Obrt Koogla

Vješta Martina Šimunković nastavlja obiteljsku tradiciju puhanja stakla

Siniša Pavić

Foto: Davor Kovačević, iStock

Foto: Davor Kovačević, iStock

U Gornjem Stenjevcu i dalje se pušu stakleni božićni ukrasi, "zanat" koji je skoro pa ostao zaboravljen



Martina Šimunković ima staklopuhački obrt. Treća je generacija u svojoj obitelji koja zna kako se puše staklo i koja od te vještine živi.


Za naći njezinu radionicu, treba iz centra Zagreba poći u Gornji Stenjevec. Za ući u njezinu radionicu valja se najprije pozdraviti s mješancem Arturom. A, kako se u radionicu uđe, tako se uranja u svijet koji je po svemu poseban, možda ponajviše po tome što ga uopće ima.


Na radost našeg fotoreportera Dade predlaže Martina da najprije obavimo fotografiranje. Sjeda ona za radni stol na kojemu je brener star nekih 50 godina, zatim pušta zrak s jedne strane i plin s druge, pa upaljačem pali vatru. Plamen se baca i metar daleko, ma ga Martina vješto smiruje da bude velik taman koliko treba.




Uzima zatim šuplju staklenu cijev u ruke dok nam objašnjava da će promjer kugle koju će ‘napuhati’ biti onoliki koliki je promjer cijevi. Cijev tad ide na vatru.


“Poanta je da se konstantno rotira na vatri da svud dobije jednaku temperaturu”, pojašnjava.


“Ako temperatura svud po cijevi nije ista, neće se dobiti oblik koji želite, već će se staklo izdužiti tamo gdje je više grijano. Morate znati kontrolirati vatru”, kaže Martina.


“Sve je to stvar »feelinga«, osjećaja. Vatra je meni oruđe”, veli.


Od staklene cijevi Martina najprije radi ampulu, a onda od ampule puhanjem oblikuje kuglu. Lijepu, pravilnu, staklenu kuglu da bude božićni ukras. Koogla, tako joj se i obrt zove. Kugle jer su joj se, kako kaže, pokazale i komercijalno najisplativije. Kugle jer su savršenog oblika.


“Kugla kao reminiscencija na tradicijske forme”, ističe Martina.


“Kako znate kad treba stati s puhanjem, da kugla ne naraste do puknuća, da ima čvrstoću, a da ne pukne”, pitamo amaterski.


“Osjećaj je to”, jednostavno će Martina.


Čini se nama da treba za ovo imati dobra pluća, no i opet se varamo. Ne treba, kaže Marina, fizički je sve jednostavno.


“Plin, zrak, vatra. To je sve što vam treba. Čisti zen. Meni vam je to stvarno gušt”, iskreno će Martina.


Trebalo je, međutim, do zena stići. Prve su joj kugle, kako kaže, bile zapravo nekugle.


“Mislila sam da sam umjetnica, ali od umjetnosti se ne živi”, smije se Martina.


Ali, zen!? Nisam baš očekivao da će ona koja puše staklo kazati da nema boljeg od toga – priznajem.


Foto: Davor Kovačević

Foto: Davor Kovačević


»Opasni« rekviziti


“Bome, nema! Meni je žao da više ljudi ne može prepoznati ovu meditativnu stranu staklopuhačkog zanata. Žao mi je što nas nema. Da se razumijemo, ovo nije lak zadatak, ni u samoj izvedbi kad savladaš osnovne vještine, a pogotovo ne u toj početnoj fazi. Učenje je jako frustrirajuće. Ne podcjenjujem druge materijale, međutim staklo je posebno jer je vrlo svojeglavo, lako puca, ne sluša dok ne dođeš do tih nekih osnovnih postavki. A poslije dolazi zen“, ističe Martina.


Primjećujemo da je tu u igri sve ono što su nam majke kao klincima, a bome i poslije, branile. Staklo, vatra, opasne neke stvari. Smije se Martina, ponavlja da nema opasnosti kad savladaš osnove. Djeca, dakako, ne idu blizu ni vatri, ni staklu, makar je ostvarila ona suradnju i s obližnjom osnovom školom »Dragutin Domjanić« pa će trećaši navraćati i opet do radionice i vidjeti osnove puhanje stakla.


