sam o toj državi napisao knjigu, a da za prvog posjeta nisam znao niti tko je bio Homeini ili što je to Perzepolis. Bio sam vrlo svjestan svog neznanja, ali znao sam da ću putem naučiti. Putovao sam samo pješice i autostopom u potpunosti se prepustivši cesti i ljudima koje sam slučajno upoznavao. Znao sam da je to način na koji najviše volim učiti, pripovijeda Ivan.



Kako piše u uvodu knjige, zapravo ga putovanja nikad nisu zanimala, sanjao je rješavanje stambenog pitanja i posao na otoku Cresu. Po završetku Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na smjeru Ekološka poljoprivreda i agroturizam, posao na Cresu je i dobio i to na projektima održivog turizma i ekološke poljoprivrede. Ali…


Privatna arhiva



– Putovanja mi nisu bila bitna, ali promjene na poslu i prekid dugogodišnje veze su me potaknuli da počnem raditi nešto što nisam radio nikad prije. Počeo sam čitati putopisne knjige i čitajući nije mi bilo teško zamisliti sebe da radim to isto. Danas mnoge čije sam knjige čitao mogu nazvati i prijateljima jer u međuvremenu se javila velika ljubav prema putovanjima i brojna putnička iskustva koja smo kasnije međusobno dijelili.



Na jednom od putovanja 2016. godine prvi put posjećuje Iran u kojem odmah prepoznaje velike potencijale za razvoj turizma.
– Putujući prvi put Iranom zapela mi je za oko činjenica da nisam primijetio razglednice u suvenirnicama, a s obzirom na to da sam studirao i radio u turizmu i da poznajem profil stranih gostiju koji su isti u Hrvatskoj i Iranu, a riječ je o gostima srednje platežne moći iz europskih zemalja, znao sam da tržište za razglednice zasigurno postoji.


Pomislio sam zašto ne bih odselio u slabije razvijeno turističko tržište u kojem moje znanje i iskustvo mogu doći do većeg izražaja nego negdje u Europi. A s obzirom na to da mi je uvijek najbitnije bilo da što god da radim da bude zabavno, odluka o preseljenju u Iran nije bila teška jer sam znao da će, iako vrlo teško, svakako biti vrlo zabavno, otkriva Ivan.


Privatna arhiva


Krive su razglednice


Moglo bi se reći da su za njegovo preseljenje u Iran, dakle, »krive« razglednice. I dok se većina Hrvata iz domovine iseljavala na zapad, on se odlučuje za – istok.



– Tijekom prvog posjeta Iranu još nije postojala ideja o preseljenju, već samo svijest o manjku razglednica. Preseljenje mi je prvi put palo na pamet kad sam na povratku s tog putovanja u Albaniji upoznao dečka koji je zbog manje konkurencije i veće vrijednosti novca odselio iz Grčke odmah preko granice u Albaniju jer – 1.000 eura u Albaniji nije isto što i 1.000 eura u Švicarskoj.


Rekao je da mu je to bila najbolja odluka u životu i tad sam shvatio da bi odlazak u ‘’suprotnom smjeru’’ mogao biti pametniji od standardnog i dosadnog smjera iseljavanja na zapad. Znao sam da razglednice neće biti neki veliki i unosan posao, ali sam vjerovao da će biti dovoljne barem za početak. Za njih mi nije bila potrebna velika početna investicija ili značajna logistika, a nadao sam se da ću s vremenom stvoriti poznanstva i da će se otvarati nova vrata za nove ideje i suradnje. Razglednice su bile početni projekt kojim sam zapravo dobio na vremenu da upoznam ljude i da se priviknem na novu kulturu.



U Hrvatskoj se grozimo birokracije i obilaženja šaltera, a kako je tek izgledalo pokretanje tvrtke u toj dalekoj zemlji i to još kao stranac…
– Bilo je vrlo teško, ali dobro sam odlučio da većinu posla prepustim odvjetnici koja je odradila gotovo sav posao vezan za otvaranje tvrtke. Meni je preostao samo proces ishodovanja radne dozvole i radne vize.


Hrvatska je birokracija u odnosu na iransku pravi ‘’mačji kašalj’’. Teško je bilo što sam za mnoge privatne stvari morao tražiti pomoć sa strane pa sam cijelo vrijeme imao osjećaj da sam drugima na teret. Prvenstveno što neki nisu htjeli prihvatiti novac pa sam imao osjećaj neugode da mi drugi stalno rade uslugu. Mnogo je svakodnevnih detalja koji su u takvim okolnostima pravi problem – kako podići novce na bankomatu, kako kupiti bon za mobitel, kako na oglasniku pronaći i unajmiti stan, tek su neka od Ivanovih iskustva.


