Bilo je to nedavno, za vrijeme jednog sunčanog dana u Rijeci, kada smo Marijana Lelas Tomić i ja dogovorile susret za intervju. Praktično, ne bismo li izbjegle šušur u našoj uvijek zaposlenoj redakciji, dogovorile smo da će mjesto našeg susreta biti obližnji shopping centar. Sjele smo u unutrašnji dio kafića, a nedugo nakon toga, ljubazni konobar nas je upitao što želimo naručiti. Odlučile smo se za čaj i gazirano piće s puno previše šećera.

Sjedeći tako u udobnim stolcima, u okrilju toplog kafića čiji su zvučni prostor ispunjavali zveckanja žličica za kavu i žamori sitnih dnevnih razgovora, zapravo niti ne razmišljamo u kojim sve luksuzima uživamo. Od samog privilegija ispijanja, ma čak i biranja pića, do činjenice da smo si ta ista pića u mogućnosti priuštiti. Tih nekoliko eura možda nećemo ni osjetiti, a kamoli o njima pretjerano razmišljati…

Marijanino veliko iskustvo koje je ispričala svjedoči tomu da iako dijelimo istu zemaljsku kuglu, na njoj živimo posve različite živote, dok nekome tih naših par eura za kavu znači – preživjeti.

Afrika kao dječji san

Marijana Lelas Tomić predstavila se na početku našeg susreta veoma jednostavno i skromno. »Supruga sam i majka dva dječaka«. Rođena je i odrasla u Omišu, no kada je punoljetnost pokucala na vrata, preselila se u Opatiju na studij, a danas živi u Rijeci. Naša obala postala joj je trajno mjesto života gdje je izgradila svoj život i obitelj.

Priča kroz smijeh i sjetu da je odrastala s dva brata, te, kako sama kaže, u radničkoj obitelji. Tijekom života, gledajući primjer vlastitih roditelja te katoličke zajednice u kojoj je odrasla, od malih nogu spoznala je važnost humanitarnog rada i djelovanja.

Prisjetila se u tom trenutku prizora iz djetinjstva, kada je kao djevojčica prvi put, na crno-bijelom televizoru, ugledala prizore Afrike i gladne djece. Tada se, niti ne znajući, u njoj probudio plamen koji je nastavio gorjeti u njenom srcu čitav život.

Danas, desetljećima nakon toga, njen san je napokon ostvaren, i to na najhumaniji mogući način. Napokon je posjetila Afriku, ali ne kao turistica, već kao osoba koja je čitavu sebe, na dva mjeseca, dala u humanitarni rad u Ugandi.

– Kada je mlađi sin postao punoljetan i kada je maturirao, počela sam razmišljati. Uskoro ću napuniti 50 godina, što ja to mogu napraviti da nekako napravim nešto dobro, ne za sebe, nego za nekog drugog? Znala sam da to ne može biti ništa ogromno, ali sigurno postoji neka mala sitnica koja će možda mene hraniti do kraja života, a nekom drugom pomoći, priča Marijana.

U toj silnoj želji, upalio se stari plamen – onaj afrički. Dosjetila se volontiranja, te je internetskim putevima došla do email adrese Volonterske mreže Ante Gabrić (VolimGA), u okrilju koje Centar za duhovnost i kulturu Ignacije volonterke i volontere educira i šalje na višemjesečna iskustva izvan Europe.

Nakon nekoliko mjeseci edukacija, u listopadu prošle godine, Marijana se upravo putem njihove misije otisnula na putovanje života koje je promijenilo kako nju, tako i mnoge koje je srela na svom putu i pritom im nesebično pomagala.

Tiha priprema

Za Marijanin naum znali su samo njen suprug i djeca, a čitava priprema odvijala se u tišini.

– Postila sam po pet dana. Htjela sam vidjeti kakva mi je izdržljivost, jer nisam znala što me čeka u Africi. U tom trenutku nitko od drugih volontera iz Hrvatske nije bio dolje. Išla sam sama i bila sam jedini volonter u Morulemu. Tu sam malo morala lagati svojoj obitelji jer su bili zabrinuti zbog moje sigurnosti, prisjeća se Marijana.

Netom prije puta, i ostatak je obitelji konačno doznao da se Marijana sprema na dva mjeseca u Ugandu, a nakon početnog šoka, nevjerice i ostalih izmiješanih emocija, Marijana je bila na zagrebačkom aerodromu, s punim koferom i punim srcem.

Tako je Marijana stigla u Kampalu, prijestolnicu Ugande, gdje je provela prvih par dana. To je uobičajena postaja na misijama, priča, jer se upravo ondje obavlja nabavka misije za sjever Ugande, koji je veoma siromašan.