Prije nego se dohvatila stakla i vatre, radila je Martina 13 godina u Ministarstvu kulture, pa još vodila Odsjek za zaštitu nematerijalne kulturne baštine.


“Ta je zaštita uključivala i aspekt tradicijskih obrta. I tu je užasno bitan taj trenutak edukacije, odnosno, podizanje svijesti o važnosti i vrijednosti tradicijskih obrta baš kod djece školske i predškolske dobi. Da se upoznaju s tim, da kroz zabavu shvate da je to nešto čime bi se jednog dana možda mogli i baviti”, priča Martina.


Opstanak tradicijskih obrta. Opstat će, velimo, ako se od njih bude moglo živjeti. Samo, može li se?


“Od tradicijskog obrta se nitko nije obogatio. Doduše, moji cijeli život to rade, ali to tada, to nekada, nije bio tradicijski obrt, bio je samo obrt. Sve što su imali stekli su svojim radom. A sad smo došli do ove moje treće generacije koja, zapravo, preživljava. Ali, ja uvijek govorim da nije lova sve. Može se živjeti, uz borbu, ali može se živjeti. I može se živjeti, u mom slučaju, bolje nego od državne službe”, kazuje Martina.


Foto: Davor Kovačević

Foto: Davor Kovačević


Ostati mala


Martina zna reći da, što se obrta tiče, želi ostati mala. Nije to često u poduzetnika, češće ih prebaci pa upadnu brzo u puste dubioze. Njoj je želja ostati u okviru onoga što je njezin proizvodni kapacitet, dnevni, mjesečni, godišnji. Ljepota je ionako u nečemu drugome, kazat će, a to drugo ima veze s poslom što ga je radila u ministarstvu.


Jako je, kaže, ponosna na sve ono što su u njezinom odsjeku, odnosno u Ministarstvu, napravili za zaštitu nematerijalne kulturne baštine i za upise u Registar kulturnih dobara, i na UNESCO-ove liste, ali ljepota samostalnog rada je, kako kaže, što sam sebi kreiraš radno mjesto, radno vrijeme, obaveze.


“I to, doduše, zna biti zamka. Morate imati viziju, dobru organizaciju, disciplinu od početka do kraja. Mislim da tu pokretačku, organizacijsku, sposobnost imam i zato sam prepoznala da bih mogla u ove vode. A da je bilo lako i nije”, priča Martina.


Nije mogla odmah dati otkaz, a obrt je revitalizirala nakon 15 godina »nerada«. Toliko, naime, njezin otac nije radio jer je jednostavno nestalo tržišta. Trebalo je sve ponovno.


“Prvo je trebalo naučiti puhati, pa ispitati tržište, pa vidjeti tko su mi uopće kupci”, veli Martina.


Ispočetka je mislila da će joj kupci biti pojedinci, da će biti dovoljno ući u dućane, suvenirnice, ali onda je shvatila da su važni »veliki«, velike korporacije koji od malih naruče za blagdane personalizirane darove.


“To je ta veleprodaja. A veleprodaje je onolika koliko mogu proizvesti. A mogu proizvesti onoliko koliko se discipliniram i koliko radim”, jednostavno će Martina.


I kakav je onda Martina šef Martini koja puše staklene kugle?, pitamo.


“Odličan! Jako se dobro slažu, makar šefica zna bit’ zaguljena, recimo kad nedjeljom traži da se radi cijeli dan”, smije se Martina.


Martina Šimunković radi ono što su joj radili i djed i otac, nastavlja tradiciju puhanja stakla koja je karakteristična za Gornji Stenjevec. Sve počinje netom nakon Drugog svjetskog rata.


“Ovdje je egzistirala staklopuhačka enklava. To je bilo moguće jer su obitelji koje su imale tu kućnu radinost, svoje proizvode, nudile osnovanoj općoj poljoprivrednoj zadruzi u kojoj su shvatili da im se isplati proizvod poput staklenih ukrasa plasirati na tržište”, pojašnjava Martina.