Ivan i Fariba Đogić/Privatna arhiva


Kružno vrijeme


Ivana pitamo koliko se razlikuje život u Hrvatskoj i u Iranu općenito, kolike su te kulturološke i razlike u mentalitetu? Kako se nosio s tim razlikama jer neke su poprilično velike, puno toga je zabranjeno, žene imaju puno manje prava…



– Iran je zemlja izrazitog mediteranskog mentaliteta pa mislim da mi je kao Hrvatu prilagodba bila jednostavnija u usporedbi s primjerice jednim Nijemcem koji bi preselio u Iran. Mentalitet i kulturološke razlike koje meni najteže padaju su baš one karakteristike mene kao Europljana koji je u usporedbi s Irancima puno odgovorniji, izravniji, efikasniji i profesionalniji.


Percepcija vremena je drugačija – u Europi je vrijeme pravocrtno pa vrijeme koje smo danas propustili nikad nam se neće vratiti, a u Iranu je vrijeme kružno pa nema problema za ono što se danas propustilo jer sutra je novi dan i može se nadoknaditi. Iz europske perspektive, pogotovo sjevernoeuropske, to je nevjerojatan gubitak vremena i novca, a iz iranske perspektive to je neuzrujavanje i uživanje u životu. Ja se nalazim u sredinu znajući da nijedna od te dvije krajnosti nije dobra.


Privatna arhiva


Mnoge kulturološke razlike uzrokovane tradicijom, restrikcijama i strogim pravilima se mene osobno ne tiču i s te mi strane nije teško. Najveća razlika u mom životu uzrokovana pravilima je to što u Hrvatskoj svakodnevno pijem vino i jedem svinjetinu, a u Iranu ne. Ja sam muškarac pa je neozbiljno reći da nema problema za žene, ali činjenica je da sam oženjen za Iranku i da ne vidim da se ona, a i druge žene u mom okruženju puno žale na svoju poziciju u društvu.


Nedvojbeno je da je ženama u mnogočemu puno teže nego muškarcima, ali u mnogočemu im je i puno lakše. Puno veći problem je tradicija od državne politike, potlačenost žena u siromašnijim krajevima najviše potječe od duboko ukorijenjene tradicije u vlastitim obiteljima, a ne u državnim zakonima koji ženama daju manje prava.



Ivanova Fariba


Ivan u Iranu nije pronašao samo poslovnu priliku, već i ljubav. Nedavno se oženio za Iranku Faribu.



– Upoznali smo se kad sam za potrebe razglednica fotografirao Teheran u kojem je u to doba živjela. Njezina me obitelj krasno prihvatila i nikad nisam imao osjećaj da sam u vezi koja je imalo drugačija od bilo koje veze u Europi. Nisam imao nikakav pritisak tradicije, te smo supruga i ja vezu gradili isključivo na način koji nama odgovara, iskreno će Ivan.



Kaže da su Iranci su majstori uživanja u malom.



– Tako je, Hrvati bi od Iranaca mogli naučiti uživati u malim stvarima, bilo bi nam puno ljepše. Hrvatska ima puno lakše uvjete života i moja supruga me zafrkava da sam lud što sam ekonomsku sigurnost, zelenilo u kojem živim i vikendicu na otoku Cresu zamijenio za pustinju središnjeg Irana. Što bi Iranci mogli naučiti od Hrvata? Kako biti dobri u sportu i uslužnim djelatnostima u kojima smo neusporedivo profesionalniji i efikasniji.


Poslovanje u Europi i Iranu se značajno razlikuje, tamo je puno manje pravila i obveza, a puno više improvizacije. Raditi u Iranu je puno lakše nego u Europi jer puno se radi na crno, za vratom ne vise toliko porezne inspekcije i mnogo toga se lako riješi dogovorom. Ali s druge strane Iranci su nepouzdaniji i emotivniji pa je s te strane raditi u Europi sigurnije, profesionalnije i izravnije. Iranci o Hrvatskoj zapravo znaju puno i to zbog nogometne reprezentacije, ali ponajviše zbog trenera Branka Ivankovića koji je godinama bio najpopularnija sportska ličnost u Iranu.



Zbog Ivankovića su mi mnogi administrativni procesi bili olakšani samo zato što smo iz iste države.



Ivan kaže da je »život u Iranu dovoljno različit od onog u Hrvatskoj da svaki dan bude vrlo zanimljiv, a dovoljno sličan da nisam ni s čim šokiran«.



– Kratkoročni i srednjoročni planovi su da živimo u Iranu, a za dugoročne je teško reći. Da se turizam vrati na razinu od prije korone, osobno ne bih imao problema zauvijek ostati u Iranu, ali s druge strane rado bih da mi djeca odrastaju i idu u školu u Hrvatskoj. Temelje bih svakako htio da imaju europske, a onda kad porastu da sami odluče što žele.


Jer najbolje je, kao u mom slučaju, od obje strane uzimati ono najbolje. Moja najveća sreća u cijeloj situaciji je da mogu upravo to, zaključuje i za kraj dodaje:
– Cres mi je i dalje najdraže mjesto na svijetu i supruga jedva čeka da po završetku crowdfunding kampanje za knjigu, taman nakon Nove godine, odemo na Cres jesti ribu i voziti se biciklima.