Čini se kako je zagrebački potres u ožujku i nedavni potres koji je odjeknuo poput atomske bombe na području Sisačko-moslavačke županije, uvertira u novo razdoblje za Hrvatsku. Naime, vrlo je moguće kako u nekim (trusnim) dijelovima Hrvatske počinje razdoblje pojačane seizmološke aktivnosti što sa sobom nosi jedan potpuno drugačiji način života i ponašanja od onog na koji smo navikli.

Sve ono kroz što su prošli ljudi izravno pogođeni ovim nemilim događajima, ostavit će ne samo posljedice na njihovoj imovini i okruženju, već i na psihi. Poricanje i trivijalizacija proživljenog jedan je veliki NE koji moramo istaknuti.

Sada je vrijeme za suočavanje sa stvarnošću koja nije ni nježna ni lagana i pronalazak načina za što bezbolnije nošenje s proživljenom traumom.

Psiholozi su više puta ovih dana istakli kako je zabilježeno pojačano traženje psihološke pomoći od 29. prosinca naovamo i sada je osim prikupljanja pomoći i popravljanja te izgradnje smještaja, vrijeme za popravljanje psihičkog stanja i mentalnog zdravlja. Tjelesne povrede, ruševine i krateri su vidljivi, no ne smijemo zaboraviti i na one ožiljke koji se ne vide, ali ostaju zauvijek.

Važno je uzeti u obzir da svatko od nas različito reagira na stres i da bez obzira što se sve više informiramo o pravilima ponašanja za vrijeme i nakon potresa, nećemo uvijek moći učiniti sve savršeno, po pravilima udžbenika, ali to je normalno i ne trebamo biti grubi prema sebi jer se nismo dobro snašli.

Naučite si oprostiti grešku

„Donošenje odluka unutar kriznih situacija je izuzetno teško i ono što se događa u takvim situacijama jest da se najbolje ponašamo kada imamo već unaprijed postavljen protokol i neko znanje o tome prije nešto što nastane krizna situacija, a to je u ovom slučaju potres. Recimo da se za vrijeme potresa ne izlazi iz kuće nego se stane ispod nosivih zidova ili ispod čvršćeg stola.

Da se izlazi tek kada podrhtavanje stane.  Mnogo nas se susrelo s ovim iskustvom premda smo znali što trebamo napraviti, nismo to uspjeli u trenu krizne situacije.

Preispitujemo se, jesmo li mogli drugačije snaći. Važno je ne biti strog prema sebi jer u kriznim situacijama radimo najbolje što znamo. Situacija kao što je potres je direktna ugroza života u kojoj je jako malo kapaciteta ostavljeno da mi rezoniramo, a više je naše energije uključeno u to da reagiramo instinktivno“, poručuje psihologinja Senka Sekulić Rebić.

FOTO/Privatna arhiva

Kako si pomoći u stanju šoka

„Nakon što potres stane i krene period u kojemu nam se tresu ruke, noge, gdje vidimo kako nam tijelo reagira je stanje šoka. Dobro je nekako pomoći svom tijelu s najjednostavnijim fiziološkim vježbama kao što je disanje. Premda zvuči trivijalno, to duboko disanje i ne brzo, će umiriti tijelo i povezati ga s procesom razmišljanja. Duboki udisaji na dijafragmu pomoći će nam u tih 10 do 15 minuta dok stojimo van zgrade.“, objašnjava Sekulić Rebić.

Svatko tko se našao u ovoj nezavidnoj situaciji, zasigurno prvo što je učinio nakon trešnje jest uzeo mobitel u ruke i pokušao dobiti svoje najbliže, prepričavao je svoje još svježe dojmove…

„Ljudi obično skoče na mobitele i počnu širiti neprovjerene informacije koje mogu izazvati daljnju paniku. No, u tim trenucima je najvažnije pružiti podršku djeci, starijim osobama ili sami sebi. Ako vidimo da nas preplavljuju emocije možemo zatražiti nekoga da nam pomogne, donese vode ili slično“, ističe Sekulić Rebić.

Korisnije je utješiti se, pročistiti emocije i pokušati se umiriti, nego panikom pogoršati situaciju.

Dodir pomaže – pogotovo u prvih dvadesetak minuta nakon potresa

„Ono što jako pomaže, a sada nam je onemogućeno zbog korone jest dodir. Međuljudski dodir. Ako su tu članovi obitelji i prijatelji s kojima ste i inače u kontaktu, dosta čvrst zagrljaj može smiriti ljudsku fiziologiju.