Foto: Davor Kovačević

Foto: Davor Kovačević


Djedov pečat


Rat nije nego završio, na tržištu nema ništa, odnosno, kako kaže Martina, što nisi proizveo – nisi ni imao. S druge, pak, strane, činjenica da Zagreb spada u srednjoeuropski kulturološki i kulturni krug i da se tradicija uvoza staklenog nakita iz Austrije i Češke gradi od kraja 19. stoljeća, bila je dobra podloga za zadrugu ove vrste.


Gornjem Stenjevcu, tad tek selu i zaseoku, staklopuhački obrt se dogodio praktički slučajno, ali se zato Martininom djedu Ignacu Križaniću zvanom Nacek ništa se slučajno dogodilo nije.


“Ignac je imao strašan kliker. Mislim da sam dosta potegnula na njega, u toj svojoj hrabrosti, ludosti, upornosti i želji za stvaranjem. On je bio takav tip, bio je, recimo, i samouki violinist. Deda je uvijek imao nekakvu viziju, uvijek se u sve jednostavno bacio i to je meni kod njega bilo fascinantno. Očito sam naslijedila taj gen ludosti i sklonost stvaranju”, veli Martina.


Nažalost, deda je bio već pokojni kad je Martina odlučila revitalizirati obrt, ali baka Marica Križanić je bila tu da priča o povijesnom kontekstu cijele priče. Ono što se zna jest da su do zadruge došli staklopuhači koji su u gradu izrađivali laboratorijsko posuđe, pipete i birete, pa počeli pokazivati domaćim ljudima kako se barata staklom.


A ljudi su onda počeli eksperimentirati, sami raditi brenere poput ovog što ga Martina rabi koji je napravio njen deda.


“Sve su znali napraviti, jer nisi mogao kupiti ništa. Zato ovaj dedin s pažnjom čuvam, ne samo kao uspomenu, već i zato što mu kupovni i novi nisu kvalitetom ni do koljena”, naglašava Martina.


Zadruga kreće s poslom krajem 40-ih i početkom 50-ih. Martinin deda radi za zadrugu, a onda paralelno i doma za sebe.


“Kad se zadruga raspala, otvorio je svoju kućnu radinost koja je registrirana 1963. godine. Dogodine će biti 60 godina, tako da moramo vatromet napraviti”, smješka se Martina.


Njezin otac Josip Križanić Brli i nije imao puno izbora, morao je i on staklo puhati, pa makar to bilo po povratku s posla u »Nikoli Tesli«.


“Tata je još kao srednjoškolac radio ampule. Svi su radili. Baka je, recimo, radila doradu”, kazuje Martina.


Foto: Davor Kovačević

Foto: Davor Kovačević


Otkaz u ministarstvu


Obitelj je godinama izrađivala samo božićni asortiman. Taj poslovni ritam prati i Martinu; radi cijelu godinu da bi ga prodala krajem godine i akumulirala kapital koji mora opet rasporediti na cijelu godinu. Tako je obitelj uvijek funkcionirala, kaže Martina.


No, 1999. godine otac odlučuje stati sa svim. Otvaraju se šoping centri, jeftini uvoz kojekakvih drangulija čini svoje, odnosno, kako kaže Martina, ručni rad više nije imao svoju vrijednost, nije bio na cijeni. Posao staje 1999. godine da bi ga Martina upogonila ponovo 2014.


U tih 15 godina Martina je završila fakultet, postala povjesničarka umjetnosti i etnologinja, radila u Ministarstvu kulture.


Tko normalan odlazi iz ministarstva, bilo kojeg!? U nas se za takve pozicije tuku, a vi odoste, pitamo Martinu.


Smije se ona, a onda ozbiljno veli da je imala jako lijepu karijeru, upoznala puno ljudi, stekla prijatelje za cijeli život. No…


“Kad sam odlazila, kolegica mi je rekla: »Martina, ja ću svima pričati da se može otići i da svi možemo negdje i nešto napraviti.« Možemo, ali ljudi zaboravljaju da iza svega toga mora biti nekakav rad i upornost. Kažu: »Blago tebi.« A ja ima velim: »Kad ste vi palili televizore, ja sam išla na brener. Kad ste išli na roštilje i palili vatru, ja sam išla na brener. Kad bih klince spremila spavati, ja bih pošla na brener”, kazuje Martina.


