Dok se granice često gledaju kao linije koje dijele svjetove, nekima poput Josiaha Olumuyiwe Faniyije i Rome Faniyi one služe kao mjesta susreta. On, astrofizičar iz Nigerije, zaljubio se u Hrvatsku prije više od tri godine – najprije kroz kratku pauzu u Zagrebu dok je putovao vlakom kroz Europu, a onda ponovo zbog jedne poruke i jednog susreta koji su ga doveli sve do Rijeke.

Ona, Riječanka čija je znatiželja prema svijetu jednako snažna kao i njegova, postala mu je partnerica, a kasnije i supruga.

Učenje jezika uz poeziju

Kad je Josiah počeo učiti hrvatski jezik, poezija mu je postala putokaz: prva pjesma koju je napamet naučio bila je »More nade« Vladimira Nazora, a ideja da stihove dijeli s drugima rodila se spontano.

Uz poticaj Romine obitelji, gledajući u Krčki most, nastao je projekt Mostovi poezije: serija videozapisa i objava u kojima Josiah izgovara hrvatske stihove iz svoje jedinstvene perspektive.

Njegove interpretacije privukle su pažnju publike upravo zato što dolaze od nekoga tko jeziku pristupa bez školskog konteksta i unaprijed zadanih tumačenja.

Naziv projekta nije slučajan.

Mostovi u njihovoj priči postoje na više razina – između jezika jorube, engleskog i hrvatskog, između afričkog i europskog iskustva, između obiteljskih tradicija koje se razlikuju, ali se ne isključuju.

Roma i Josiah danas govore o domu kao prostoru koji se može nalaziti na više mjesta istodobno, o kompromisu kao sastavnom dijelu svakog odnosa i o poeziji kao univerzalnom jeziku koji nadilazi granice.

Recitirate hrvatske pjesnike na jeziku koji nije vaš materinji. U kojem je trenutku hrvatski prestao biti »strani jezik« i počeo biti emocionalno vaš?

– Volio bih reći da mi hrvatski jezik sada emocionalno pripada, ali to nije istina i mislim da bi trebalo proći puno više vremena da dođem do te razine. Još uvijek učim jezik, a poezija mi zasigurno olakšava razumijevanje pravih značenja riječi i gledanje svijeta iz različitih perspektiva.

U kratkom sam vremenu naučio mnogo riječi koje, mislim, ne bih naučio da nije bilo poezije.

Foto: Privatna arhiva

Dijete koje prvi put vidi svijet

Mnogi ljudi odrastaju uz ove pjesme, a ipak ih čuju drukčije kada ih vi recitirate. Što mislite da vam kulturna i jezična distanca daje, a izvorni govornici ponekad izgube?

– Osjećam da mi to što nemam kontekst odrastanja ovdje niti sam ove pjesme slušao iznova i iznova, daje jedinstvenu perspektivu.

Riječi još uvijek zadržavaju svoje pravo značenje i ne gledam ih kroz prizmu profesora iz srednje škole, radijskog voditelja ili mame koja mi ih recitira.

U suštini, tim pjesmama pristupam kao dijete koje prvi put vidi svijet.

Čvrsto vjerujem da bismo trebali imati takav pogled na život – doživljavati stvari sami za sebe, primjećivati i uživati u malim i naizgled beznačajnim stvarima.

Postoji li hrvatska pjesma koja vam je pomogla razumjeti nešto o ovoj zemlji što vam se ne bi moglo objasniti kroz razgovor?

– Nisam pročitao mnogo pjesama, ali pjesnici imaju način da gotovo usputno opišu trenutke koje bi Hrvati, pretpostavljam, odmah razumjeli, dok je za mene to cijeli novi svijet.

Primjerice, u pjesmi Dragutina Tadijanovića »Dugo u noć, u zimsku bijelu noć« opisuje dugu zimsku noć i mamu koja plete, ili u Pupačićevoj pjesmi »More« opisuje valove koji ti prilaze, kako se ti i more međusobno pozdravljate i kako te grli oko vrata.

To su osjećaji koje čovjek mora sam doživjeti. I ne smijem zaboraviti »Tri nonice« Drage Gervaisa – ogovaranje ispred kuće od osam ujutro do podne, a kad jedna ode, druge dvije počnu ogovarati nju. Moram reći da je ovo iskustvo univerzalno.

Jeste li se osjećali emocionalno izloženije ili manje izloženo recitirajući na hrvatskom nego što bi to bio slučaj na vašem materinjem jeziku?

– Ne bih rekao da se osjećam emocionalno izloženije recitirajući na hrvatskom, nego da otkrivam potpuno drukčiji književni svijet i vrijeme s posve drukčijim temama i motivima, što je vrhunsko iskustvo.

Foto: Privatna arhiva

Težina i značenje riječi

Mislite li da učenje novog jezika također uči nove načine ljubavi?

– Učenje hrvatskog definitivno mi je proširilo rječnik. Jedne od prvih riječi koje sam naučio bile su »Lijepa si« i »Volim te«. Nisam razmišljao o tome je li me to naučilo novim načinima ljubavi. Poznata je činjenica da ljudi Yoruba vrlo izražajno vole – teško je to nadmašiti (smijeh).

