Fotografija kao zapis stvarnosti iz fotoobjektiva Morena Matkovića, koji se krije pod pseudonimom Dark Indigo Art, a donosi prizore pune atmosfere i sjena onih vidljivih i onih doživljenih.

U njegovim fotografskim uracima izmjenjuju se portreti, aktovi, krajolici koje Moreno pred gledatelja donosi bespoštedno, ogoljeno i odvažno, prelazeći prag odbojnosti u pozitivnoj namjeri da pokaže ljepotu nesavršenosti kao imperativ i smisao života.

Fotografija koja ga je oduvijek zanimala potpuno ga je zaokupila prije desetak godina. U tom je razdoblju ostvario vrijedne suradnje s mnogim stranim časopisima – Schön, Vigour, Vous, Beautica, Marika, Hunter, Malvie, Genzo, Stylécruze, Shubaa – a nadolazeći editorijali izaći će uskoro i u američkim prestižnim časopisima.

Osim što se bavi fotografijom Moreno je i digitalni umjetnik, voli zasvirati na gitari, često zapisuje poeziju i prozu, a u posljednje vrijeme razmišlja i o kratkom filmu.

O brojnim idejama svjedoče pune ladice skica i zapisa – a jednom će, ako i kad treba, sve doći na red i pred publiku – kaže Moreno sa željom da ostavi trag fotografijama, zapisima i ohrabri sve koji se dvoje slijediti sebe.

Ugodno s korisnim

Uskoro vaši editorijali izlaze u kanadskom Edith te američkom Socks and pizza časopisu, što za vas i nije neka novost, naime već ste imali sličnih suradnji? Čini se da se bolje snalazite na stranom negoli na domaćem tržištu?

– Istina. Posljednjih godina to mi je postala neka norma, spajamo ugodno s korisnim.

Postojimo u brzom, digitalnom dobu gdje su takve stvari puno dostupnije nego prije, te samo treba posegnuti i iskoristiti što god bivše zemlje Jugoslavije čuvaju samo za odabrane, a ostatak svijeta nudi za sve.

Fotografija me skoro pa u potpunosti preuzela

Kad ste se i kako počeli zanimati za fotografiju?

– Vjerujem da će čitatelji očekivati neku emotivnu priču gdje sam dva mjeseca nakon rođenja uzeo aparat u ruke te se zaljubio u fotografiju i znao da je to ljubav mog života, ali nažalost ili nasreću, nije bilo baš tako.

Istina je da me zanima i prati iza ugla umjetnost kao pojam i praksa cijeli moj život. Žonglirao sam i žongliram u različitim izrazima od pisanja, glazbe, digitalne umjetnosti, crtkaranja… U posljednje vrijeme sve se poklopilo, a fotografija me skoro pa u potpunosti preuzela.

Profesionalno se fotografijom bavite od 2015. godine, kakva su vaša dosadašnja iskustva, može li se od fotografiranja živjeti?

– Može se reći da je ta godina označila početak mojeg ozbiljnijeg bavljenja fotografijom. Sukladno mom pesimističnom pogledu na svijet, a i ovu branšu, iskustva nisu bila bajna, barem što se pokušaja življenja tiče u ovoj našoj umjetnošću siromašnoj zemlji.

Ne negiram činjenicu da neki dobro žive i uživaju u plodovima svoga rada, ali to sve dolazi uz neku cijenu.

Nije tajna da Hrvatska nije naklonjena autsajderima koji imaju što za reći te ne igraju po »pravilima«.

Da ne bude sve tako crno i da vaši čitatelji ne odustanu na početku, bilo je i lijepih iskustava. Upoznao sam krasne ljude koji su i danas prisutni u mom životu. Sreo sam i dio sebe za koji sam pretpostavljao da ne postoji. Došli su i prošli ljudi koji su me puno naučili, kako na lijepe načine tako i na ružne.

Dogodila se i ljubav kroz fotografiju, ali i tuga, trenuci koje nikada ne bih imao prilike iskusiti da se nisam upustio u tu čudesnu simbiozu s fotografijom.

Biti dosljedan

Vaša fotografija ima prepoznatljivu atmosferu, što zapravo pokušavate razotkriti svojim fotoobjektivom?

– To je nešto čemu težim. U olujnom moru sterilnosti i monotonije ako netko može uprijeti prstom te odmah uočiti čiji je rad, pa makar se zgadio nad subjektom, to je – to. Između »redaka« na mojim fotografijama trebaju biti ljudi u njihovoj suštini, kako obučeni,tako i goli, crno-bijelo ili u boji, fotografirano vani ili unutra, suptilno ili, kako se kaže u nas, »na izvolite«.

Prateći vaš Instagram zaključila bih da ste trenutačno zaokupljeni aktom, ali vidjela sam i ranijih sjajnih portreta. Kako birate modele?

– Konstantno sam zaokupljen nezdravom količinom ideja, akt je jedna od. Moja privatna emotivna turbulencija bira u kojem smjeru fotografija ide. Modeli moraju uspješno prenijeti mrvicu mene kroz njih, moramo se donekle poklopiti na nekoj, negdje dimenziji, te moraju biti spremni na nešto malo drukčije.

Umjetnost je, kao i ljudi, prljava, prosta i sirov

Znači spremni ste i odbiti posao ako se ne uklapa u vaš koncept?

– Naravno. Posljednjih godina svi su fotografi, stoga da uštedimo vrijeme i spasimo živce, ako ne »kliknemo«, pozdravimo se i svatko svojim putem neka krene.

Isplati li se biti dosljedan?