Puno je 15 godina pauze. Trebalo je urediti radionicu, izvući alate van, renovirati, upogoniti, stvoriti uvjete. A otac, što je rekao otac kad je odlučila nastaviti priču? Ostao je, kaže Martina, malo u čudu, jer zašto talasati išta kad si u državnoj službi, a i znao je o koliko zahtjevnom poslu se radi. Kako i ne bi kad se nekada tu puhalo na desetke tisuća ukrasa. Otac je ipak bio učitelj i to jako dobar.


“To je, zapravo, jedina moguća forma učenja zato što ne postoji formalno obrazovanje za staklopuhača”, pojašnjava Martina.


Zato je imala i probleme s državom, s njenim nerazumijevanjem naspram onog što se događa na terenu, pogotovo kad se radi o obrtima za koje pojma nema. Kad je, naime, htjela nastaviti obiteljski obrt, suočila se s tim da staklopuhanje postoji na popisu djelatnosti baš kao i staklar, ali kako se radi o vezanom obrtu mora, se za njih imati i adekvatno obrazovanje.


“A što to znači adekvatno obrazovanje ako za staklopuhača ne postoji nikakvo formalno obrazovanje? E to znači da moraš položiti majstorski ispit. A kako ćeš ga položiti ako nemaš na terenu nekog tko će te za to pripremiti!? Država to nije prepoznala, nego je naložila da položim majstorski ispit iz staklarstva!?


A nikakve veze nema između te dvije djelatnosti. Borba da ne moram polagati taj ispit je trajala sedam mjeseci. Toliko dugo sam slala naokolo dopise i objašnjavala da ja nisam staklar. Tvrdoglavo sam im htjela dokazati da su u krivu i ako je to identično staklopuhač i staklar, zašto nijedan majstor staklar nije došao u radionicu moga oca staklopuhača”, priča Martina.


Vjeruje Martina da je u ovih nekoliko godina staklopuhački obrt izvukla iz zaborava. Mediji ovu priču vole, čim je otvorila svoj obrt pokrenula je proces dobivanja certifikata tradicijskog obrta od HOK-a, a obrt je i ponosni vlasnik nematerijalnog kulturnog dobra.


Staklopuhačka vještina je upisana u registar kulturnih dobara RH ne zato što je tamo Martina radila, već zato što se radi o umijeću kojeg malo majstora ima.


Foto galerija: Martina Šimunković - puhanje stakla Foto: Davor Kovačević


Ostaviti u nasljeđe


“Ministarstvo kulture ne gleda to kao proizvod, ni kao obrt, već samo kao umijeće i znanje. A obrt Koogle i dvije fizičke osobe u Zagrebu koje to u Zagrebu još rade, nositelji su tog kulturnog dobra. I to je to”, ističe Martina.


U Zagrebu je tako troje staklopuhača koji rade na otvorenom plamenu brenera. U Humu na Sutli je obrt Podhraški i kolega joj staklopuhač koji puše staklo iz peći. Antonija Gospić iz zadarskog muzeja radi fuziju stakla i puše staklo manjih dimenzija na plameniku, dok njezin kolega Marko Štefanac također puše staklo iz peći.


Reći će Martina da je fizički rad s pećima teži, puše se »na lulu«, oblikuje staklo kako vam drago jer masa užarena u peći duže drži temperaturu. Kod brenera se staklo brzo hladi i vremena za oblikovanje ima taman dok nabrojiš do pet, slikovito će Martina. Reći će Martina i da joj je studij itekako pomogao što se same estetike njenih uradaka tiče.


“Recimo, prirodni materijali. Imam poseban odnos s prirodom, pa me klinci znaju zezati jer stalno gledam gdje što raste i kako bi se u priču moglo uklopiti. Staklo je produkt prirodnih materijala i za mene ima neku višu dimenziju. Htjela sam te ukrase, kugle od svega očistiti da to staklo prozirno bude dominantno samo po sebi.