To su sve reakcije koje u prvih od 5 do 20 minuta nakon potresa. Važno je da se sljedećih nekoliko sati nakon potresa skupimo, odnosno da se pobrinemo da nismo sami. Ili ako smo sami da budemo u kontaktu s ljudima preko različitih komunikacijskih sredstava. Tada nam je izuzetno potrebna podrška.

Potrebno nam je zrcaljenje i da provjeravamo realitet jer strah je jako otežava samu po sebi tešku situaciju“, savjetuje Senka Sekulić Rebić.

Akutni stresni poremećaj

Ukoliko drhtite i naviru vam suze, ne znači da ste nestabilni. To su sasvim prirodne reakcije na ovakvu izloženost stresu.

„Reakcije mogu doći iz akutnog stresnog poremećaja. Akutni stresni poremećaj zna biti posljedica izloženosti stvarnoj ozbiljnoj ugrozi kao što je potres.

S obzirom da je u kratkom periodu kod nas bilo više potresa, došlo je do višekratne izloženosti situaciji koja je životno ugrožavajuća, pojašnjava psihologinja i naglašava kako će se zasigurno kod mnogih javiti sjećanje na to što se dogodilo, vraćaju se slike i osjećaji koji su bili onakvi kakvi su bili u trenu dok smo doživljavali potres.

Kako se kod djece manifestira akutni stresni poremećaj

Kod djece je to tako da se kod njih može vidjeti igra u kojoj se prepoznaju elementi kriznog događaja, dok odrasli ljudi mogu sanjati ono što se dogodilo. Sadržaj tih snova čak ne mora biti niti posebno prepoznatljiv već može biti samo ta senzacija straha koja je aktivirana s kriznom situacijom.

„Ono što je prisutno kod jako puno ljudi intenzivno reagiraju na neutralne podražaje iz okoline kao što je udarac po radijatorskoj cijevi, zvuk vrata koja klize dok se zatvaraju i imaju grublji zvuk, to sve ljude podsjeti na zvukove potresa i kad dođe nepripremljen na njihov slušni kanal, zvuk ih vrati u osjećaj straha“, kaže Sekulić Rebić.

Negativna raspoloženja kao posljedica pretrpljenog straha

Ne mora se javiti samo pobudljivost i flashbackovi, već se mogu javiti negativna raspoloženja, odsutstvo mira,  zadovoljstva, neki su jako umori, kažu „osjećam se kao krpena lutka“, nemaju motivacije, zatupe, ili su jako nervozni, sve im smeta, različiti oblici reakcije neurološkog sustava na izloženost traumatskoj situaciji.

Mogu se javiti smetnje spavanja, poteškoće s koncentracijom, naročito kod djece, različiti ljudi različito reagiraju na sadržaj iz medija pa će neki ljudi puno gledati, ali ono što je češće vezano za akutni stresni poremećaj je želja da se izbjegnu podsjetnici na to što se dogodilo. Stalno imamo podsjetnike na traumatsko stanje, to su ovi after šokovi. Čitav set ponašanja i reakcija dolazi kao posljedica traumatske situacije.

„Izuzetno je bitno da ljudi znaju da su to normalne reakcije. I da je nemoguće ostati smiren u ovakvih situacijama. To nije standard koji treba sebi „nabijati“ na leđa.

Ljudi briznu u plač i to je ok. Ako osoba kroz dulji period ne može doći k sebi i ne može se vratiti u barem rubnu funkcionalnost kao što je ustajanje, obavljanje osnovne higijene, odlazak na posao ili obaviti neke osnovne obveze, onda je dobro potražiti stručnu pomoć“, preporučuje Sekulić Rebić.

Za svakog bi bilo korisno pronaći prostor da može pričati o tome što se dogodilo. To mogu biti neformalne grupe podrške koje intuitivno sami stvaramo ili to može biti savjetovanje sa savjetovateljicom ili stručnjakom iz područja mentalnog zdravlja.

Tjelesni aspekt traume

Na internetu, odnosno na YouTubeu je dostupno jako puno vježbica koje su usmjerene na tijelo. Potres kao traumatska situacija aktivira reakcije našeg tijela jer je u tom slučaju tijelo jako pobuđeno i dobro mu dođe smirivanje.

„O tjelesnim aspektom traume Peter Levine govorio je jako puno o vježbama za smanjenje stresa vezanim uz koronu. To su sve vježbe koje mogu pomoći i za ovakve traumatske situacije.

Ipak, važno je naglasiti kako to nisu magične stvari koje će riješiti osjećaj da smo loše jer u ovom kontekstu nije moguće da nam bude dobro. Nije za očekivati da se osjećamo dobro dok nam se doslovno trese tlo po nogama. Jedan dio ove priče i jest tolerancija naših nelagodnih stanja i svijest o tome da ona u ovom trenu moraju biti takva.