– To je jedino važno. Najvažnije je pogledati svoj odraz ujutro, navečer, te ponekad tijekom dana u zrcalu, bez da vam se smuči. Ovozemaljska blaga prođu dok okom trepneš, k’o pijesak kroz prste, a suživot, veseo ili tužan, sa samim sobom ostaje do smrtne postelje, pa vi važite.

Predstavljate se kao modni fotograf, no vaše fotografije nisu tipične, konkretno ne libite se nesavršenosti?

– Prije svega ne volim se predstavljati kao fotograf, ako se već mora koristiti neki pridjev, neka to bude umjetnik, koliko god će to nekome zvučati prepotentno. Samouk sam, nemam završenu školu za fotografa, uz fotografiju se bavim i drugim vrstama umjetnosti, stoga titulu fotografa zaobilazim.

Nema savršenosti, te se ne bi trebala niti bezuspješno tražiti, potrati se život uzalud. Umjetnost je, kao i ljudi, prljava, prosta i sirova, provocira ili godi gledatelju, sve je lijepo, samo ovisi o tome iz kojeg kuta i statusa se gleda.

Industrijska baština

Često spajate nespojivo, jedna od takvih fotografija je i sirena ispred kontejnerskog terminala na Brajdici. Kakva priča, poruka stoji iza toga?

– Toliko je nespojivo da se spaja… Koliko još sirena na kamenu pored mora na sunčani ljetni dan moramo prožvakati, koliko vjenčanica na lijepim modelima pored krasne barokne zgrade još moramo vidjeti da se malo trgnemo.

Lučki smo grad, više betona i metala imamo nego drveća i zelenila, zašto ne to iskoristiti i transformirati u nešto zanimljivo i lijepo?

Naša izgubljena, uplašena plaha sirena je zalutala. Pratila je prekooceanski brod koji modno zakinutim Riječanima donosi jeftinu markiranu robu iz neke siromašne zemlje da se prošetavaju po Korzu. Sad se u Rijeci bori za zrak i promišlja treba li se fotografirati na nekoj pješčanoj plaži.

Hoćete li uskoro snimati neki novi editorijal?

– Obavezno. Kada vani ne bude +40.

Koliko dugo se pripremate za fotoshooting, pretpostavljam da sve unaprijed zamislite?

– Neke sessione imam u pripremi zapisane godinama unaprijed, zacrtane u raznim bilježnicama, papirima, po ladicama, tko zna gdje. Kad se sve zvijezde poravnaju, idemo u napad.

Inače, već nekoliko tjedana prije sessiona počnem razmišljati o detaljima, kao primjerice koji bi model bio najprikladniji s obzirom na odjeću i okruženje, pa kakva šminka paše uz odjeću i model i sve tako u začaranom krugu.

Volite i ambijent riječke industrijske baštine, ima li nekih mjesta u gradu gdje biste voljeli fotografirati?

– Volim i cijenim raznolikost riječke arhitekture. Imao sam želje za stvaranjem na nekim mjestima, ali nakon što sam dobio odbijenice na sve strane, neke sa suludim razlozima, neke bez, jako brzo je ta želja splasnula.

Kao što sam spomenuo u prethodnom odgovoru, ako vam netko nije negdje, ako se niste uvukli u sve pore društva, šanse su minimalne da ćete moći stvarati što želite i gdje želite. Novac otvara ili zatvara, nažalost, sva vrata, uzmite to kako želite.

Protiv pravila i normi

Surađujete li s modnim agencijama? Kakva su iskustva?

– Surađivao sam. U početku su bila pozitivna iskustva, ne mogu lagati, kasnije se to sve razvodni kada vidite ljude tko su, što su, kako dišu, koji miris koriste u svojim izlascima u svijet te da im se ne vrte zupčanici na istoj brzini kao vama.

Osim portreta i aktova, radite i fantasy fotografiju, možete li objasniti kako ona tehnički nastaje?

– Iako sam protiv pravila i normi, u ovom slučaju moram upotrijebiti stručniji izraz, a to je fotomanipulacija. Laički, kolaž, ali u digitalnom obliku. Rezuckam svoje ili tuđe radove te ih lijepim u jednu mračnu ili fantasy konzistenciju da bude što bliže ideji koju imam u glavi ili u obliku skice.

Idoli i uzori su za izgubljene duše

Biste li izdvojili nekog fotografa čiji su vam radovi zanimljivi i jeste li ikada imali neke uzore?

– Ne bih nikoga izdvojio. Tih nekoliko sada već prijatelja koje mogu nabrojati na ruke jedne prste, oni znaju tko su, i neka tako ostane. Njihov rad volim i poštujem, a ostali neka se ugledaju na njih kako na umjetnike tako i na ljude.

Nisam imao nikada uzore, imam osobe koje poštujem, s kojima želim stati uz bok ili stisnuti ruku, idoli i uzori su za izgubljene duše.

Osim fotografije, što vas još zaokuplja? Primjerice, kakvu glazbu slušate?

– Da ne budem jedan od onih koje zaokuplja život, šetnja po šumi i zurenje u sunce, morat ću biti iskren pa ću reći da su to igre, filmovi, glazba, stripovi i suživot, odnosno borba sa samim sobom.

Koja je vaša životna mantra?

– Ne bih o mantrama, spadaju mi u klišeje, a to bih pokušao u ovom napisanom razgovoru izbjeći pod svaku cijenu.

Radije bih ovo pitanje iskoristio kao apel starim, mladim, izgubljenim, poraženim, onima koji misle da su sva vrata zatvorena jer su drukčiji, da se trgnu, hodaju i stvaraju uzdignute glave. Postoji mjesto, vrijeme i publika za vas, što ne ubije, ojača, i oni najbolji se kuju u vatri, zloći i neugodnostima.