Jer, staklo je prekrasan materijal, ta tanka opna koja ni od čega čini nešto, briše granice između materijala i okoline. Mene je to fasciniralo”, pojašnjava Martina.


Martina je revitalizirala obiteljski obrt, nastavila tradiciju i sad je još ostalo obučiti nekoga da vještina puhanja stakla »po zagrebački« ne zamre. To je, priznaje, plan, ali ističe i da za to treba stvoriti neke preduvjete. Ako ništa, treba izraditi brenere tako da će nauk ipak malo pričekati.


“Ali definitivno želim nekome ovo sve ostaviti. Djeca su mi još mala, makar mi smo kao mali na dvorištu stavljali one kapice na kuglice. Vremena su danas druga, ne opterećujem ih time, ali ono što sam si zadala ja ću i napraviti”, poručuje Martina.


Na Gornjem Stenjevcu, a to je najbitnije, i dalje se pušu stakleni božićni ukrasi. Baština je to, a što će novoga smisliti Martina što se dizajna tiče, doznat ćemo uskoro. U ljeto se, uostalom, božićne bajke od stakla pušu!


Još nam samo recite što vam to svira u slušalicama dok pušete staklo. Traži li taj zen mirniju glazbu, ili nešto žešće, pitamo kad su već slušalice na radnome stolu, onako kako je njezinom ocu dok je radio na stolu stajao i svirao kazetofon.


“Ovisi kakav je dan. Nekad ga započnem s Tomom Waitsom, a nekad sa Sex Pistolsima”, na to će, posve ozbiljno, majstorica Martina.


 


Suradnja s obrtnicima

Minimalizam u doradi dekoracije to je Martinina vizija. Prilagođavanja tržištu ima, ali se i pazi da se ne ode u komercijalu.


“Volim surađivati s malim obrtima, s ljudima koji rade male drvene kućice, male baletne papučice, sve ručno, sve po narudžbi. Volim te zajedničke kreacije”, kaže Martina.


Zajednička kreacija je i ono »stablo« koje se našlo u kugli.


“E, to je jedna priča s dečkima iz projekta O2. Ja sam sadila male vrtove, koji su bili kao dekorativni terarij, jer kugla je odličan inkubator za rast biljaka. Odličan zato što dobiva jednaku svjetlost sa svih strana, zato što unutra ima mogućnost kondenzacije i rekreiranja vlage. A i opće ta simbolika kugle kao mini svijeta koja me fascinira.


U suradnji s dečkima iz O2 napravili smo projekt, kuglu u koju je moguće staviti sjeme drveta koje se zakorijeni u toj kugli i poslije ga je moguće izvaditi iz kugle i posaditi u prirodu. Htjeli smo tim malim koracima ukazati na važnost šuma, probleme deforestacije”, pojašnjava Martina.


Pa su velike tvrtke kugle sa sjemenjem darivale partnerima i zaposlenicima. To je, šali se Martina, kao kad dobiješ Tamagotchi, moraš ga paziti i maziti dok ne naraste toliki da je spreman za odlazak u svijet, među veliko drveće.

 


Spremna za izvoz

Kad je proizvod dobar, onda je i normalno da je ona što ga radi makar krajičkom oka zagledana i na inozemno tržište. Moglo bi se ono i dogoditi, i to zahvaljujući riječkoj inicijativi.


“Radi se o projektu koji vodi Znanstveno tehnologijski park Sveučilišta u Rijeci, o platformi koja male obrte, proizvođače i firme spaja u mrežu, da bi se zatim kroz tu platformu ostvarila suradnja za poslovanje na prostoru jedinstvenog europskog tržišta. Ušla sam u tu mrežu i sad ćemo vidjeti”, veli Martina.


Inače, njezin prvi izvoz je onaj u Ljubljanu. A to što je izvoz poprilično izvjestan, znači li to i da puhača stakla ni vani nema previše i to da se radi o dobrom proizvodu. “Nema ih, i ta je rijetkost ono što proizvod čini privlačnim, baš kao i ljudska fascinacija staklom”, kaže Martina.