– Od Kampale do Morulema bilo je dvanaest sati vožnje, a na pola puta smo »ostali« bez asfalta. Tek tada uslijedio je onaj prvi susret s pravom Afrikom. Ono što sam tada vidjela kroz prozor gledala sam i sljedećih 60 dana, a to je bila neopisiva bijeda i siromaštvo, priča Marijana, simultano pokazujući kroz razgovor fotografije s laptopa koje su tek djelomično mogle dočarati prizore kakve je ugledala po svom dolasku.

Priča Marijana, pokazujući svoj smještaj koji se sastojao od kreveta iznad kojeg je visjela mreža za komarce i malog radnog stola, da je to, vjerovali ili ne, bila najluksuznija soba.

Ovdje su kućice napravljene od zemlje i životinjskog izmeta, sa slamnatim krovovima, a u njima žive mnogobrojne obitelji s deset, pa i dvanaest djece. Nema struje, nema vode, nema toaleta. U svakom selu postoji tek nekoliko kuća sagrađenih od cigle, nešto bogatijih, u kojima žive ljudi koji su na neki način došli do određenih sredstava. No velika većina stanovništva živi ovako«, priča Marijana, listajući fotografije prizora koji se mnogima mogu učiniti poznatima s televizijskih ekrana, ali postaju sablasno stvarni tek onda kada shvatite da je to – nečija svakodnevica.

Ni knjiga, ni stolica

Cilj ove, pa i svake takve misije, nije turistički razgled. Naprotiv, doći u sklopu misije znači pomoći svojim radom ili znanjem.

– Uvijek me u životu privlačio rad s djecom, a kako sam saznala da je u sklopu te župe gdje sam bila smještena i dječji vrtić Bezgrešno srce Marijino, iskazala sam želju da bih htjela raditi s djecom. Tako je, nakon par dana adaptacije, krenuo moj prvi radni dan, prisjeća se Marijana.

Vrtić u Morulemu broji oko 88 djece, od kojih neka do vrtića pješače i do petnaest kilometara dnevno, jer tu imaju za jesti. Kod kuće – nemaju. Dok učionice kod nas imaju suvremene pametne ploče, projektore, klime, radijatore, velike klupe i obroke po suvremenim nutricionističkim standardima, djeca u Morulemu ne uživaju taj luksuz.

– Osim stare ploče koja u dva razreda čak nije bila ni zabijena na zid, nije postojala nijedna igračka, nijedna slika, nijedna priča, nijedna bojanka, nijedna knjiga. Nije bilo čak ni dovoljno stolica za svu djecu pa su mnogi sjedili na podu, priča Marijana.

Prizor učionice sa zidova s kojih se osipa zemlja, jer su u njima stršljeni savijali gnijezda, nije nimalo lagan. Ipak, dovoljan je da probudi snažan osjećaj zahvalnosti.

Tepisi na podu bili su namijenjeni najmlađima i novorođenčadi, uz svakodnevnu strepnju da se dotrajali strop nad njihovim glavama neće urušiti. Marijana pritom ističe i jedan od najvećih problema Morulema – nedostatak pitke vode, koji pogađa cijelo selo, pa tako i vrtić, što je osobito ozbiljno s obzirom na to da temperature ondje redovito prelaze 30 stupnjeva.

Djeca u vrtiću i školi tijekom dana dobivaju dva obroka. Osnovna namirnica je kukuruz, u Ugandi pretežno bijele boje, od kojeg se pripremaju posho i porridge. Za doručak jedu kašu, dok je ručak posho – jelo nalik našoj palenti.

– Kad sam u vrtiću prvi dan pitala učiteljicu što imate za ručak, ona je meni odgovorila food, misleći na hranu. Ja sam na to upitala koju food, misleći na vrstu hrane. Ona je tada malo podigla obrve, a kasnije, kad sam razgovarala s drugima u misiji, rekli su mi da se ovdje jede svaki dan isto, cijeli život, govori Marijana.

Stoga, tko u Morulemu ide u vrtić, smatra se sretnom osobom, jer upravo to mjesto koliko-toliko garantira dva obroka dnevno koja u Africi znače život.

– Djeca koja ne idu u školu, nemaju te obroke. Dogodilo bi se ponekad da djeca u vrtiću nemaju što za jesti, a onda je tu uskakala u pomoć misija, kazala je.

Reakcija i akcija

Unatoč svemu, ako pitate Marijanu kako joj je bilo u Morulemu, reći će: »Rad s ovom djecom je nešto najljepše što postoji na svijetu«. Tako je naša već dugogodišnja sugrađanka još jednom imala priliku kroz slike, ali i sjećanja, ponovo se vratiti u Morulem.

