Nekada davno, svaka je kuća imala sprtu – košaru pletenu od pruća u kojoj se prenosila roba i hrana. I to ne samo jednu, jer su se praktične sprte svakodnevno upotrebljavale prije pojave plastičnih vrećica.

Prirodni, lako dostupni materijali poput šiblja, drena, vrbe i jasena mogli su se plesti, a vrijedne ruke majstora spretno su ih oblikovale kako bi služile za prenošenje povrća, voća, žita, krumpira, smokava ili grožđa tijekom berbe. Danas su sprte, u našem modernom svijetu, polako izgubile svoju namjenu – rijetko ih tko koristi, a još ih rjeđe netko plete.

Zato smo se uputili na otok Pašman, do Jadrana Lukačića, jedinog majstora ovog zanata koji i dalje svojim prstima usmjerava pruće i stvara prekrasne sprte, zbog čega je i zaslužio oznaku Hrvatski otočki proizvod. Kako nam kaže, oduvijek je imao želju naučiti plesti, ali nikada nije imao vremena – sve do svoje 55. godine, kada se upustio u ovu avanturu.

– Za ovo treba imati vremena, a ja ga nisam imao sve do pedesete. Bio je jedan starac u selu, još je živ. Rekao mi je da će on plesti, a ja da samo gledam. Nije htio govoriti – ako ću naučiti, kaže, naučit ću gledajući, započinje svoju priču Jadran Lukačić.

Foto: Luka Jeličić

VRIJEME I PRECIZNOST

Sprte su se prije koristile za sve: za smokve, za ribu, za pranje puževa…

– Sada toga više nema – ostala je samo plastika. Danas sprtu uzmu jedino kao suvenir, za doma, za konobu, kazuje nam Lukačić, koji nas je ugostio ispred svoje konobe u Tkonu, u kojoj se nalaze samo tri sprte.

Jedna od sprta koje danas krase njegovu konobu ona je prva – koju je ispleo prije dvadesetak godina, kad je tek započeo s ovim starim zanatom. Druge dvije naručile su mu njegova žena i nevjesta. Sve što izradi – ili pokloni, ili proda. Svaka sprta nosi svoju priču, svoj trenutak vremena i dio uloženog strpljenja.

A da bi se isplela samo jedna sprta, treba puno više od dobre volje. Potrebno je strpljenje, preciznost, iskustvo i – možda najvažnije – vrijeme. Prvi korak dolazi mnogo prije samog pletenja – treba u pravo vrijeme otići u šumu i nabrati pruće. No, ne može se uzeti bilo kakvo – pruće mora biti savitljivo, mlado, čisto i pravilnog rasta. Najbolje ga je skupljati zimi, dok je biljka u mirovanju i sokovi ne cirkuliraju. Nakon branja, pruće treba pažljivo pripremiti: suši se, a potom, kad dođe vrijeme za rad, ponovno omekšava vodom kako bi bilo spremno za ruke koje znaju kako ga oblikovati.

– Radim sprte od našeg autohtonog bilja – najčešće od smrdele, ali može se koristiti i divlja maslina, lopočika ili mirta. Pruće mora biti mekano da bi se moglo savijati. Ako je pretvrdo, onda ga treba staviti u more da omekša. Inače, pruće se mora sjeći zimi. Danas više gotovo nitko ne ide u šumu, nitko više ne siječe šumu… A upravo tada ga treba posjeći, kako bi u proljeće izraslo mlado i mekano. Ljeti se potom bere – od srpnja pa sve do listopada. I kasnije se može plesti, ali tada je drvo već tvrđe i žilavije pa je rad znatno teži, kaže Lukačić, dodajući kako se nekada nije morao pitati hoće li biti dovoljno pruća, dok danas mora sve planirati unaprijed i ciljano ga pripremati još tijekom zime.

Nakon što posiječe pruće, Lukačić na izdanke stavlja pokidano granje, kako bi usmjerio mladice koje prirodno rastu prema suncu. Na taj način mladice rastu ravnije, ujednačene su debljine i duljine, što kasnije znatno olakšava pletenje i doprinosi ljepoti gotove sprte.

Foto: Luka Jeličić

UMIJEĆE PLETENJA

Lukačić je za nas počeo plesti prvu sprtu ove sezone, a dan radnije napravio je bazu kako bi nam što bolje demonstrirao svoje umijeće pletenja.