Ali nekako se duboko povezujem s mnogim pjesmama Olivera Dragojevića. Bilo mi je malo krivo što je umro prije nego što sam uopće čuo za njega. »A kad mi dođeš ti/i osmijeh vratiš mi/sva patnja i bol/života mog će proć/u noćima bez sna/ja tebe dozivam, kad dođeš mi ti/i kao svi počnemo mi/mirno živjeti«.

Nikada nisam prošao kroz strašan prekid, a ipak sam uz pjesmu osjećao kao da jesam. Vjerojatno bih cijele dane slušao ovu pjesmu bez prekida, čekajući da mi se voljena osoba vrati s osmijehom.

Vaša veza je na sjecištu različitih kultura, jezika i iskustava. Je li to što ste zajedno promijenilo način na koji svatko od vas shvaća pojam doma?

– Sada imamo dom između dva kontinenta. Dom je ondje gdje pronađeš obitelj. Ovdje smo stvorili vlastitu obitelj. Shvatio sam da dom nije samo kuća, grad ili država; dom su zajednica, prijateljstvo, ljudi i ljubav koju pronalazimo – i mjesto na kojem je pronalazimo. Ono što je u tome lijepo jest da se možemo osjećati kao kod kuće na više mjesta.

Primjećujete li da nježnost izražavate drukčije, ovisno o jeziku kojim govorite?

– Težinu i značenje riječi više osjećam na jorubi i hrvatskom, nego na engleskom. Rečenica »I love you« izgovorena je toliko puta, u toliko konteksta i s toliko različitih namjera, da počinje gubiti značenje ili nema isti osjećaj kao kad kažeš »Mo nife re lopolopo« ili »Jako te volim«.

Možda je stvar u novome. Ponekad se uhvatim kako kažem »volim te« na jorubi samo kako bi zvučalo iskrenije. Možda je do mene, možda sam se ja promijenio, a riječi nisu izgubile svoje značenje… Možda bismo trebali pažljivo birati riječi i izgovarati ih samo kad ih doista mislimo.

Fotografija s vjenčanja, Foto: MARK MILES

Ceremonija imenovanja djeteta

Što vas je, u pozitivnom smislu, iznenadilo u kulturološkoj pozadini onog drugog?

Josiah: Rekao bih da sam, prije dolaska ovamo, s obzirom na svoje malo znanje (ili neznanje) o Hrvatskoj, očekivao hladnu, zapadnjačku zemlju s puno individualizma, u kojoj obitelj nije toliko važna. Bio sam jako, jako u krivu! Upoznao sam kulturu koja snažno vjeruje u obiteljsku zajednicu i koja zaista djeluje kao dom!

Roma: Meni je najfascinantnija stvar u jorubskoj tradiciji, o kojoj me on učio, ceremonija imenovanja djeteta koja se održava osam dana nakon rođenja. Iako osoba ima svoje službeno ime, svi ostali joj također biraju ime. To znači da te baka zove jednim imenom, susjed drugim itd. Bilo mi je jako lijepo kako me Josiahova obitelj prihvatila, pa sada i ja imam nekoliko imena koja su mi oni dali.

Kad bi vaša veza bila pjesma, bi li bila više strukturirana ili slobodnog stiha?

– Bila bi slobodnog stiha. Naša je veza bila puna iznenađenja, nikad nismo znali što dolazi sljedeće. I iako bismo mogli pretpostaviti da je postala strukturiranija otkad smo se vjenčali i živimo zajedno, nikada ne znaš što život donosi te kako će se promijeniti i razvijati.

Postoji li hrvatski stih za koji mislite da iskrenije opisuje ljubav od bilo kojeg modernog citata na Instagramu?

Josiah: Mnoge pjesme Olivera Dragojevića, posebno stihovi: »Moj lipi anđele/pogledaj u mene/ako nas tužne jutrom probude/ja čuvam osmijeh za tebe.«

Roma: A sada ti stihovi za nas imaju još posebnije značenje jer me Josiah na našem vjenčanju iznenadio i otpjevao mi tu pjesmu. Svi su plakali koliko je taj trenutak bio lijep!

Bliži nego što mislimo

Što biste rekli ljudima koji vjeruju da je ljubav između kultura prvenstveno stvar kompromisa, a ne širenja vidika?

– U pravu su 100 %. Svaki dan činimo kompromise. Ljubav općenito uključuje mnogo kompromisa, bez obzira na podrijetlo. Lakše je kada svatko nastoji dati 60 %. Za vjenčanje smo dobili prekrasnu čestitku s porukom da brak ne bi trebao biti 50-50, nego 60-40, pri čemu ti nastojiš biti tih 60.

A i kompromis i širenje vidika mogu biti istovremeni. Kada se odlučimo na kompromis ili prihvatimo tuđe stajalište, istodobno širimo svoju perspektivu, izlazimo iz zone komfora i učimo nešto novo.

Postoji li nešto u vašoj vezi što se jednostavno ne može prevesti – emocionalno ili kulturološki – i naučili ste to prihvatiti?

– Trenutačno se ne mogu sjetiti ničega; izgleda da smo bliži nego što mislimo.

Jeste li se ikada razišli u tumačenju neke pjesme jer ste je čitali kroz različite kulturne leće?

– Pjesma »Svjedoci« Vesne Parun. Nismo se složili oko značenja jer sam ja mislio da pjesnikinja doslovno sugerira da ne treba rađati djecu, dok je Roma to vidjela kao kritiku društva – poruku da trebamo biti bolji i stvoriti bolji svijet za djecu.