Marijana je doživljaje i priču iz Afrike počela objavljivati na društvenim mrežama, spontano i bez ikakvih očekivanja, a kako kaže, dogodila se reakcija koja je rezultirala akcijom. Mnogi su joj slali poruke: »Pa što oni stvarno nemaju WC? Ajme, pa što nemaju vodu? Ma čekaj, što oni jedu tako s poda, pa gdje su im žlice? Gdje peru ruke? Mogu li ja pomoći?«.

Upravo to posljednje pitanje bilo je dovoljan razlog osnivanja Zaklade »Mara Jukić«. Zaklada je osnovana u svibnju prošle godine s ciljem pružanja potpore u školovanju djece i mladih slabijeg imovinskog stanja na području Afrike, a u svrhu transparentnosti i boljeg upravljanja sredstvima, na poticaj vrhbosanskog svećenika i misionara Gabrijela Jukića koji trenutno djeluje u Ugandi.

Zahvaljujući donacijama, kroz Zakladu »Mara Jukić«, vrtić je za vrijeme Marijaninog boravka dobio između ostalog nužno potrebne radne materijale za učiteljice, kao i papire, olovke, slikovnice, bojanke, nove tepihe, nove bijele zidne ploče, stolice, zdjele i tanjure…

– Kad smo to donijeli, oni su bili u šoku! To je bila neopisiva radost. Ja sam sve to objavljivala preko svojih priča, zahvaljivala ljudima, evidentirala uplate, a ljudi su jednostavno nastavljali donirati jer ih je to dotaklo. Ubrzo je uslijedila i druga akcija gdje smo, osim raznih stvari koje su njima nedostajale, kupili ono što ih je najviše oduševilo, a to je veliki zvučnik s mikrofonima, koji mogu koristiti za satove pjevanja i plesa, kao i za razne priredbe, zadovoljno će.

Na oproštaju, dječaku po imenu Casimiro Ngiro Marijana je poklonila dres Luke Modrića, ispričavši mu priču o najboljem nogometašu na svijetu koji je to postao zahvaljujući svom velikom trudu. Na to joj je dječak rekao: »Ja ću napraviti loptu od starih krpa i vježbat ću svaki dan da kad narastem jednog dana, da budem tako velik kao Luka Modrić«.

Kumstva i sponzorstva

S najvećom srećom i radošću, Marijana je pokazala kako vrtić u Morulemu izgleda danas, sve zahvaljujući ponovno – donacijama. Od situacije u kojoj ga je zatekla, a ta je da nisu imali struju, vodu niti WC. Štoviše, strop se jedva držao na starim gredama koje su visjele na tankim nitima iznad dječjih glava. Sada se u vrtiću nalaze tankovi za vodu za skupljanje vode s krovova – kišnice, a čitav prostor dobio je struju, unutarnju i vanjsku rasvjetu, obnovljeni krov i četiri WC-a. Također, sada svaka učionica ima obnovljene prozore i vrata, što zajedno sve izgleda kao dostojno mjesto za boravak djece.

Priča Marijana da osim klasičnim donacijama, svi oni koji to žele, djeci mogu pomoći i putem kumstava, odnosno sponzorstava, što je sistem pomoću kojeg se djeci Afrike plaća školovanje.

Sva sredstva prikupljaju se preko već spomenute Zaklade »Mara Jukić«, koja trenutno u programu ima preko 450 učenika, od vrtićke pa sve do fakultetske dobi. Oni, koji to odluče i naravno mogu, sa svega stotinjak eura nekom djetetu u Africi mogu omogućiti školu i obroke za čitavu godinu!

– Znate, neki ljudi misle da ne mogu pomoći s jednim eurom, a dolje, čak i taj jedan euro ponekad spasi život. Vjerujte mi, ja sam za petnaest eura nahranila čitav vrtić kad nije bilo hrane. Za petnaest eura, svih 80-ero djece je dobilo marendu tog dana, priča nam.

Pokazala je pritom fotografije Katarine, inženjerke šumarstva te Patricije, agronomke, koje su obje školovanje završile financiranjem Zaklade, a koje sada rade na izgradnji boljeg Morulema.

– Ono što je nama malo, njima je puno, a ti ljudi žive zajedno s nama na istoj zemaljskoj kugli, ističe Marijana.

»Afrika te promijeni zauvijek. Ako jednom odeš tamo, nikad više nećeš biti isti«, zaključila je, tiho gajeći nadu da će jednog dana ponovno posjetiti svoje vrtićarce…