Na osami i u teško dostupnom kraju Ledenica, živi zaigrani bračni par Šušić, Tatjana i Vinko, koji su u braku već pune 43 godine. U obiteljskoj starini su našli svoju idealnu destinaciju i kažu, ne može se mjeriti sa životom u stanu na Škurinjama, gdje su živjeli do prije 5 godina.

Ovo je za njih pravi raj, pogotovo zato što imaju vrt u kojem mogu izraziti svu svoju kreativnost. Na nevelikoj površini ima jako puno detalja, a rekli su nam da je donedavna bilo i puno više cvijeća, ali dok smo mi početkom rujna stigli do njih, već je osušeno od sunca. Svejedno se mogao steći dojam da su cvjetnice njima najdraže, a okružene su stablima od kojih svako priča svoju priču. Tako je čempres podsjetnik na primanje starije kćeri Ive u pionire 1987. godine.

Tada posađen, do danas je narastao na visinu od 20 m. Bijeli jorgovan u ovom vrtu ima i drugu funkciju osim da njegovi cvjetovi veličine dlana lijepo mirišu. On je, kažu nam, čuvar kuće. Naravno, osim Liška, psića nalik na lisca po kojem je i dobio ime. Isusova kruna u ogradi priča priču o skromnosti, kao jednoj od najvećih ljudskih vrlina, a kamena stupica stara više od 200 godina podsjetnik je na vrijednosti očuvanja tradicije.

– Razlika između života u gradu i ovog ovdje je ogromna. Ja nisam bila u gradu u Novom već pola godine i ne nedostaje mi, jer ovo je sloboda. Tu sam živjela do svoje sedme godine i imam sreću da sam se mogla vratiti, pa makar u mirovini, priča nam Tatjana. Oboje su u mirovini, ona nakon 35 godina rada u »Viktoru Lencu«, 4 godine u Uredu za obranu, pa na Zavodu za zapošljavanje, a Vinko nakon 10 godina rada u »Lencu«, pa u gradskoj upravi gdje je radio kao referent za energetiku, pa 10 godina u Rumatu, da bi u mirovinu otišao nakon 41 godine staža, kao upravitelj zgrada.

Kako su i Tatjanini roditelji radili u »Lencu«, izračunala je da je obitelj »Lencu« dala svoje 123 godine.

Vinko jednako voli ovaj kraj, premda je rođen i do svoje šeste godine je živio u malom dalmatinskom selu Rupalj, kod Posedarja. Po struci je elektrotehničar, no sada se bavi radovima oko kuće i glavni je za nabavku kada treba poći u Novi ili u Rijeku.

– Ja sam nabavljač, no svaki put kada se vratim iz Rijeke raduje me što sam napustio tu gužvu, pogotovu te kolone vozila na Škurinju. Ovdje rijetko prođe auto, sva sreća. Prođu lovci i migranti, ponekad i planinari, jer imaju kuću na Vinišću. Oni su iz Zagreba, a u toj planinarskoj kući nemaju ni struje ni vode i ne žale se, govori Vinko.

Suživot s prirodom, međutim, ovdje nije nimalo lak. Bude i snijega, ove godine ga je bilo čak u ožujku, pa se prije zime sve osjetljive biljke moraju skloniti. Ljeti im je, pak, glavni neprijatelj jako sunce i vjetar. Ovdje stalno puše, kažu. Još se sjećaju kako je prije oko 15 godina pijavica susjedu digla kamp-kućicu u zrak i bacila je dolje u šumu. Iščupala je i debela stabla, no njihovu kuću nije dirala. Je li to zbog bijelog jorgovana? – još se pitaju.

Drvena kućica u dvorištu Vinkovih ruku je djelo, a služi za sklanjanje biljaka preko zime. Vrt prema cesti pred kućom njeguje Tatjana i sretna je što ga ima, jer u gradu teško da bi što na cesti opstalo. U vrtu je, među mnogo drugih detalja, nekakva čudna instalacija, nastala od stare susjedove ljuljačke.

– To je sada brod na suhom, kaže Tatjana, i dodaje kako su od susjeda, pridošlice iz Erduta, dobili i stari lonac u kojem sada raste lantana. Za sve treba novaca, a ideje su, srećom, besplatne. Vidi se to u ovom vrtu na svakom koraku. Puno gljiva, patuljaka, ovčica i kornjača, magarića, ježića i bicikl star 41 godinu koji je sada ukrasni detalj vrta. Tu je i mala fontana, te domišljata instalacija za slijevanje kišnice iz oluka u bačvu za zalijevanje vrta.

Pokazao nam je domaćin i stari grb od bronce, koji je pronašao dok je kopao po vrtu, a vjerojatno se radi o riječkom grbu iz vremena nastanka naselja. Kaže da će ga odnijeti u muzej jer možda i on priča nekakvu zanimljivu priču.

Snimio: Mateo Levak