Da vidimo možemo li uz nelagodna stanja ugurati komad funkcionalnosti koji inače imamo kada je sve uobičajeno“, poručila je Sekulić Rebić.

Ono na što je važno obratiti pažnju je dosta sna, paziti na prehranu jer ljudi često manipuliraju prehranom na način da ne pomažu svom tijelu. Tijelo je već umorno od intenzivnog stresa i ne treba ga izlagati nikakvom dodatnom stresu. Kad kažemo da ne možemo jesti, knedla nam je u grlu, onda je važno da jedemo pa makar i bez apetita da nam tijelo ne bude umorno i od te gladi.

Način na koji se razgovara s bilo kojom osobom koja je u trenutnom stanju šoka

Ono što se prvo radi jest da se uvjeri da je osoba na sigurnome. Prvo se pruža zaštita od fizičke direktne ugroze da se osobe izmjeste iz ugrožavajuće okoline, to je onih prvih pola sata, sat nakon potresa na otvorene prostore gdje nema stvari koje mogu pasti i ozlijediti vas. Nakon toga, ovisno kakva je procjena nastale štete traže se sigurni objekti.

Kad se razgovara s osobom koja je preživjela traumatsko iskustvo treba iskazati strpljenje i ići u tempu te osobe. Razuvjeravanje ili trivijalizacija nije se pokazalo korisnim; ili bit će sve u redu, ohrabrivanje koje u tom trenu osoba u tom trenu ili neće čuti ili sigurno neće povjerovati jer u tom trenutku stvari stvarno nisu u redu.

“Ono što najbolje pomaže je slušanje te osobe, ako želi pričati, bivanje uz nju, svjedočenje u smislu mogu biti kraj tebe i mogu nositi teret tvojih emocija, mogu nositi teret tišine ako mi nemaš što za reći. Nekim ljudima može biti od pomoći, ako oni to žele, da ih se uključi u neke jednostavnije aktivnosti i da ih se fokusira da dobiju nekakvu strukturu”, predlaže Sekulić Rebić.

Besplatna psihološka pomoć

Dostupni su telefoni za besplatnu psihološku pomoć – na stranicama Hrvatskog psihološkog društva se nalaze podaci, Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Crveni križ, Sisačko-moslavačka županija na svojim je stranicama oglasila brojeve na koje se mogu javiti, Hrabri telefon ima brojeve za djecu, ali i za roditelje.

„Izuzetno je bitno pružiti podršku djeci u ovakvim situacijama s obzirom da djeca imaju još manje kapaciteta od nas odraslih da se nose s kriznim situacijama koje su preplavljujuće.

Ono što djeci pomaže jest da odrasli oko njih mogu dopustiti svoje emocije. Ako nam se plače da plačemo, ako se bojimo da se bojimo. Da emocije ne budu preplavljujuće da ih ne možemo, barem do neke mjere regulirati. Ne djeci skrivati i govoriti da ništa nije strašno i da smo super dobro – to je laž i djeca će to prozrijeti.

No, nedovođenje pod kontrolu emocija je nešto što neće olakšati. Najbolje je rješenje da je više odraslih osoba s djecom. Da kada jedna osoba ne može više podnijeti nalet emocija, da negdje izađe, prošeta i smiri se u tišinu, a da druga osoba preuzme vladanje situacijom.

Tolerancija njihovih emocija, vlastitih emocija i pružanje kognitivne podrške da im objasnimo što se dogodilo, ali bez iskrivljivanja istine. Nego jasnim rečenicama, da je to bio potres, da to jest opasno, ali da je to sad gotovo, da smo sad tu i da ćemo vidjeti korak po korak što je potrebno dalje činiti.

To je situacija koja je svima teška i strašna, ali da će se staviti pod kontrolu i da se ni njih ne smiruje na način da im se zaustavljaju suze, da se zaustavlja strah, da se njihove emocije potiskuju.

Mi kao odrasli imamo obavezu i dužnost da nosimo njihove emocije, a ne da ih mičemo. To je teško u ovakvim okolnostima kad se radi o osobama koje su najdirektnije pogođene potresom i ima puno ljudi koji su u stanju životne ugroze, ali je to nešto što djeci jest potrebno“, zaključila je Sekulić Rebić.

Novo normalno, osim korone i socijalne distanciranosti, u naše je društvo donijelo i potrese, a samim time i stah za vlastiti život. Stoga je važno pojačati empatiju i pružiti podršku jedni drugima kako bi prilagođavanje na novi život bilo što uspješnije – sa što manje posljedica na zdravlje i kvalitetu života.