– Najprije, a ujedno i najteže, je napraviti dno sprte. Ta čvrsta baza zove se kosica. Nju radim duplo, da bude što čvršća, a oko nje postavim i prtenjake – štapove oko kojih pletem pruće. Kako pletem, tako i režem – ako negdje viri ostatak, odrežem ga da sprta bude urednija i ljepša. Ova sprta koju trenutno radim ima 24 reda, a otprilike na polovici ubacim ručku koju malo nazubim, da se slučajno ne izvuče. Neke sprte budu više, neke niže… Mala sprta, na primjer, ima 16 redova, dok najviša ima 24. Kofa je obično veća – za nju treba pronaći i veće pruće – dok je sprta po pravilu manja, objašnjava nam Lukačić dok spretno vrti pruće s kojim će završiti svoju sprtu.

Na samom kraju, kada sprta dosegne željenu visinu, dodaje joj krunu – završetak od pruća koji se nekoliko puta uvije, stvarajući lijep, čvrst i prepoznatljiv završni detalj.

Inače, glavna sredstva za rad su mu drvo, nož i škare. Pokazuje nam i kako sprtu treba ukrasiti: jedan dio pruća ogoli, odnosno skine mu koru uz pomoć dvaju drva koja stisne s obje strane. Taj ogoljeni dio potom umetne u sredinu sprte, pa košara dobije lijepu bijelu liniju koja se proteže kroz njezin središnji dio.

– Ovaj posao su uglavnom radili muškarci – za to treba imati jake ruke! Žene su prele i plele. Na glavi su nosile velike kofe, a malu krpenu sparu stavljale bi ispod, kako bi im bilo lakše nositi. Inače, postoje sprta, kofa i mala kofa s dvije ručke. Velika kofa nekad je bila za u polje, pogotovo u berbu grožđa. U njoj bi nosili svašta – žene bi iz polja donosile pune kofe smokava. Može u nju stati i do 60 kilograma, samo… tko će to nositi?!, govori kroz smijeh.

Foto: Luka Jeličić

UČENJE ZANATA

Nekad je u selu više ljudi znalo plesti.

– Netko je radio bolje, a netko malo manje lijepo – ovisi koliko tko ima strpljenja. Bio je jedan čovjek koji je radio tako lijepe sprte, čak i s poklopcem. I ja to želim napraviti, ali dosad još nisam. Danas na otoku radim samo ja, a u Ugriniću ima još jedan čovjek koji zna raditi baš lijepe male sprte. Napravio ih je za jedan restoran – male sprtice za kruh. Divota!, govori Lukačić.

Od istog pruća, priča nam Lukačić, nekada su znali izrađivati i vrše. Danas to, kaže, više nitko ne radi. Naš majstor svoje je znanje podijelio prije dvije godine na jednoj radionici, a posebno je pohvalio jednu učenicu koja je jako brzo svladala što je trebalo, čak i sama ubrala dobor pruće. No odmah napominje – ovaj posao nije nimalo lagan.

– Moja djeca zasad nemaju volje za ovo. Ali ako netko drugi želi naučiti, ako ima vrimena – ja mogu pokazati. Samo, kao što je moj učitelj meni rekao – moraš gledati. Nije to lako naučiti, znaš! Treba znati po osjećaju ruke kako što vrtjeti i koliko jako. Nekad se dogodi da mi pukne drvo… Pa onda opet iznova moram uplesti novu granu. To se najčešće dogodi kad je pruće presuho, objašnjava nam dok zajedno tražimo gdje ćemo umetnuti ručku u sprtu.

Lukačić počinje plesti svoje sprte ljeti, a najdraže mu je kada u miru, u uvali Sv. Ante, radi sam, s guštom.

– Prije bih u sezoni radio oko 20-30 komada, kad sam tek krenuo s ovim. Sad, kako kad, desetak komada… A znate, one i traju dosta dugo, pogotovo ako ih držiš na suhom. Ako se ne smoče, mogu trajati jako dugo, pogotovo one napravljene od smrdele – ona je izvrsna. Ima ih i od pedeset godina starih. Danas su takve uglavnom u konobi kao ukras. Iako, kad budu blagdani, osobito Uskrs, onda me ljudi najviše zovu i traže sprte. Neki put upletem nove, a neki put imam u rezervi. Inače, u pravilu ih ni ne prodajem, ali ponekad ljudi ne žele uzeti besplatno. Znao sam ih prodavati po 200 kuna, a ljudi bi me zvali da ih ispletem, kazujući da im cijena nije bitna – samo da napravim, iskreno će Lukačić.

Sugeriramo mu, u šali, da podigne cijenu – ipak je inflacija, a potražnja postoji. No, on odgovara da nije sve u novcu – nešto je i u zadovoljstvu koje dođe nakon što ispleteš lijepu sprtu.

Foto: Luka Jeličić